Showing posts with label lično. Show all posts
Showing posts with label lično. Show all posts

Saturday 9 March 2024

Dan kada sam ostao bez domovine

„Mržnja će nas uvek čekati na jednom bliskom, rodnom mestu“.
(Georgi Gospodinov, „Otadžbina“)

Negde u ovo doba dana pre 33 godine moja domovina (uskoro - „otadžbina“) je na zahteve jednog broja građana da manje laže – kao odgovor na ulicu poslala tenkove.

U isto vreme je prekinula program jedine gradske televizije koja je emitovala nemontirane snimke sa ulica Beograda (dakle, slike onoga kako jeste), a do večeri je ućutkala i jedini radio na kojem se moglo čuti šta jeste.

Tu domovinu je inače bilo sve teže voleti, ali od tog dana je bilo jasno da se od mene ljubav i ne traži.
Kada ti u 18. godini neko usmeri cev tenka u glavu, zaboraviš na ljubav.
I ja se od te večeri osećam kao čovek koji je nema domovinu.

Otadžbina (nekada - „domovina“) je i u budućnosti na zahteve da manje laže, krade i ubija nastavila da odgovara bornim vozilom, pendrekom, mržnjom i temeljnim zatiranjem svega u šta verujem i što mi je važno.
Bez obzira na to – ja sam se trudio da ispunim ono što je do mene: odsluži vojsku, plaćaj nerazumne poreze, baci papir u kantu, zasadi drvo, brini o društvu a ne svom dupetu, prijavi kvar, i šta sam već naučen da je red.

I evo nas, trideset i tri godine kasnije, u baš lošem odnosu.
Ona se svakodnevno baš trudi da ja dignem ruke od svega, ili – još bolje – odem, a ja nikako da odustanem od ideje da ova zemlja može bolje.


Tuesday 13 February 2024

Tom Petty: "The Last DJ", za #WorldRadioDay

“There goes the last DJ
Who plays what he wants to play
And says what he wants to say.

And there goes your freedom of choice
There goes the last human voice
There goes the last DJ.”

Među mnogim pričama o nastanku radija oduvek mi je najzabavnija bila ona o Dejvidu Sarnofu, koji je pre nešto više od 100 godina među prvima razumeo potencijal tada novog izuma.

Za razliku od mnogih koji su o radiju razmišljali kao uređaju koji omogućava ljudima da komuniciraju “jedan-na-jedan”, Sarnof je shvatio da radio može biti iskorišćen za priču “jedan-ka-svima”.

(To nije jedini slučaj da tek osmišljena sprava dobije novi život zahvaljujući nečijem promišljanju. Da parafraziram Gabrijela Garsiju - svet je još uvek bio mlad, i mnoge stvari još uvek nisu imale svoje konačno ime, i nismo znali kako ćemo ih koristiti. Tomas Edison nije konstruisao fonograf da bi ljudi snimali i slušali muziku, već da bi jedni drugima slali glasovne poruke. Ipak, muzika je pobedila.)

Kada je Sarnof pozvao investitore da ulože novac u razvoj “bežične muzičke kutije”, bogatuni nisu razumeli komercijalni potencijal radija: “Ko bi platio slanje poruke koja je upućena svima, odnosno nikome konkretno?”
Magija radija nikada nije bila svima razumljiva.
Paradoksalno, bogatuni su vremenom shvatili “komercijalni potencijal”, i to će biti ono što će tu magiju najčešće limitirati – i, konačno, inspirisati Toma Petija da napiše pesmu “The Last DJ”.
Ona peva o radijskom di-džeju koji je frustriran što ne može da pušta šta želi, i odlazi u Meksiko u potrazi za slobodom.

Tom Peti je ovu pesmu posvetio Džimu Ledu, radio-voditelju koji je decenijama emitovao program na nekoliko radio stanica širom Kalifornije.
Možda i ne znaš da znaš njegov glas? Džimov glas izgovara “najave” na albumu “RADIO K.A.O.S” Rodžera Votersa iz 1987.

U trenucima najveće slave Džimovu emisiju je re-emitovalo oko 160 radio stanica širom Amerike.


To je magičan, teško objašnjiv osećaj, koji nema veze sa “slavom”, “uticajem”, i ostalim glupostima.
On air svetli iznad mikrofona, kroz studijsko staklo vidiš da te u nekim trenucima ne slušaju ni “rođeni” tonac i muzički urednik emisije, zato što su se prebacili na kontrolne zvučnike i nameštaju trake ili vinile koji će tek biti emitovani - ali ti znaš da to što pričaš u mikrofon ponekad slušaju i stotine hiljada ljudi. Dok pričaš – znaš da među tim hiljadama postoji Jedna, ili Jedan koji će neku pesmu čuti prvi put u životu, i otkriti novi svet.
Nikada nećeš upoznati tu osobu. Radio je jednosmeran, “jedan-ka-svima”. Ta osoba ne može da ti ostavi lajk ili komentar. I nikada nećeš saznati šta će ta osoba uraditi sa tom pesmom, i gde će je odvesti. Možda će baš tu pesmu izabrati za prvi ples na venčanju. Možda će tražiti da bude sahranjena uz nju. Ne znaš, ali deliš pesme i priče dalje, tako pomažeš pesmama da stignu do onih kojima su namenjene.

*

Nedavno sam imao priliku i čast da razgovaram sa čovekom čije su emisije svojevremeno meni otkrivale nove svetove, i punile uši i dušu zvučnim slikama koje su me terale da tragam dalje.
Dečačko oduševljenje što smo u istom prostoru, i što pričamo o muzici dok nam pušta Džulijana Lejdža postalo je još jače u trenutku kada je izgovario suštinsku rečenicu, koju bih rado prigrlio kao svoju.
Citiraću ga po sećanju: “Osećam unutrašnji mir, i ispunjenje - u nadi da sam jednim delom svoje egzistencije učinio nekome nešto dobro, emitovanjem neke muzike.”

A učinio je, odavno. 
Mene je, ne znajući, doveo tu gde sam danas, rešen da nastavim da delim muziku kako umem i znam, čak i kada radija kakav znamo više nema, pa pravim “radio iz kuhinje”.
Nema klasične On Air lampice, ali je Aleksandra napravila nešto bolje.




Tomova pesma kojom je ova priča je u nastavku.
Nema spota, samo zvuk.
Velikim pesmama slike nisu potrebne.
Džim Led kojem je pesma posvećena umro je krajem prošle godine.
Poslednjih dvanaest godina radijske karijere je radio emisiju u kojoj je puštao “manje poznate bendove”.
Ostao je slobodan.


Saturday 20 January 2024

Echo & The Bunnymen: “The Killing Moon” ili četrdeset godina najlepše pesme o borbi sudbine i volje


U neke pesme se jednostavno zaljubiš u prvih sedam sekundi. U trenu osetiš da je stvorena za tebe – privuče te poput nekih ljudi na prvi pogled, na prvi zvuk glasa ili prvih nekoliko nota, u ovom slučaju odsviranih na Vox gitari sa dvanaest žica.


(Ista gitara je korišćena u uvodu jedne od najužasnijih pesama u istoriji sveta.
Nije, dakle, do instrumenta.)

Privuče te toliko snažno da zauvek zapamtiš mesto i vreme prvog susreta.
Frekvencija Radija Studio B, godišnja lista “100 veličanstvenih”, početak januara 1986, oko 22h.

*

Tih godina sam imao ritual. Dečački zaljubljen u muziku, i svestan da mi ona pruža mnogo radosti, danima sam se pripremao za godišnju listu “100 veličanstvenih” koja je emitovana prvih dana januara na Studiju B.
Emisija je uvek trajala oko dvanaest sati.

Znajući da će u tih 100 biti mnogo pesama koje bi valjalo preslušavati opet i opet, i da ih nema u prodavnici ploča - danima pre toga sam ‘pripremao kasete’, kojih nikada nije bilo dovoljno – i razmišljao šta obrisati ili presnimiti, a da bih imao dovoljno traka na koje ću snimati pesme sa ove liste.
Bilo mi je jasno da o muzici, generalno, znam baš malo, i da mi je glava već puna pesama kojima ne znam ime, ali mi se dopadaju.
Zbog toga ću stiskati ‘record’ na kasetofonu posle svake najave, a do polovine pesme ću već proceniti da li snimanje zaustavljam i premotavam traku natrag, ili snimam pesmu do kraja, nadajući se da voditelj neće utrčavati pre njenog kraja, i da je neće prekinuti reklamom, ili džinglom.

The Killing Moon” je na prvo slušanje zvučala kao nešto što oduvek znam,
iako smo se te večeri prvi put sreli.
To je, valjda, sudbina.

*

Može li genijalno delo nastati iz naizgled nepovezivih elemenata?
The Killing Moon” je dokaz da su čuda moguća. Za njen nastanak zaslužni su – između ostalog - jedan san, jedno letovanje u Rusiji, balalajka orkestar u holu hotela, i Dejvid Bouvi.

Mnogo godina kasnije Ian Mekalok će reći da se jednog jutra probudio sa tom rečenicom u glavi – „Faith, up against your will“.
„The Killing Moon“ je o svemu, od rođenja preko smrti do večnosti, bogu – šta god to bilo, i večnoj borbi između sudbine i volje. To je moja „biti ili ne biti“.

Ostaje nepoznato da li je tu rečenicu poneo iz sna u noći punog meseca, ali sada znam da je Vil, inače genijalni gitarista, počeo iz štosa da niže akorde iz Bouvijeve „Space Oddity“ unatraške, shvatio da se dešava nešto magično i onda nastavio da radi na tome, sve dok nije oblikovao „najlepšu pesmu svih vremena“, kako je Ian svojevremeno ovu pesmu neskromno najavljivao u medijima. A za najlepši pasaž u pesmi, onaj deo u kojem ta 12-žičana gitara donosi eho istoka zaslužno je jedno veče u Rusiji. Les i Vil, basista i gitarista su se zatekli u foajeu hotela, u kojem je bend svirao balalajke. „Potpuno cheesy kabare. Ali, bilo je fantastično, i inspirisalo nas je da se igramo tim melodijama, sve dok nismo dobili ovo“, reći će kasnije jedan od njih.

*

Echo & The Bunnymen su do sada snimili najmanje dva albuma koji bi se mogli naći na nekoj imaginarnoj, nedovršivoj listi 50 najdražih svih vremena, i napravili neke pesme koje možda slušam i češće od ove. Prljavi, nervozni album "Heaven Up Here" preslušavam češće nego druge.
Bubanj na "All My Colors" me udara jače. "Bring on the Dancing Horses" češće pevušim. "Bedbugs and Ballyhoo" me čini mlađim.

Ali, ja „The Killing Moon“ više i ne moram da slušam. Mogu da je reprodukujem do detalja, da se poigravam u glavi zvučnim ukrasima koji je čine veličanstvenom, da pratim samo reverbe na gitari, ili nežni doboš Pita De Frajtasa, klavijaturu koja u dva tona preleti nad zalivom pod mesečinom, mogu da uđem u tu sliku kada god poželim, sednem na obalu mora i gledam kako se sudbina i volja neprekidno prelivaju u blagim talasima,
a nijedna od te dve sile ne može biti pobednik, ne zauvek.

The Killing Moon“ je prvi put emitovana na današnji dan, 20. januara, 1984.


Thursday 28 December 2023

Specijalno priznanje za Prešlicavanje



Glas, i način na koji je Vlada Čeh pričao jedan je od razloga zašto sam se kao klinac zaljubio u radio.

Slušanje njegovih emisija je bilo poput obrazovnog programa – ne samo zbog onoga o čemu je pričao, već kako je to radio. Mali je broj malih ljudi iz radija koji su znali kada uneti dozu drame u govor, kada nešto reći kroz osmeh, kada napraviti malu pauzu da bi ona rekla više od reči.

Tek kada sam se mnogo godina kasnije prvi put našao iza mikrofona shvatio sam koliko je veštine za to potrebno, i zašto je važno da na emisiju dođeš potpuno pripremljen.

Vlada Čeh je autor (barem jednog) slogana koji me privukao „svetu reklama“. Saopštiti sve o novom proizvodu na tržištu u samo nekoliko reči, a na način koji će biti i jasan i pamtljiv je - sada to znam – velika veština. „Pali se lako, ne gasi nikako“ za lansiranje nekada čuvene „Hepo kocke“ je dokaz za to.

Imao sam priliku i čast da radim sa Vladom, i gledam koliko rada, ideja, strasti i domišljatosti stoji iza njegovih kratkih, britkih doskočica koje su na sastancima sa klijentima, ili u razgovoru sa kolegama izazivale smeh, i veliko poštovanje. To je bila možda najvažnija lekcija koju sam od njega mogao da naučim: kako ispričati priču tako da je svi razumeju, usvoje, i prepričavaju dalje.

To je suština onoga što radimo, u svakodnevnom poslu ili različitim radio-formama.
Zbog svega toga mi je, kao prvom laureatu ovog priznanja, puno srce.

Hvala!

Saturday 16 December 2023

Izbori se! [mixtape]

 

„Pitanje je: Dokle će Jov trpeti? Koliko još toga treba da mu bude oduzeto dok ne shvati da su ti nepravedni postupci duboko neprihvatljivi? U kom će trenutku zapitati kome sve to koristi?
Ko je odgovaran za smrt njegove dece?
Kada je čovek obavezan da se brani od proizvoljnih odluka onih na vlasti?
Kolikih prava treba da budemo lišeni dok Jov ne kaže, „Sad je dosta“?
(Alberto Mangel)

*

Bučna koalicija: Artan Lili, Disciplin a Kitschme, Santigold, Dee-Lite, Horkestar (2x!), Straight Mickey & The Boys, Partibrejkers, Veliki prezir, Danijel Kovač i Boris Mladenović, Darkwood Dub, Foto, Plejboj, The Coup, The Specials, Dub Pistols, Konstrakta & Zemlja gruva, Del Arno Band, Bob Marley & The Wailers i Ekatarina Velika + Miloš Hammer, Eduardo Galeano, Predrag Voštinić, Milan Milišić, Alberto Mangel i Radomir Lazović.



Friday 15 December 2023

Before the ghost town, ili - hoćemo o politici?


Gledam kroz prozor ’redakcije’ u mrak, ređam pesme za miks, razmišljam koliko bi naša srca, noge i uši češće igrali od sreće kada bismo se više ‘bavili politikom’.
Jer, sve je politika.

U jednoj staroj, meni važnoj pesmi The Specials pevaju:

"This place is coming like a ghost town /
Bands won't play no more
”.


“Ghost Town” peva i o tome. Jedan grad doživljava ekonomski kolaps, zahvaljujući merama tadašnje Premijerke, i postaje mesto duhova, 'u kojem niko ne želi da svira'.
Malo stariji se verovatno sećaju kraja osamdesetih i početka devedesetih na ovim prostorima. Furiozni niz koncerata: The Pixies, The Stranglers, Gun Club, The Godfathers, Nick Cave & The Bad Seeds, Mega City 4, Dejvid Bouvi, Igi Pop, House Of Love, Suzan Vega, Sisters od Mercy, Bob Dilan... i onda, a zahvaljujući pogrešnoj politici – ništa.

Tišina.

*

U protekle dve godine u našem komšiluku svirali su Brus Springstin, The Killers, Fontaines D.C, Depeche Mode, Florence & The Machine, Nora Džons, Sigur Ros, Bonobo, Fatoumata Diavara, Gregori Porter. Uskoro u komšiluk dolaze i The National, Simple Minds, Air, Leni Kravic, Khruangbin, Sleaford Mods, The Smashing Pumpkins...

Mnogi koje bih voleo da slušam ovde, u toploj noći, pod našim parčetom zvezdanog neba.
Ali, zvezda nema.

Da, to što nam oni koje volimo dolaze u goste retko, ili nikada - ima veze sa politikom, i ekonomijom koja proističe iz te politike.
I, da – i na to možemo da utičemo u nedelju, na izborima.

Mislite o tome.
Poslednja strofa u pesmi "Ghost town" kaže:

“Can't go on no more,
The people getting angry

Sutra stiže predizborni, ljuti miks



Thursday 12 October 2023

Sto minuta buke & Prešlicavanje





Ukoliko malo duže pratite ovaj blog, možda se sećate serijala priča o pesmama koje su mi važne ili drage; onima od kojih se raspadnem, ili mi pomažu da se sastavim.

Ideja je, naizgled, bila jednostavna:
napisati do 39. rođendana 39 priča o 39 takvih pesama.

Morao sam da počnem da to pišem da ne bih zaboravio da pišem.

Negde u vreme završene dvadesete priče - pojavljuje se Ivan Bevc, pokretačka sila tada mlade izdavačke kuće Booka uz predlog:

- Hajde da od toga napravimo knjigu!
- Stani, čekaj, vidi Ivane... ja radim stvari čija je priroda nestalna, radim ono što nestaje u etru. Radijske emisije, radio-drame, reklame, sve što prođe kroz uši i nakon toga iščezne, a knjiga ostaje!
Ali, naravno da hoću! I hvala ti.

Promocija knjige „39 pesama“, održana na moj 40. rođendan u knjižari Beopolis je jedan od najvažnijih dana mog života.
Ekipa iz knjižare je tvrdila da je jedini pisac koji je napravio veću gužvu na promociji bio Erlend Lu.
To je bila i njegova zasluga.

*

Deset godina kasnije – a taman kada sam konačno rešio da isključim mikrofon, zaćutim na neko vreme i potpuno se posvetim pisanju druge knjige – evo Ivana ponovo.
- Hajde da pričamo u „Sto minuta buke“!
Naravno da hoću ;)

U nešto više od 100 minuta pričamo o monografiji o Milanu Mladenoviću, Subi, radiju, i onda malo o online radiju, bioskopu Voždovac, zašto je važno da koncertni film Talking Heads „Stop Making Sense“ bude emitovan u Beogradu, Gospodinovu, i – pomalo - o reklamama.



Friday 11 August 2023

Noćurak :: 80’s Summer Mixtape :: Kao da je bilo nekad




Georgi Gospodinov piše: „Avgust je poslepodne leta“.
Zbog te rečenice zaplutam ka davnim avgustima, najdražim plažama i zalivima.

(Neke od njih sam nedavno ponovo video. Kako se svet smanjio!)

Dok plutam, niz ruku mi se sliva kapljica iz tek zagrižene breskve, i u trenu - ja sam ponovo klinac koji sa drugarima tamani breskve na zidiću kampa, dok gledamo kako di-džej ređa ploče.

Diskoteka će uskoro osvetliti ceo zaliv.

Još uvek sam premali da bih te večeri ušao u diskoteku.
Ali, i kada bih bio ušao, šta bih tamo radio?
Nemam sa kime da igram.
A i kada bih imao,
ne bih znao.

Sedim na tom zidiću i zavidim di-džeju.
Prvo, on ima SVE ploče i pesme koje bih i ja voleo da slušam kada mi se hoće, a ne samo kada ih puste na radiju, a ja njihove deliće snimam na kasete.
Drugo, on je di-džej, on ne mora da igra.
Njegov posao je da učini da drugi igraju. I može da pusti šta mu se hoće.
Razmišljam kako je to lep posao, i završavam breskvu.
*
Ovaj miks je daleki odjek tog avgustovskog predvečerja provedenog na zidiću kada sam otkrio šta bih voleo da radim u životu.

Sada imam sve te pesme.

Zalivom odjekuju: ABC, Simple Minds, Ultravox, The Human League, „Pop Muzik“, Murray Head, Slađana Milošević, The Creatures, Kid Creole & The Coconuts, neke reklame iz osamdesetih, Tom Tom Club, Haustor, Bad Manners, Lena Lovich, The B-52’s, Xenia, U Škripcu, Depeche Mode, Yazoo, Prefab Sprout, Ekatarina Velika i The Stranglers, za kraj.



Sunday 23 July 2023

Palermo




„Navigacione mape su ovde beskorisne“, reći će nam Marianđela pre polaska ka Palermu.
Prateći njene instrukcije presecamo neverovatnu periferiju koja se gotovo odjednom, nakon treće raskrsnice pretvara u potpuno drugačiji grad, samo su navike vozača iste i na prilazima i u centru.

Dočekuje nas Marika, nasmejana gospođa mama.

Čini nam se da nas uvodi u "običnu", veliku zgradu.
Ali, iza tih zidina i teških drvenih vrata Marika nam otkriva ozidani bunar iz vremena punskih ratova u podrumu zgrade, na sledećem nivou stakleni pod kroz koji se u taj bunar gleda, prostorije u kojima je hladno i tokom najtoplijih dana, gde je najbolji sladoled, gde se u kvartu dobro jede i zašto se odmah pored bolje pije, i onda nam otkriva neverovatan, potpuno eklektičan enterijer u kojem se dvadeset vekova naređalo poput slojeva, i u kojem ćemo boraviti, kada sutra želite doručak?

Sunce je već palo, idemo u grad.
Ludo je, zamazano, frenetično, vlažno, šljašteće, štrokavo, nadrealno, oduševljavajuće i neverovatno bučno. Crna braća prolaze pešačkom zonom na trotinetima ili biciklima ozvučeni moćnim getoblasterima, smenjuju se jeftini lokali i restorani sa diskretnom rasvetom i mesinganim izrezbarenim tablama, lako je razlikovati turistu od lokalca, između zgrada niz ulicu vide se brodovi u prašnjavoj luci, vlaga je tolika da ti preostaje samo da raskopčaš košulju i raduješ se svakom dašku povetarca.

Prateći taj povetarac i verujući da znaš gde si i gde ideš, zaviriš iza ugla i izbiješ na trg Ruđera Setima ispred Politeana Teatra.
Ispred Teatra - ceo Sicilijanski simfonijski orkestar, Đani Iorio i njegov bandeon, usviravaju Pjacolu,
i ono grotlo iza nas kao da se utiša samo od sebe.
Uzimamo vodu u najbližem lokalu, delimo sendvič i smeštamo se na stepenište kraj nogu uvaženog Ruđera,
čekamo koncert.

Na trg polako pada noć.
Bakice i uglađeni gosti sinhrono mašu lepezama, deca se iza nas jure po prljavom pločniku, ciče i smeju, prozuji i poneki preglasni biciklista, ali to Đanija i simfoničare ne ometa da razvale temu iz „Il Postina“ Luisa Bakalofa.

Dok sviraju, mislim na poslednju ulogu Masima Troizija u tom filmu o poštaru i Nerudi, prevrćem u glavi njegovu odu moru, koliko puta more u toj odi kaže „ne“, i kako meni ovaj grad sada kaže „ne, ne možeš me uhvatiti u jednom kadru, foto-aparati su ovde besmisleni, stavi poklopac na objektiv i gledaj oko sebe."

Sve je vlažno, i sve je divno.





Thursday 15 June 2023

Rifom i krikom protiv mraka ("Ili-ili" / "Pobjeda", 8. jun 2003)





Otkako je radio-prijemnik položio karte pred digitalizacijom, mnogo nakon što je prve rane zadobio u borbi sa videom, najbolje emisije se prave da ostanu, da se slušaju barem nekoliko puta, da se proučavaju i premotavaju. A ona čiji je kreator Nebojša Krivokuća, radijski voditelj, pisac, dramaturg i bloger, zaista zaslužuje mnogo vraćanja na „mjesto zločina“.
„Prešlicavanje“ je proces koji zarobljava. Informacija za koju nijesmo ni bili sigurni da nam je bila potrebna. Raspoloženje sa kojim se izjednačavamo jer imamo sugestivnog vodiča kroz muziku. Emocija koju dijelimo u trenutku kad smo mislili da smo sami sa pjesmom. Krivokuća je uvijek ili ispred vremena, ili ide ukorak sa njim. I baš zbog toga „Prešlicavanje“ jeste emisija na koju se uvijek možete osloniti.

Između pisanja knjige o Milanu Mladenoviću, novih emisija, gostovanja, stalnog posla u advertajzingu (koliko slogana nam je prošlo kroz uši a da nismo ni znali da su njegovi) i koračanja kroz život koji svima podmeće nogu, Krivokuća je stigao da se uhvati u koštac sa našim „Ili-ili“. Za Objektiv otkrio je, između ostalog, koji automobil smatra simbolom budućnosti koju nijesmo dočekali, zbog čega ne voli nijednog filmskog Tita, te zašto je tako nepopravljivo zaljubljen u radio.

NAJVAŽNIJA PESMA EKV-a: „Zajedno“ ili „Sinhro“?

U istoriji našeg rokenrola postoji još svega nekoliko pesama poput „Zajedno“.
U četiri minuta te pesme staje sve: naš prošli život, i onaj kroz koji se još uvek probijamo, misleći i nabrajajući prijatelje sa kojima smo delili prostor, vreme i snove, a koji su uveliko daleko, ali se mi, eto, borimo i dalje.
Takvu pesmu može da napiše samo čovek koji je sve to proživeo; ostao sam u svom gradu zakopan, ali se nije predao - već je rešio da rifom i krikom rasteruje mrak.
Ovih nedelja često iznova čitam Milanove intervjue i izjave iz tog vremena radeći na knjizi o njemu, i preslušavam ponovo ceo njegov opus - ali „Zajedno“ me pri svakom novom slušanju iskreno iznova potrese.
Ova pesma je već dugo na listi pesama koje mi intimno mnogo znače, ili – recimo to tako – koje mi izazivaju lučenje veće količine oksitocina nego aktuelna himna države u kojoj živim.
To je moja „... zalud vatra groma“. Kada čujem onaj prelaz na gitari i Milanovo ljuto „jeeeee!“ u pozadini, ja sam spreman na sve.

FAZA DEJVIDA BOUVIJA: Glam Bowie ili Thin White Duke?

Naravno da mi je Zigi Stardast važan, ali „Beli Vojvoda“ će mi uvek biti intrigantniji. Kroz Zigija je celoj jednoj generaciji ponudio slobodu. „Beli Vojvoda“ je došao niotkuda, potpuno sluđen Amerikom, narkoticima i okultizmom. Taj lik je ultimativni test za svakog Bouvijevog obožavaoca, jer te uči kako se u životu odnosiš prema glupostima ličnih idola.
Opet, u to vreme je napisao neke od najlepših pesama karijere, poput „Word on a Wing“.

DRUG TITO NA FILMU: Ričard Barton ili Voja Brajović?

Nijedan. „Tito“ je izvorno bio jedna vrsta kreacije, ili uloga po sebi.
Imam dovoljno godina da se sećam pravog Tita - te mi ni Barton koji desinhronizovano otvara usta, ni blago komedijaški Brajović nisu prava stvar.

KONCERT NA KOM NISTE BILI: Genesis – „Dancing With The Moonlit Knight“ – 1973. u Londonu ili Depeche Mode live at Palau Sant Jordi in Barcelona, 1998?

Bez obzira na totalno obožavanje muzike Pitera Gebrijela, i to što sam se u satima pre njegovog koncerta u Beogradu 2013. uverio da je Piter privatno izuzetno normalan, zabavan i divno radoznao tip kojeg bi bilo lepo imati u familiji kao najdražeg ujaka ili strica – više žalim za koncertom Depeche Mode. Više bih vikao, skakao i plakao na tom koncertu. Gledao sam ih u nekim kasnijim godinama, kada su mi već bili manje važni.

RADIO VODITELJ SA EKRANA: Džek Kilijan u „Midnight caller“ ili Frazier u istoimenoj seriji?

Prvi je došao prerano, a drugi prekasno, kada sam već bio zaljubljen u radio kao medij koji mi je već dao neke od najlepših godina života. To je pre Robin Vilijams u „Good Morning, Vietnam“. Inače sam skeptičan prema „ekranizacijama radija“, bez obzira na „The Boat That Rocked“, ili „Radio Days“. Zaljubljen sam u radio zato što je lišen slike, a to nas inspiriše da maštamo, da dopunjavamo sliku. U tom smislu, ako moram da biram – izabraću voditeljku iz „The Warriors“ Voltera Hila.

FELINI: „La strada“ ili „La dolce vita“?
„La strada“ – ne samo zbog filma, već i svega što je Felini morao da uradi da bi ga snimio. Inače - „Amarkord“, jedan od najdražih filmova svih vremena.

SLOGAN: "U SVE SE MEŠA" ili „Probaj da pojedeš samo jedan“?

Naravno da mi je draži onaj u čije nastajanje sam umešan ;) U poslu koji svakodnevno radim se ipak retko dešava da rečenica izgovorena u reklami ili slogan kampanje postane deo svakodnevnog govora, „štos“ koji dobija samostalni život, ili meme koji se na internetu pojavljuje van konteksta. Dodatno, rad na tom projektu me naučio da kreativni direktor tokom sastanka mora pažljivo da sluša i prati tok misli kolega. To mi je pomoglo da opstanem u advertising industriji već gotovo 30 godina.

SUPERHEROJ: Spajdermen ili Supermen?

Supermen. Njegova sudbina je da spasava svet koji, zapravo, nije njegova domovina.

NAUČNIK: Karl Sagan ili Ričard Dokins?

Biram obojicu. Sagana zbog neverovatne naracije, predstavljanja najkomplikovanijih procesa na pitak način, bezgranične ljubavi i vere u čovečanstvo, te konačno i zato što je uspeo da ubedi kolege da „Johnny B. Goode“ Čaka Berija bude poslat u daleki svemir. Dokins – zato što iz iste bezgranične ljubavi prema čovečanstvu nema problem ili strah da se protiv budala i ludaka prosvetiteljski bori dokazima, stavom i upornošću, što je krvav posao.

AUTOMOBIL IZ FILMA: Delorean iz „Back to the future“ ili
Dodž sedan iz filma „Blues Brothers?

Delorean - kao simbol budućnosti kojoj smo se nadali i radovali, i koja je trebalo da bude sjajna. Za sada nije ispunila baš sva očekivanja, ali – ima još nešto vremena, nije još kraj.

(Dragana Erjavšek, "Ili-Ili" - Objektiv / Pobjeda, 8. jun 2023.
Online verzija članka: https://www.pobjeda.me/clanak/rifom-i-krikom-protiv-mraka)

Saturday 10 June 2023

Rođendanski Noćurak :: 50 / 50



Neki bi na ovaj dan napravili veeeeeliku, spektakularnu proslavu - sa mnogo gostiju, bendom i vatrometom.
Neki drugi bi dan iskoristili za lamentiranje nad prošlim vremenom,
i prebrojavali zube, ljubavi, ušteđevinu, imovinu, šećer u krvi, broj kontakata u adresaru i pečate u pasošu.
Ili napisali autorski tekst pun mudrosti sakupljenih za pola veka.
Neki bi se k o n a č n o uozbiljili.

Ja, eto, nisam od takvih, već sedim za mikrofonom i pravim – miks od 50 pesama.
Ne 50 najvažnijih ili najdražih svih vremena, već onih koje želim danas da čujem i podelim sa tobom umesto torte.

Na bini se smenjuju:
Talking Heads, Buldožer, Šumski, Haustor, Sparks, Kevin Morby, James, Peter Gabriel, Del Arno Band, Mose Alison, Working Week, Joe Jackson, Ian Dury, Šarlo Akrobata, Darkwood Dub, Khruangbin, The Beach Boys, The Chills, Keane, Prefab Sprout, David Bowie, Svadbas, Sitzpinker, The Flaming Lips, The National, Sivert Hoyem, R.E.M, Ekatarina Velika, The Beatles...


Wednesday 7 June 2023

Pediju, "poslednjem geniju pop muzike" za 66. rođendan




“Music is a princess/ I'm just a boy, in rags
I would gladly spend my life/ Carrying her flags”
(Paddy McAloon / Prefab Sprout)

Pedi MekAlun je napisao neke od najlepših pesama koje sam čuo u životu.
Ali, ne znam koja je od njih najlepša.

Kako merimo dubinu potresa koji Pedi izaziva stihovima „Life's not complete / Till your heart's missed a beat“, ili „Maybe you'll learn/There's nowhere you can go”?
Uporedi lepotu “Life of Surprises” i “We Let the Stars”, i pokušaj da se odlučiš.

Nije sve u dubini potresa.
Mnogo je i u lepoti i nežnosti tih pesama.

Nisam jedini koji tvrdi da je Pedi majstor. Dok je bio na vrhuncu poznatosti - kao pevač, tekstopisac i kompozitor sada zaboravljenog benda Prefab Sprout - o njemu se pisalo kao “najtalentovanijem pesniku pop muzike svih vremena”.
Magazin The Rolling Stone je tvrdio: “Poslednji genije pop-muzike”

Izuzev četiri minuta jedne protestne, netipične pesme - Pedi nije objavio ništa novo već deset godina.
Uporni tinitus (kakva ironija!) i drugi problemi odvojili su ga od muzike na duže vreme.
U jednom od novijih intervjua priča o povučenom životu u kojem ga, kako kaže, “više niko ne prepoznaje”.

Pedi danas slavi 66. rođendan.

Misao da je i dalje tu, i da - kako tvrdi jedna priča - “piše tri albuma godišnje, ali nikome ne želi da ih odsvira” - raspaljuje nadu da će se ponovo oglasiti, i mali panteon najdražih pesama svih vremena učiniti većim.
Ukoliko se tišina nastavi, razumeću.

Ali, bilo bi lepo da i on konačno čuje tišinu, neometanu zujanjem.
Kakva šansa za kosmičku pravdu da se dokaže.

Živeo!

Thursday 1 June 2023

Talking Heads: This must be the Place, 40


Jedna od najlepših pop-pesama ikada napisanih i otpevanih nam je na današnji dan pre četrdeset godina zakucala na vrata, i zauvek se uselila u naše živote.
U međuvremenu smo se iseljavali i useljavali.
Prva-druga-treća selidba,
iznajmljeni stanovi.

Kasete, vinile i diskove sa ovom pesmom smo pakovali u kutije, nosili sa sobom i raspakivali u novim prostorima sa kojima još uvek nemamo ništa zajedničko, nijedan provedeni dan, nijedno sanjanje.

Zato je obično bila među prvim pesmama koje bi trebalo pustiti glasno u tom novom prostoru, da bi postao naš.

“This must be the Place” je poput najdražeg kutka u stanu.
Ona je fotelja u koju mogu sesti i dvoje ako se malo zbiju.
Ili lampa za čitanje.
Ona je udobni dušek, ili krevet pod prozorom u koji tuče sunce, mačka koja spava kraj stopala.

*

Negde ovih dana pre tačno deset godina uselili smo se, konačno, u "nešto naše”.
Nisam čekao raspakivanje kutija, kablove i zvučnike - slušao sam je sa telefona.
Taj zvuk je bio sličan onome koji se nedeljama pre toga čuo sa tranzistora majstora i molera, ali meni je, u tom trenutku, bio najlepši i najdraži zvuk na svetu.
Konačno smo bili svoji, na svome.

Sudopera, police, plakar, televizor, ogledala, fotelja, stočić, sto za pisanje, dodatne police... sve to je došlo posle.

Stihovi “Home, is where I want to be / but I guess I'm already there / I come home, she lifted up her wings / Guess that this must be the place” ušli su u naš stan pre svega toga.
(To, verovatno, dosta govori i o mom organizovanju prioriteta, ok.)

*
Već nekoliko nedelja se pitam da li, koja, i kakva muzika se može slušati u ovakvim vremenima.
“This must be the place” ima lekovito dejstvo i sada.
Ona ne peva o tome da zlatni kraj postoji, i da će sve biti u redu.
Ipak, ona podseća šta svemu daje smisao, a to je ljubav, da stvari mogu biti bolje, i da ovo zaista može biti naše mesto.

Dejvid Birn peva “for a minute, or two”, ali valjalo bi se boriti za više.



Wednesday 24 May 2023

Kratki film o "duhovnom okrepljenju"


*napomena: Scenario za film je kratak, ali zahteva punu pažnju gledaoca, uvek otvoreno oko za detalj, nešto imaginacije, i razuma.

1 EXT / ŠIROKI PLAN / NEMAČKA, 1935.

U toj zemlji već dve godine postoje koncentracioni logori, a njom od te godine suvereno vlada Jedan Vođa, "Firer".
Bertold Breht je već pobegao iz te zemlje, i podelio sa svetom najpotresniju rodoljubivu pesmu ikada napisanu („O Nemačka, bleda majko / ala su te udesili tvoji sinovi / da među narodima sediš kao ruglo / ili kao užas.“)
Iz zemlje su pobegli i Tomas Man, Hana Arent, Gropius, Albert Ajnštajn, i još stotine hiljada ljudi.
Milionima beg neće uspeti.

2 EXT, UŽI PLAN, BEOGRAD, 1935.

Ne tako daleko od tog užasa, na ovdašnjim prostorima jedan čovek proklinje po skupovima, predavanjima i novinama Evropu, Jevreje, kao i sapun, teleskop, mikroskop, železnicu, parne mašine i druge dokaze progresa, koje On vidi kao neprijatelje.

(Da je sapun smatrao neprijateljem tvrdi i njegov kratkotrajni đak, Petar II Karađorđević, koji je odustao od njega kao učitelja iz higijenskih razloga.)

3 CLOSE UP, BEOGRAD 1935.

Zove se Nikolaj Velimirović, i vladika je Srpske Pravoslavne Crkve.

Napomena scenariste: u montaži možemo izbaciti detalje o ordenu koji je dobio od Hitlera 1934. za obnavljanje nemačkog groblja, kao i scene koje nam otkrivaju da je Nikolaj nekada bio ekumenista, te poznat i kao anglofil naklonjen protestantizmu, zato što ne pomažu razumevanju suštine priče.

4 ŠIRI PLAN, ENTERIJER, 1935.

U okviru projekta etabliranja „svetosavlja“ kao ideje (i termina koji je 1932. skovao Dimitrije Najdanović, kasnije pripadnik fašističkog pokreta „Zbor“ Dimitrija Ljotića) jedne večeri taj mrzitelj mikroskopa, železnice i sapuna u sali Kolarčeve zadužbine izgovara:

"Ipak mora se odati poštovanje nemačkom Vođi (Hitleru), koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jednom svetitelju, geniju i heroju." *

Reči "SVETITELJU... GENIJU... HEROJU... "odzvanjaju, dugo.

6 FAST FORWARD, 2003, mesec maj, 
Krupni plan dokumenta / odluke.
Srpska Pravoslavna Crkva proglašava Nikolaja Velimirovića za sveca.

7 INTERSEKCIJA, KRUPNI PLAN I GLAS MIRKA ĐORĐEVIĆA, 2016.

Mirko Đorđević: “Tužna je bila sudbina mladog Nemanjića a kako ga danas slave i ko ga slavi još je tužnije i ružnije.”

8 MONTAŽNA SEKVENCA, Brzo premotavanje, materijala je mnogo, teško je izabrati:

Na preskok vidimo kako se citatima N.V. u javnosti služe, i iza njegovog lika kriju - uglavnom baš, baš loši ljudi.

9 MONTAŽNA SEKVENCA, KLIPING/NASLOVI IZ MEDIJA, mesec maj 2023:

Narator: Srpska Pravoslavna Crkva poziva (po tonu saopštenja bi se više reklo: insistira) da u četvrtak, 25. maja učestvujete sa vašom decom u Spasovdanskoj litiji, na čijem čelu će biti “kivot sa moštima Svetog vladike Nikolaja, koji će izuzetno biti donet, radi utehe naroda u ovim teškim danima i radi duhovnog okrepljenja.”

10 MONTAŽNA SEKVENCA -
NARATOR PREKO SCENA PROPASTI ŽIVOTA U SRBIJI, 1982 – 2023, U KOJIMA VIDIMO I DELA I NEDELA PROMOTERA "DUHOVNOG OKREPLJENJA".

Narator: "Kako će se ovaj film završiti? Konačnim zaglavljivanjem trake u projektoru, koja će izgoreti? U bioskopsku salu će uleteti oni koji veruju da je i film đavolji izum?
Zatamnjenjem?
Ili postoji šansa da dođe do toliko željenog, i neophodnog preokreta?
Nastavak filma zavisi i od toga šta vama donosi “duhovno okrepljenje”.
Možda su to ipak ideje zemaljske pravde, slobode izbora, ravnopravnosti, jednakosti i saosećanja, a ne mošti jednog tipa koji je bio protiv svega navedenog, i kojeg sada stavljaju na čelo kolone."

11* Dodatak posle odjavne špice:

Navedeni citat o Hitleru Nikolaja Velimirovića prenet je iz publikacije “Nacionalizam Svetog Save” koju je u Beogradu izdalo Udruženje Srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke 1935.

(Slobodanka Ast će primetiti: “Indikativno je da su izdavači i urednici dela Nikolaja Velimirovića u kasnijim izdanjima ovaj pasus "preskočili.")

12 ISPIS:

Nije još
KRAJ.


Friday 14 April 2023

David Bowie: "Let’s Dance", 40 godina.



Nekoliko dana nakon objavljivanja albuma “Let’s Dance”, muzički kritičar magazina “The Guardian” je napisao: “na prvo slušanje čini se previše komercijalnim, ali dodatna preslušavanja će vam otkriti da je u pitanju klasik.” 

Dejvid Bouvi je do tog trenutka već uradio s v e. 

Stvorio je i sahranio Zigija Stardasta koji mu je već obezbedio mesto u večnosti. Zatim je pokušao da kreira rok-operu inspirisanu Orvelom, bio je beli soul-men, Čovek koji je pao na Zemlju, Beli Vojvoda, svirao sa Lenonom i Markom Bolanom, bio neustrašivi eksperimentator koji je izluđivao izdavačku kuću nekomercijalnim materijalom pravljenim sa Inom i ekipom u Berlinu, raspravljao sa Berouzom o budućnosti medija i muzike, ozvaničio početak osamdesetih albumom “Scary Monsters", recitovao Brehta, pevao sa Bingom Krozbijem božićne pesmice, glumio Čoveka-slona.

Preostalo mu je još samo jedno: da postane pop-zvezda. 

Mnogo godina kasnije Najl Rodžers, producent “Let’s Dance” je pričao o prvim susretima sa Bouvijem, razgovorima o džezu, trubačkim aranžmanima Nila Heftija i Stena Geca; kako ga Dejvid uverava da bi njegov naredni album trebalo tako da zvuči, ali i kako je prva verzija naslovne pesme u početku zvučala kao “melanholična folk-pesma”, sve dok Najl nije predložio da to postane pesma “uz koju će ljudi igrati”.

„Dugo je pokušavao da definiše stvari. Pojavio se nešto kasnije na vratima noseći u rukama album Litl Ričarda na kojem ovaj pozira kraj velikog Kadilaka. "Ovo želim da napravim!"

*

U trideset i šestoj godini Bouvi potpisuje ugovor sa novom izdavačkom kućom, menja frizuru, oblači belo odelo i počinje izvođenje najtežeg eksperimenta karijere: 

Dejvid Bouvi, mega pop-zvezda.

„Let’s Dance“ je prodat u više od 10 miliona kopija i postao je njegov komercijalno najuspešniji album, a tokom turneje „Serious Moonlight“ ga je uživo videlo gotovo tri miliona ljudi.

Ipak, nakon njega je prvi put upao u kreativnu krizu.

Kada se nađeš na vrhu, nemaš gde dalje.

U filmu „Moonage Daydream“ Bouvi priča: „Nisam više znao ko sam kao umetnik. Postavio sam sebi parametre koji su me ograničavali na ono što sam pretpostavljao da ljudi žele. Nikad nisam hteo to da uradim. Nikada nisam želeo da budem na sceni i udovoljavam ljudima. Želeo sam da ljudi vole ono što ja volim. Ne da im dajem ono što oni vole.”

Nik Stivenson će u sjajnoj knjizi o Bouviju ceo taj period definisati kao „akumulacija kapitala i širenje granica (...) Nestao je imidž autsajdera i izmeštenih predstava iza kojih se naziru denaturalizovani aspekti pola i sekusualnosti. Na celoj turneji Bouvi je glumio strejt muškarca u odelu uz koga su preglasni bubnjevi i mačo gitare koje sviraju momci iz benda, što je prilično neobično za čoveka koji nedugo pre toga hteo da rokenrol okrene naglavačke.“

Iznad svega, ipak, i uprkos činjenici da je Bouviju trebalo deset godina da ponovo pronađe pravu novu formu - ostaje savršena pop-muzika.

Iako mi je verzija „Modern Love“ koja se pojavljuje u filmu „Moonage Daydream“ draža >> , zato što otkriva potpunu veličanstvenost te pesme – ovoga puta stavljam onu originalnu, "sa momcima u prugastim odelima". 

Jer, to je to: pop.

Album „Let’s Dance“ je objavljen pre tačno četrdeset godina.

I postao prvi album koji sam kupio u životu.

"Gets me to the church on time."

p.s. Po nekim (nepotvrđenim) podacima "Let's Dance" je prodat u većem tiražu u Jugoslaviji nego Italiji, državi koja je imala tri puta više stanovnika od SFRJ.

Sunday 9 April 2023

Prešlicavanje u "Pojačalu" (podkast)

Kada se uključi "Pojačalo" i mikrofon, ja pričam o radiju, muzici, reklami u kojoj sam zaprosio Aleksandru, kako odložiti vojni rok 1992. i zašto i dalje želim da delim muziku na svaki mogući način ;)

I deo:


II deo:

Zašto je pesma "Niko kao ja" važna,
kada smo prestali da slušamo U2,
koliko pesama čovek mora da presluša da bi pronašao one koje su stvorene samo za njega,
i kako jedna knjiga (posvećena jednom muzičaru) nastaje i zahvaljujući internet forumima i entuzijazmu ;)



Tuesday 28 March 2023

Ekatarina Velika: „Neko nas posmatra“ (remaster, 2023)


Poslednji albumi velikih i voljenih bendova obično su tema naknadnih osvrta, novih preslušavanja i preispitivanja koja vode ka novim spoznajama ili maštanjima o muzici za koju smo ostali uskraćeni.

Album EKV „Neko nas posmatra" (PGP, 1993) to do sada nije doživeo. 
Objavljen tokom jedne od najgroznijih godina u našoj novijoj istoriji, usred združenog brišućeg naleta ratova, inflacije i nadirućih muzičkih mutanata koji su doslovce uništavali grizli sve pred našim očima  ovaj album je uglavnom dočekan ocenom „najslabija ploča u opusu EKV“, te se i danas najčešće samo pominje kao poslednja i najmanje važna tačka jedne izuzetne diskografije.

Trideset poroznih godina kasnije PGP je u saradnji sa Zadužbinom Milana Mladenovića objavio remaster ovog izdanja u digitalnom formatu, i to je dobar povod za još jedno preslušavanje.

*

Upuštam se priču o njemu ne samo zato što remasterizovana verzija otkriva donedavno zamućen energetski naboj, i kompaktniju sliku. 

Iako je neprijatno podsećati se te godine  upuštam se u ovo zato što sam i ja nakon prvih nekoliko slušanja u kasno proleće 1993. bio iznenađen tim zvukom i novom lirikom.
Sada znam zašto sam tako reagovao, i zašto se ovom albumu u prvoj godini objavljivanja nisam često vraćao.

Kada imaš dvadeset godina i živiš u takvom vremenu, mahnito tragaš za muzikom koja će te izmestiti iz realnosti.
„Neko nas posmatra“ je od nas tražio suprotno.
Ali, za suočavanje sa stvarnim svetom je tada bila potrebna hrabrost, koju nisam imao.
Shvatio sam to godinu dana kasnije, slušajući ga nedeljamau drugačijim životnim okolnostima, ne znajući da više neće biti prilike da čujem nijednu od tih pesama na koncertu.

Želja da vidim Milana kako uživo prži oslobađajući rif za „Zajedno“ ostala mi je neispunjena.

*

Sve je bilo u raskoraku, i prepuno paradoksa.

Uprkos trenutku, Milan je u intervjuima, iako gorak i ljut, pričao o novom optimizmu.

„Album „Par godina za nas" govorio je o tome kako će nešto strašno da nam se desi. Zatim, ploča 'Dum dum' govorila je o tome kako nam se to upravo dešava, dok ova najnovija ploča na svoj način sugeriše kako da izađemo iz svega toga. Reč je o tome da iz jednog užasnog bedaka ne možemo izaći kukajući i gledajući unazad, nego treba gledati unapred sa nekim jednostavnim optimizmom. Ništa ne upućuje na taj optimizam, ali ako ga mi nemamo u sebi, ne vidim način kako bi mogli da isplivamo.”

U tom trenutku ništa nije upućivalo, ili davalo razlog za optimizam (izuzev  možda   ideje da smo dotakli ono dno iz pesme „Dolce Vita“, i da je došlo vreme da se odupremo ka površini. Naredni meseci su pokazali da je i ta ideja bila pogrešna.)



Naknadno otkriven kratki Milanov autorski tekst objavljen u „Borbi“ na Novu godinu 1991/1992. („Potrebni su Novi stavovi. Nova etika. Nova estetika...”) najavljivao je promenu i rešenost da se krene sa popravljanjem nekih stvari.
To se oseća i u razgovorima iz 1993:

Milan: „Ovde je razlog zbog koga se bavim muzikom  ova zemlja, ovi Ijudi. To su lepi, pametni, interesantni, drugačiji Ijudi. Postoje ovde i oni drugi - glupi i ružni, pa to stvara jedan emotivni naboj koji te hrani i tera dalje da nešto uradiš, nešto promeniš zbog onih koji su dobri. Bez obzira na sve, ovo je zemlja u kojoj bi svima moglo da nam bude dobro, samo kada bi se dobro organizovali. (...)
U ovo vreme ne biti angažovan ravno je zločinu iz gluposti ili s predumišljajem, svejedno. Moramo se angažovati da bi nešto, do čega nam je stalo, opstalo i potrajalo (...) Život je ovde postao nemoguć (...) Grad se jezivo promenio, uopšte ne mogu da ga prepoznam. Ne samo da je grad, nego su i ljudi bili drukčiji. Moj prijatelj ima babu od devedeset godina koja mi je jednom rekla: 'Dete moje, ovi Srbi danas, to nisu oni Srbi koje ja poznajem iz mog vremena, kad sam ja bila mlada. Ovo nije taj isti narod.' Ja isto mislim da to više nije taj isti narod. Nešto se tu desilo.”



Koncerti tokom 1992. godine (poput onog u letnjoj bašti KST-a, a isto se čuje i na nedavno objavljenom Unplugged >> albumu iz Skoplja) pokazali su da je Ekatarina Velika i dalje odlično usvirana. Margiti, Milanu i Marku se u jesen 1991. priključio Dragiša Uskoković Ćima muzički obrazovan, vanredno talentovan (i za džez zagrejani) basista, što je ponovo blago redefinisalo zvuk grupe. (Marko Milivojević kaže „To je bend koji je svaki put ostvarivao sinergiju svojih članova, svako je davao svoj originalni deo.“)

Mnogo godina kasnije Ćima će mi otkriti da su Milan, Marko i on šest meseci uvežbavali novi materijal u Domu omladine Beograda. To se na ovom albumu čuje. EKV u tom periodu zvuči kao rokenrol bend koji je upravo otkrio novu energiju i koji je voljan da proba nešto novo. 

Tekstovi pesama su prepuni direktnih, ličnih poruka („Nije sve izgorelo, nešto sam ugasio“), ispevanih novim, drugačijim glasom. Tu su i otvorena obraćanja publici („Mi smo dozvolili da stvari odu predaleko“) i poziva na promene („Zaboravi prošlost i javi, ima li promene u tvojoj glavi?“)

Nova direktnost je bila česta tema intervjua 1993:

„Oduvek smo imali angažovane tekstove. Sada su ovakvi jer više nema vremena za uvijanje, metafore ili bilo kakve zatvorene forme. Treba rеći sve u lice. Treba razgovarati o problemu. Mi smo se osetili odgovornim da tako nešto uradimo. Pošto se obraćamo lјudima treba pokušati dopreti do svakog neoštеćenog mozga i pokušati popraviti stvari. Zajedno. Mi to možemo.”

Album je doneo ne samo novi zvuk, već i novi način upotrebe zvukova

„Neko nas posmatra“ je jedini album benda na kojem se čuju spoljni zvuci, i delovi drugih pesama.
Milan je kao producent u zvučnu sliku albuma uvodio huk ulice, zvuk tramvaja, glas dispečerke na železničkoj stanici („...za Paraćin“), svirku garažnog benda, deliće „Rock’n’roll music“ u verzijama Čaka Berija i Bitlsa, segment sa albuma „In the Mooncage“ Mitra Subotića Sube, kao i citat Martina Lutera Kinga „Naša generacija će se kajati ne samo zbog reči i dela dece tame, već i zbog straha dece svetlosti.”

Tu je prva obrada tuđe pesme koju je bend ikada objavio („Istina mašina“ Dada Topića, tj. grupe Time)  što bi pre trebalo slušati kao žestoko odsvirani omaž jednom od Milanovih muzičkih heroja, a zatim i kao hrabar čin načinjen u vreme kada je muzika „iz Hrvatske“ proterana sa radio talasa i TV ekrana u Srbiji.

Imamo pravo, i slobodu da sve te zvuke i zahvate slušamo kao upade stvarnosti koju je trebalo menjati.

Promenio se i likovni identitet benda. Novi logotip i dizajn omota (rad tada mladog Slavimira Stojanovića) doneo je promemu u odnosu na izgled prethodna tri albuma. („...na omotu se vidi uspostavljanje aktivnog kontakta s onim koji nas posmatra.” - Magi) 

Foto: Aleksandar Kujučev.
Više fotografija dostupno je na stranici
Zadužbine Milana Mladenovićа >>


Novi početak bio je i prilika da se iskoriste do tada sakupljena iskustva.

Zlatomir Gajić u knjizi „Milan Mladenović  rok poeta“ kaže: „Milan je godinama plamteo u nastojanju da promeni svet i izleči čoveka, da mu pomogne na putu ka sreći, trudeći se pritom da reši i brojne sizifovske zamke, da bi se odjednom oglasio mirnim pesničkim saopštenjem o velikoj istine do koje se stiže samo upornim traganjem, i tek na kraju puta.

U izdanju “Ko je ko u Srbiji” (1991) za Milana je zapisano da se izjašnjava kao agnostik, mada je u svakodnevnom životu i razgovorima tvrdio da je ateista. 
Na pitanja novinara u vezi sa nazivom albuma (i naslovnom pesmom) Milan je odgovarao: „Činjenica da ljudi žive, rade, prave decu, bave se svojim zanimanjima i to u toku svih strašnih stvari koje se događaju na našim prostorima, znak je da neko brine o nama i posmatra nas.” U drugom intervjuu će dodati  „taj neko je veoma blagonaklon prema nama”.

Ako se zagledate u hronologiju dešavanja na ovim prostorima tokom tog doba, verovatno ćete doći do odgovora o kojoj vrsti blagonaklonosti je reč, i da li su neki tumači njegovih stihova u pravu kada tvrde da je u vreme oblikovanja ovog albuma Milan zaista „otkrio boga”.

*

Uprkos rastrzanosti, koja se oseća i koja doprinosi da neke od pesama zvuče nezavršeno, „Neko nas posmatra” sadrži neke od najvažnijih momenata čitave karijere benda.

„Zajedno”, na čijem početku Milan nabraja imena stvarnih ljudi, bliskih prijatelja koji su napustili Beograd i Jugoslaviju, postala je ključni poklič dekade, i jedna od retkih pesama koje blistavo i strašno sažimaju osećanje života u Srbiji u tom trenutku. 
„Anestezija” savršeno dopunjuje, ili  ako želite  završava ne samo prvu stranu stranu albuma, već i niz briljantnih ljubavnih pesama koje je Milan za života napisao.

Druga strana ovog albuma krije još izuzetnih trenutaka, poput „Just Let Me Play Some Modern R’N’R Music”, ili pesme „Jadransko more”, čiji je naboj sada možda neshvatljiv, ali koja je 1993. zvučala duboko potresno.

Album  a neplanirano i karijeru benda  zatvara jedna od pesama koje su važne za razumevanje Milana kao čoveka, ali i pesnika.
„Ponos”.

U intervjuima sa Milanom iz tog vremena mogu se pronaći dva slična citata o istoj temi - a to je pitanje ponosa. Evo onog koji se ređe citira na internetu:

„Ako sve propadne i ako sve bude onako kako niko nije očekivao ili kako smo svi očekivali u potaji, ono što nam ostaje jeste da smo nešto radili sa svešću šta činimo i bili iskreni i pošteni u svemu.
Ne samo mi kao grupa ljudi, već mislim da je to najvažnija stvar u životu svakog čoveka. Znači, tvoja svest o tome šta radiš. Ako si sam sa sobom iskren i pošten, onda ne postoji nikakav problem već samo može da ti bude teško ili... Znači, ponos je ono što ti ostaje.”
(intervju za „Huper”, 1993)
 

Počašćeni smo pločom idiotskog naziva 'Neko nas posmatra' koja ne zaslužuje ništa osim jednog preslušavanja.” zabeležiće jedan od kritičara u osvrtu na koncert održan u KST-u sledećеg leta. Bojan Žikić će u magazinu „Ritam“ biti podjednako kritičan: „Ono što se čuje sa 'Neko nas posmatra' zvuči kao sastav koji je tek počeo da se bavi muzikom (izuzev klavijatura) (...) Pesme su, jednostavno, dosadne (...) Verbalne poruke su, slično kao na 'Dum dum', između nebuloznog i naivnog, skoro patetičnog, protesta. Druga je stvar, kako se neko uopšte može baviti protestom ako snima za državnu diskografsku kuću.”

Petar Janjatović će album posmatrati iz drugačijeg ugla: „...Koncizniji u izrazu, oslonjeni na jednostavnije gitarske forme, ispunjene finim, gotovo pop klavijaturističkim tkanjem, ponudili su svetliju, otvoreniju ploču...”

Magazin „Ritam” će po Milanovoj smrti pokušati da definiše njeno mesto u diskografiji EKV rečima „Najslabija ploča EKV. Neizbežan osećaj nedovoljne dorađenosti pesama, bio je donekle ublažen opštim, robusnijim rock’n’roll stavom posebno naglašenim u intervjuima. Pošten do kraja, pod stare dane otkrivajući stav nepomirljivog rockera, Milan je time dao možda i najveći mogući doprinos u poslednjoj fazi svog rada. Za buljuk brzih bendova Srbije on je ipak predstavljao pravovernog zaštitnika nekih vrednosti koje rock'n'roll doneo u ovu sredinu. I imao je šta da im prenese.”

Aleksandar Žikić se u knjizi “Mesto u mećavi” (1999) poziva na tu rečenicu, te otvara prostor za nova, moguća tumačenja:

O poslednjoj rečenici (osvrta magazina Ritam, prim. N) svakako nema spora. Doduše, nema ga mnogo ni u pogledu prve, uz pojašnjenje da 'najslabija ploča EKV' ne znači nužno i 'loša ploča'. Ipak, 'Neko nas posmatra' zaustavio je grupu u trenutku kad nije bila sigurna ne samo u to kojim putem zaista želi da krene nego i da li uopšte ima preostalih puteva kojima bi vredelo krenuti uz punu motivaciju da se stigne do njihovog kraja. Kao i većina ljudi ovde, i Milan i EKV su neminovno počeli da lutaju i gube orijentaciju. U vreme kad su radili na 'Neko nas posmatra' bilo im je jasno da je vreme „metafora i pesničkih struktura” iza njih. Ali bez toga, šta je ostajalo?

Beskompromisni rokerski stav? Robustnost? O tome je Milan, doduše, imao štošta da kaže, ali da li bi se to moglo označiti kao ključni deo njegovog generalnog stava? Da li je to bilo ono što bi on zaista želeo i voleo da radi, bez obzira na situaciju, nevolje i osećanje da ne može ostati po strani? Da li je, drugim rečima, 'Neko nas posmatra' upravo onakva ploča kakvu bi Milan i EKV zaista želeli da snime, ili je njen finalni izgled bio diktiran kolektivnim stresom u kojem su iznenada isplivale stvari o kojima se do juče nije ni razmišljalo? Je li ona rezultat pune umetničke slobode ili neminovni produkt vremena i prilika?

Nema pravih odgovora na sva ova pitanja, ali ostaje činjenica da je 'Neko nas posmatra'
samo jedan od mogućih odgovora kako je mogao izgledati album EKV 1993.”

*

Dan pre jednog od najvažnijih koncerata karijere (održanog na neobičnom mestu, u Sava centru) Peca Popović piše u „Politici":

„...Braneći sebe oni su pesmom, kao svojim oružjem i ponosom, otišli dalje, dublje i nepovratnije nego ijedan drugi bend ikada osnovan u Beogradu. Udaljeni od entuzijazma prve pobede, ostavši vremenom bez nekih kapitalnih muzičara i saradnika, siromašniji za mnoge tinejdžerske snove, danas su oličenje najvrednijeg od popularne muzike glavnog grada koji nije ustuknuo pred sramotnim stampedom novoizniklih vrednosti. EKV su, sada i ovde, dah i duh Beograda koji neće istaći belu zastavu pred jurišnicima sviklim na pobede u ime potreba trenutka.”

Tu istu sliku ljudi koji ne ističu belu zastavu, i ne predaju se bez obzira na sve i uprkos svemu  Milan je oslikao drugačijim rečima u intervjuu za Rock Starz 1993.

Novinar: EKV je odavno postala perjanica svoga grada. Kakva je klima u gradu i da li ti je Beograd danas ružan grad?

Milan:
Beograd nikako nije ružan grad ali je definitivno pukao. Pukao je jer u njemu živi previše usranaca koji su mogli da pomognu ali nisu. Usrali su se na samom početku i sada kao poslednje pičke žive u agoniji.

Novinar: A ti? Da li si ti među njima?

Milan: Nikako, ja sam hrabar čovek. Dela govore.

*

Ovaj album je dobro delo hrabrih ljudi.



Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

Ostali tekstovi iz serijala:
Dum Dum >>
Samo par godina za nas >> 
Ljubav >>

SUBAsoba u Beogradu - ili o rečima, slikama, zvucima i vibracijama



Sličan osećaj me obuzeo u novembru prošle godine, kada sam prvi put ušao u SUBAsobu u Novom Sadu.
Tada sam shvatio. Izloženi artefakti - fotografije, plakati, Subine sprave, pisma i instrumenti su dragoceni i dirljivi, i pružaju drugačije uvide u delo i život Mitra Subotića Sube.
Ali, ono što je stvaralo magičnu vibraciju u tom prostoru bili su ljudi, i Subina muzika koja lebdi između nas.

Slično je bilo i prošle nedelje u SUBAsobi u Beogradu, tokom Kontakt konferencije.

Muzika, reči, priče, osmesi i ljubav - mama Ruže, Janje, Branke, Bose, Leke, Rajka, Vere, Ivana, Firčija, Vladimira, Milana, DJ Brke, Petra, Marine, Mome, Igora, Saše, Tijane, Žoaa... Svi oni su učinili da SUBAsoba tokom tih nekoliko dana bude mesto sreće koje slavi muziku, maštovitost, hrabrost i duhovitost – a to sve zajedno raspaljuje želju za novim otkrićima.

Hvala vam, svima!
(I hvala na prilici da propitujem goste!)

Ukoliko niste bili u SUBAsobi, ili želite da ponovo čujete neke priče - svi razgovori iz programa su snimljeni i postavljeni na YouTube kanal SUBA fondacije >>

Меđu klipovima ćete pronaći i neke nove ekranizacije Subine muzike >>, kao i razgovor koji sam vodio sa Marinom Perazić, Igorom Popovićem, Firčijem, Momom Rajinom, Aleksandrom Žikićem i Petrom Janjatovićem o o Subi >>

Ipak, ono što prvo preporučujem za gledanje je priča muzikologa Milana Milojkovića, o temi "Thank You, Mr. Rorschach". U sat vremena Milan nas je vodio - od Satija, preko postmodernizma do Kejdža - i Hrundija Bakšija (!!!), tokom kojeg me uhvatio onaj divni osećaj da ne znam ništa, ali i oduševljenje, zato što mi je dao putokaze ka jednom svetu i načinu razmišljanja koje ću tek otkrivati. 
I taj osećaj je predivan.



Wednesday 15 March 2023

Ekatarina Velika: „Samo par godina za nas” (PGP RTS / remaster, 2023)



– Da si mogao da pogledaš neizrecivo dalje u prošlost nego što je tvoja snaga dopuštala, onda bi za tebe prošlost postala budućnošću. A da si mogao još više da izdržiš, budućnost bi se za tebe vratila u korito sadašnjosti.

– Šta znači taj krug?

– Nema drugog kruga nego krug iluzija o rađanju i smrti,
za koji je neznalica svojim mislima i delima prikovan.
Ali taj se krug sastoji samo od vremena, 
a i vreme nije ništa drugo nego iluzija.

(Lafkadio Hern, 1850–1906, „U krugu”)


Nedavno objavljivanje remasterizovanih verzija poslednja četiri albuma Ekatarine Velike jeste radostan dan za uši.
Nakon nekoliko ponovnih preslušavanja i proživljavanja, pošto se nesvesno privučemo tom kraju i zvuk stane – neka pitanja se neminovno otvaraju.

Šta su nam ti albumi tada poručivali? Šta osećamo prema njima trideset godina kasnije, posle svega što nam se dogodilo?

U tom nizu ponovo objavljenih naslova pisanje o „Samo par godina za nas” je najkompleksniji zadatak.

*

To je poput dve potpuno različite strane ploče.

Muzički kritičari po objavljivanju “Samo par godina za nas” uglavnom proglašavaju za „čisto samoponavljanje”.
Istovremeno, ovaj album je etablirao Ekatarinu Veliku kao najpopularniji alternativni bend Jugoslavije, koji će odsvirati turneju od gotovo 200 koncerata pred oko 150.000 ljudi.

Na tom albumu, o kojem je pisano da „nema nijedan do kraja razrađen hitoidni adut” (Z. Gall), nalaze se i najmanje dve pesme od pet najpoznatijih koje je bend ikada snimio.
Ona najpoznatija proglašena je 2006. godine i najboljom pesmom jugoslovenskog rokenrola svih vremena po izboru slušalaca Radija B92.

Album koji je predstavljao „lični i kolektivni debakl nekadašnje izuzetno talentovane grupe” (D. Piljak, Ritam) bio je i finale jedne faze benda. Ekatarina Velika je dosegla vrhunce slave, i dalje ne napravivši ustupak očekivanjima publike i kritike.

O albumu „Samo par godina za nas” nije lako pisati između ostalog i zato što on jeste neka vrsta poslednjeg trzaja pre „ličnog i kolektivnog debakla” koje kritičar pominje, ali taj debakl nije bio muzički – i bio je debakl svih nas.
Površan prelet preko novinskih naslova i tekstova iz tog doba o „antibirokratskoj revoluciji”, promeni Ustava Srbije, demonstracijama u Ljubljani, prvom bojkotu robe iz Slovenije... otkriva brojne stvari koje osmeh Anta Markovića, poslednjeg Premijera Jugoslavije nije mogao da prekrije.
(Uzgred, postoji mogućnost da su se taj osmeh i ovaj album pojavili istog dana.)

Ako se setimo i da je tri meseca nakon objave „Samo par godina za nas” izgovoreno i da nam „slede bitke koje nisu oružane, mada i takve još nisu isključene”, sada bi trebalo da drugačije razumemo Milanove stihove o tuđoj kući i ničijoj zemlji, i odakle to „mi smo na granici, i nema povratka/ mi smo na granici, i snaga otiče”.

Redakcija magazina „Ritam” će nešto kasnije za “Par godina...” napisati: „Čim neko napravi korak u mestu, postaje prihvatljiv za masovni ukus”.
To je, najčešće, tačno.
Ali, iz ove perspektive je teško prihvatiti da je masovnom ukusu ideja da sve odlazi dovraga, i kako nam je ostalo par godina – prijala, ili da je stvorena iz želje za podilaženjem.

Darko Glavan je u prikazu jednog od koncerata sa turneje 1989. bio nešto bliži suštini: „Oni su – da parafraziram tekst skladbe „Krug” s posljednje ploče – sami smislili, sami stvorili i sami razbili taj krug. Tjerajući svoje vlastite fantome, Milan, Margita, Bojan i Žika iznenađujuće su se približili masovnim jugoslavenskim psihozama i neurozama uspijevajući osobnu pometnju podići na razinu kolektivne emocionalnosti.

Koliko je Glavanova teza tačna, potvrdiće i Milan.
U razgovoru za magazin „Studio” tokom turneje 1989. kaže: „Mislim da većina zna o čemu pevamo. Ja vidim face s pozornice. Mislim da im to znači nešto, da su to kod kuće preslušali, da ih je pogodilo na neku foru... To je princip na kojem cela rock muzika funkcioniše: tri reči i pet taktova koji nešto znače u nekom životu, koje su zajedničke za neke ljude i oni se u njima prepoznaju.”

Godinu dana kasnije će se vratiti ovoj temi u razgovoru sa Zoranom Trbovićem: “Mi smo u poziciji da nešto kažemo zbog toga što će to da se pušta na radiju, na televiziji, izaći će ploča... a to je, u stvari, i izazov i odgovornost. Mi definitivno živimo potpuno istim životom kojim živi jako puno Ijudi u ovoj zemlji i, na neki način, govorimo ono što naša generacija želi da kaže. To može da bude dosta uvijeno, netipično, indirektno, što znači da nismo Ijudi koji bi izašli na ulicu, pričali, unosili se drugim Ijudima u lice. Mi imamo neku drugu vrstu mentaliteta, osećaja za etiku, estetiku, i izabrali smo ovaj način da govorimo ono što želimo... To što mi radimo, to je težnja da se kaže nešto više, da okupiramo Ijude, da im bacimo u lice i neke stvari koje nisu tako prijatne. Ljudi su okrenuti sami sebi i onima koji su im najbliži, okrenuti su Ijubavi, drže se jedni drugih”.

Isti stav iskazaće i u razgovoru sa Rajinom i Ambrozićem za “Ritam” 1989. (“Ljudi pribegavaju bežanju od stvarnosti. Od velikih grupa niko ne govori ni o čemu što se stvarno događa (...) Ja imam potrebu da kažem nešto povodom svega toga.”)

Za razliku od recenzija albuma - osvrti na koncerte sa turneje koja je usledila nakon albuma su horski pozitivni. Jedan od njih dotiče se i teme pozicije Ekatarine Velike na tadašnjoj sceni Jugoslavije: “... Svojevremeno je ovaj bend bio avandarda na domaćim prostorima, ali je vremenom uspeo da etablira. Zar je to loše? Avangarda je ispunila svoju kulturološku misiju tek kada je uspela da zaživi u masama. Kada se to desi, javiće se nova avangarda i to je jedan prirodan tok. Ekatarina je svoju misiju izvela, i grabi dalje.
(N. Radosavljević, Pop Rock)

Foto: Goranka Matić

Možda u tom trenutku, pre tačno trideset i četiri godine, jednostavno nismo dobro razumeli sve što nam poručuju?

Možda se suština nije dobro čula od opšteg meteža i buke u medijima.
Možda nismo to primetili od lavine uglavnom besmislenih pitanja novinara upućivanih grupi koja je, sada je to očigledno, želela da priča o ozbiljnijim stvarima.

Možda smo nakon međusobno različita prethodna četiri studijska albuma očekivali da će peti u nizu takođe predstavljati veliki iskorak u nešto novo?

A možda smo razumeli šta nam poručuju - ali nismo želeli da prihvatimo da se sve bliži svom kraju: jedna umetnički bogata decenija, jedna država, i jedna ideja.

Možda nismo bili spremni da mislimo na to.

Možda preslušavanje ovog albuma opterećuju naknadno dopisivana tragikomična (i tragično netačna) tumačenja nekih pesama.

U intervjuima sa članovima benda se može pronaći šta je bila inspracija za neke od pesama.
Znamo da je „Iznad grada” pesma o jednoj noći provedenoj u gradu sa prijateljima”. Da „Krug" govori o krugu koji čovek obiđe u toku svog života i opet se vrati na početnu tačku, o prolaznosti vremena”. Da je „Samo par godina za nas” o trenutnoj izgubljenosti ljudi koji žive u Jugoslaviji i tome koliko ljudi ne vide nikakvu budućnost. O životu od danas do sutra.” „Amerika” je o tome kako nas je „malo ovde ostalo da se borimo sa surovošću života”.
I znamo da je „Srce” posvećeno Maji.

Toliko znamo, za sada.
Za ostale pesme ćemo već pronaći direktne putokaze - od onog koji je napisao i tekst pesme "Svetilište", ili indirektne - poput Lafkadija Herna sa početka ove priče za kojeg će se proveriti da li je zaista bio inspiracija za tekst pesme "Krug".

Do tada, možemo se prepustiti novom preslušavanju i razumevanju ovog albuma - bez razmišljanja o tiražima, mukama snimanja albuma, tekstovima kritičara,
i decenijama koje stoje između njega, njih i nas.

Muzika je ponovo ovde,
i može nam kazati nešto novo, o nama.



Remasterizovani albumi dostupni su na streaming servisima Spotify >>, Dezeer, Tidal, YouTube, Apple Music i Amazon. Na konferenciji za medije povodom objavljivanja remastera najavljen je i vinilni boks-set koji će obuhvatiti sve albume Ekatarine Velike od 1984. do 1994, kao i "Unplugged" iz 1992, a koji će PGP RTS i Zadužbina Milana Mladenovića objaviti u saradnji sa ZKP RTV Ljubljana.

*

Ostali tekstovi iz serijala: