Saturday 29 December 2012

Premotavanje, 2012

Prvi januar, rano izjutra: sunce, hladnoća, golubovi, prazne ulice, aparat i ja >>
Ushićen dok ispod slojeva uspavane gužve i buke otkrivam da grad koji poznajem i dalje postoji. Ulice u kvartu Varoš kapije su tihe kao u vreme davnih školskih raspusta.


*
Projekcija >> "Marina Abramović: The Artist is Present" u KCB-u. Iako mi je potpuno jasno da gledam u bioskopsko platno i da nisam tamo - imam utisak da sam i ja u MOMA galeriji i da ono što Marina radi prevazilazi film kao medij. Nekoliko meseci kasnije - slično iskustvo doneo je i koncertni film Zeppelina >>, snimljen pre nekoliko godina na njihovom koncertu u Londonu. Aplaudirali smo, zviždali i tražili bis od benda koji je svirao na platnu.

*
Prvi razgovor sa Ivanom u vezi sa objavljivanjem "39 pesama".

*
Početak rada blog-magazina >> posvećenog zanimljivim vestima iz čitave regije na četiri jezika - slovenačkom, hrvatskom, srpskom i engleskom i kojim ćemo se još baviti dok ne postigne pun sjaj.


Iako sam se dugo opirao, prvi put nakon dvadeset godina ne očekujem baš ništa od izbora u Srbiji, iako mi je poslednja kriška optimizma najpre raspirivala besmislene nade. To je, ujedno prva pobeda sistema nad mojim ionako neobjašnjivo žilavim optimizmom koji je tinjao svih ovih godina. (Možda bi bilo bolje drugačije formulisati ovu rečenicu: postoji ta fina razlika između "prva pobeda sistema" i "potpuni poraz mog razumevanja >>" politike kao takve)

*
Put ka Italiji: Beograd > Izola > Piran > Firenca > Toskana > Fiesa > Beograd, oko 2500 kilometara u pet dana našim malim automobilom, poslednjih dana maja >>
Vazduh je topao, miriše na leto i po prvi put u godini stižemo do obale mora.
More je hladno, ali ne smeta.

Kišni sumrak i veče u Piranu; katanci na mostu u Firenci; susret sa Karavađom; vožnja kroz Toskanu dok se sa zvučnika čuje Pučini, nedeljni buvljak u San Điminjanu i noćno lutanje kroz Kopar do hotela u Fiesi; jutro uz miris borovine i pogled na zaliv; dovoljno sećanja na tople dane za hladne noći koje će doneti zima.

*
Lefkada, ponovo, ovoga puta odlazimo sa ciljem da na obali dočekamo septembar >> 
Dani su kraći, ali sasvim prijatni za otkrivanje plaža za koje nismo znali, fotografisanje kičastih sumraka i svakodnevne opravke i dorade druge ruke rukopisa; kucam na terasi sa pogledom na more dok sunce budi zaliv, zamišljam kako ću jednom od pisanja moći sebi da priuštim jednu terasu na dva mora, jednom.



Sticajem okolnosti dostižem lični rekord i dolazim do obale mora i treći put u istoj godini, prvi dolazak u Rovinj nakon dvadeset i pet godina >>
Dok se gradić lagano budi cunjam uličicama čiji me nazivi inspirišu na razmišljanje o razlikama u kvalitetu života gradova koji žive i gradova koji životare. 
Iako je kasni septembar, dovoljno je toplo za nekoliko skokova u more i prvo plivanje severnim Jadranom posle mnogih leta.



Tekst o filmu "Mediterraneo" za Agitpop >> me, nakratko celog vraća u zimu 1991/2 i podsetio na to koliko željno iščekujem da spakujemo one priče kao knjigu. U isto vreme potvrđuju koncert Depeche Mode u Beogradu i shvatam da će jedna od priča >> iz knjige imati uskoro drugačiji kraj.


Aleksandra radi na identitetu čudesnih kolača, Anđela. 
Rezultat je predivan >>, kao i kolači.

*
Drugo gledanje možda našeg stana.
Sanjam jutro u kojem ćemo se probuditi tamo, prozori ka jugozapadu, visoki sprat, pesma ptica iz obližnje bašte i kafa na terasi sa pogledom na grad, koji ću posmatrati u ranim jutrima poput onog sa početka godine, dok tišina još nije proterana sa trotoara.

U redu, imaću gotovo četrdeset godina, ali konačno ćemo biti u našem. 
Valjda. 
Da.

To je već sasvim dovoljan razlog da naredna godina - bude bolja.

Iako se nadam da u narednoj godini ništa neću morati da prepuštam sreći, već isključivo upornosti i radu - nemam ništa protiv da i sreća pomogne.


Srećno nam, svima! :)
.
.

Saturday 22 December 2012

Cody ChesnuTT: "Landing on a Hundred" [preslušavanje]

Bilo bi zaista nepravedno da Cody ChesnuTT u istoriji soul i srodne muzike ostane upamćen po anarhično-zabavnom prvencu "The Headphone Masterpiece", saradnji sa The Roots i pesmi "The Seed" >> koja je njegov vokal ucrtala na mape pop-kulture. Ipak, Cody se nakon prvih 5 minuta slave ponovo vratio u senku, pojavljujući se u pod reflektorima sve ređe, neprekidno najavljujući novi album, koji se, deset godina nakon "The Seed" konačno i pojavio.

"Landing on A Hundred" možda i pripada tzv. neo-soul žanru (kritičarska kovanica). Sasvim sigurno pripada spisku najboljih albuma 2012. a čine ga: odličan glas, iznenađujući tekstovi ("I used to smoke crack back in the day/I used to gamble with money and lose/I used to talk to nice ladies, used to swim through friends/But now I’m teaching kids in Sunday school and I’m not turning back" - ova pesma nije autoironična, već je o njegovom ujaku), izvrsna svirka (snimana u studiju Al Greena, u kojem je snimana i "Let's Stay Together") što rezultira punokrvnim, pravim soul albumom, u izvornom značenju te reči.

Tu je i nekoliko vanserijskih pesama ("That's All Right Mama", "Everybody's Brother", "Til I met thee", "Love is more than a Wedding day"), koje dokazuju da je Cody postao majstor krojenja savršenih soul komada, kakve ume da piše još samo nekolicina. 
Nadam se da mu za naredni album neće ponovo biti potrebna decenija.

Na YouTubeu još uvek nema nijednog zvaničnog spota, svega nekoliko polu-profeionalnih snimaka živih ili akustičnih nastupa, poput ovog čija je gledanost nepristojno mala.



Zato je "Landing on A Hundred" dostupan za preslušavanje, ovde >>


Monday 17 December 2012

„Anđeli“ (slatka priča - o kolačima)

Priče poput ove o „Anđelima“ uvek gode, probude nešto zaboravljenog optimizma, koji ponekad nedostaje krajem godine, u onim danima kada se osvrćeš i procenjuješ šta je u prethodnim mesecima bilo dobro, šta nije i šta ćeš poneti sa sobom u narednu.
A priča o „Anđelima“ je neobičnija od svih koje sam ove godine čuo ili video: možda zato što se odvija u Srbiji, 2012. godine; verovatnije zato što njene glavne aktere – Milicu i Milivoja - znam iz nekog drugačijeg, korporativnog života iz kojeg su iskočili u svoje živote, rešeni da se posvete svojoj ideji i onome u čemu iskreno uživaju.

<< kako je počelo?

Negde polovinom leta, u vreme vrućina koje su činile da se sa prijateljima može kafenisati tek predveče, Milivoje stavlja na sto natronsku kesicu u kojoj su četiri... biskvita? kolača? slatkiša?... umotana u celofan za koji je zaheftana deklaracija.

“Probajte ovo i javite mi šta mislite.”

http://www.facebook.com/ukusnoizdravo 

Onda smo probali.
I zaljubili se, toliko da je Aleksandra samo rekla: “Kada budu hteli da rade ambalažu, ja se prijavljujem! Ja moram da radim za njih!”

Milica i Milivoje počeli su, dakle, da prave prave kolače: drugačije od svega što smo do tada probali – mekše i ukusnije od sličnih kolača od ovsa, varirane sa najrazličitijim dodacima: brusnicom, mlečnom čokoladom, crnom čokoladom, lešnikom, cimetom, suvim grožđem, suvom šljivom...  Probali su sve, a iz kuhinje pred prve obožavaoce iznosili samo ono čime su bili zadovoljni. 
Danas sam siguran da ne postoji bolji način da se osvoji publika.

>> zagrevanje rerne >>

Iz nedelje u nedelju, Milica i Milivoje su stavljali "na sto" nove ukuse i nove ideje i nova viđenja – šta “Anđeli” jesu i šta bi trebalo da budu.
Ključna stvar je od prvog dana bila suštinski jednostavna: “Pravimo ih kao za našu decu.” 
U ponudi sada imaju šest različitih ukusa. Jedan od njih je „praznični“ – tj. posni - iako mi je pri prvom zalogaju bilo teško da prihvatim da je to posno – a tako ukusno.
Takve cake su me učinile i redovnom mušterijom.

>> ambalaža >>

http://www.facebook.com/ukusnoizdravo 
„Anđeli“ su nedavno dobili i sliku, odnosno identitet. Aleksandra >> je dobila priliku da kreira vizuelnu formu priči koju nije lako ispričati ni tekstom, a tek ne logotipom i ostalim vizuelnim elementima. Iako je prošlo dosta noći i dana rada od prve ideje preko izbora rešenja do njegove finalizacije – „Anđeli“ zapravo nisu dobili finalni izgled, samo logotip će biti konstanta - i kao što verujem da će se u skoroj budućnosti pojavljivati i neki drugi, novi ukusi, tako će se i menjati i slike, odnosno pakovanja u kojima će se oni pojavljivati.
Bez želje da zvučim patetično, siguran sam da će jedina konstanta biti ono što je suštinski i najvažnije: ljubav i spremnost da se proba nešto novo, što niko nije probao ranije.



Odnedavno, „Anđeli“ su dostupni i u pekari „Šarlo“ u centru Beograda, a dok se ta mreža ne raširi, Milivoje svakog jutra seda u Škodu i dostavlja kutije po gradu, nasmejan.
Milica i on rade ono što vole.
Posao raste, "Anđelima" rastu krila.

>> 2013 >>

Milici i Milivoju - sve najbolje u narednoj godini.
Ono što su do sada uspeli da urade govori da je ipak - i u Srbiji - moguće uraditi nešto dobro - uz zdravu posvećenost, ljubav prema onome što radiš i osećaj mere pri definisanju ciljeva i očekivanjima od budućnosti.


p.s.
Njih dvoje ne znaju da sam rešen da napišem priču o njima i „Anđelima“.
Ukoliko izuzmem test-uzorke koje smo imali prilike da probamo na početku ove avanture, ovaj tekst nije plaćen
Ali su me „Anđelima“- kupili.

Više o "Anđelima" i kako možete doći do njih dostupno je na ovim linkovima: