Saturday 27 May 2017

Zašto sam odlepio na pesmu 'Veliko hvala (i zdravo)' benda Ljubičice


Na svako pominjanje 'protestnih domaćih pesama' većina nas najpre pomisli da ih više-manje odavno nema. Zatim pomislimo na ljute Canetove stihove i Antonove rifove; Kojine pokliče i zamašćeni zvuk basa; na Milana; Kojota ili  Kandu, Kodžu i Nebojšu; u poslednje vreme na 'Ay Karmelu'; nešto stariji Džonijeva tri akorda i šamare koje je delio preko tih durova, tek poneko na "Zabludu" od Jarbola, razoružavajuću studiju stanja u kojem smo - možda tako retko pomislimo na nju zbog toga što je isuviše potresna, verovatnije zato što nema rif, bubanj, bas, već melanholičnu gitaru, onu pratnju duvača i glas koji peva sve ono što osećamo, a ipak se ne pretvori u jecaj do kraja pesme.

Kakogod, pesmu poput "Veliko hvala (i zdravo)" koju su Ljubičice >> objavile pre dva dana, odnosno na 25. maj do sada nismo imali.

Slušam je peti put zaredom, 
treći put bez gledanja u spot i pokušavam da osvestim šta me je to oduševilo na prvo slušanje. I ne mogu da se odredim - da li me više raspamećuje taj spoj parodije i ironije; ili je to drugi deo pesme koji zvuči poput oproštaja grupe ljudi koja je uspela da preživi oluju i ima snage da se mirno osvrne na decenije prošle sa (pod)smehom na licu ili, najverovatnije - plima koja počinje bubnjem i gitarom u trećem delu, odsvirana i otpevana s merom kakva priliči onima koje nije strah od onoga što dolazi, jer znamo da je borba uzaludna, ali od nje nećemo odustati.
A najverovatnije me na sada već šesto slušanje tera sve to zajedno.

Ovako neobična i višeslojna pesma poput "Veliko hvala (i zdravo)" neće tako lako i odmah postati himna nekih budućih protesta ili pesma po kojoj će se pamtiti ove godine. 

Ovo je sporopuzeća ozvučena ljutnja koja putuje lagano ali stiže daleko.

*

"Veliko hvala (i zdravo)" je deo EP-a benda Ljubičice "Rad na zemlji" koji je za preslušanje dostupan ovde >>





Friday 19 May 2017

Noćurak putuje :: Thinking of A Place (emisija)


Znam da jedan ovo sluša dok vozi putevima Norveške,
drugi dok šeta Firencom,
jedna u Torontu,
neko dok vozi bajs po Pančevu,
neko zagledan u obalu Paname,
putuje zvuk kao da se ovo emituje na dugim talasima, AM skala.
Večeras je muzika prevozno sredstvo,
ali neće sve pesme biti o putu i putovanjima.
Ovo je za one koji slušaju u pokretu,
one kojima se vozi, a ne mogu,
one koji se voze ukrug, od broja do broja na časovniku,
Folder sa muzikom napunjen do vrha,
vozimo kroz noć, dokle god ima puta, kao što kaže Keruak.
doći će na red i pesma koja kaže 'putujemo noću, jer tada strah spava'.
Vozimo – pošto ne možemo da sprečimo ono što dolazi. 

The The, 

Dirtmusic, 
Echo & The Bunnymen, 
Thomas Dybdahl, 
Paul Weller, 
Isobel Campbell & Mark Lanegan, 
Thomas Dolby, 
Vlada Divljan, 
U Škripcu, 
Depeche Mode, 
Massive Attack, 
DJ Shadow, 
Alt-J, 
Richard Hawley, 
Sivert Hoyem, 
Steely Dan, 
J.J. Cale, 
The War on Drugs, 
Ryuichi Sakamoto & David Sylvian.





Tuesday 9 May 2017

One More Time With Feeling (Nick Cave)

Dve stvari valja znati pre gledanja "One More Time With Feeling", dokumentarnog filma Endrjua Dominika o nastanku albuma "Skeleton Tree" i životu Nika Kejva nakon pogibije sina.

Prva je tehnička: Dominik je imao pravo i mogućnost da snima sve, dok je Nik zadržao pravo veta šta će od snimljenog materijala ostati u finalnoj montaži.

Druga je suštinka: Nik iz prethodnog dokumentarnog filma - "20.000 Days on Earth" i Kejv iz "One More Time With Feeling" nisu ista osoba.


Umesto teoretisanja o bolu, prikazivanju lične tragedije javnosti i tome gde je granica prihvatljivog - ovo obraćanje Nika u kameru, iz druge polovine filma zapravo definiše sve.

"I can do what it says in the books, or what people say to me, that I can reduce and distill this chaotic mess down into a platitude that I can fit nicely into, a greeting card-sized platitude that means something to me, like 'he lives in my heart' or something like that. 

But he doesn't; 
he doesn't live in my heart. 
He doesn't live at all. 

I want to be able to round it all off, but, it's affected me in a way I don't understand. 

I used to be able to predict what I would feel at certain times but now I don't have any handle on things anymore. 
It's frightening. 
Like I don't know why I'm fucking here now, for example. 
Why I'm sitting here with a camera. 
I wouldn't have dreamed of doing that before."

Kao što nisam umeo da pišem o albumu "Skeleton Tree", 
tako ne umem da pišem o ovom filmu, 
ali vam preporučujem gledanje, i to na velikom formatu.

Obrati pažnju na pesmu na odjavnoj špici.
Otpevali su je nastradali Artur, njegov brat Erl i Nik.