Showing posts with label kratka priča. Show all posts
Showing posts with label kratka priča. Show all posts

Sunday 17 December 2023

Srce

Smrvljen prognozom kardiologa o trajnosti njegovog srca, N.N. (45) izlazeći iz ordinacije rešava da umre na način koji jedini smatra dostojanstvenim: u sopstvenom snu, i sopstvenom krevetu.

N.N. ne zna tačno kada će čas u kojem će srce stati nastupiti. 

"Strpljv sam ja!", reče poluglasno praznom stanu, uputivši se pravo sa vrata ka krevetu u kojem planira da provede ostatak života.

Užasnuto idejom koja je upravo preplavila telo koje pokreće, i koje je upravo rešilo da više ne hoda, pliva, igra, zatrčava se, grli se, znoji, skače, mazi i zamara - srce N.N. odlučuje da u tome ne učestvuje. 

"Ali, ja nisam!" otkuca mu srce kratkim rafalom potmulih udaraca u grudima, tako snažno da se N.N. uskoro nađe ležeći licem prema jastuku, na nenameštenom krevetu, još uvek u mantilu. 

Kardiolog je bio zatečen tako brzom progresijom bolesti.


Friday 30 December 2022

Eduardo Galeano piše o Peleu (iz knjige "Fudbal - sjaj i tama")

Pele

Ime mu se spominje u stotinu pesama. Sa sedamnaest godina je bio svetski prvak i kralj fudbala. Imao je nepunih dvadeset godina kada ga je vlada Brazila proglasila državnim blagom i stavila zabranu na njegov izvoz.

Sa reprezentacijom Brazila osvojio je tri Svetska prvenstva, a sa Santosom dve titule klupskog prvaka sveta. I kada je premašio cifru od hiljadu golova nastavio je da trese mreže. Odigrao je preko hiljadu trista utakmica, u osamdeset zemalja, u silovitom ritmu bez predaha, postigao skoro hiljadu trista golova.

Jednom prilikom je zaustavio rat: Nigerija i Bijafra su sklopili primirje da bi ga gledali kako igra. A vredelo je i mnogo više od jednog primirja videti ga kako igra.

Kada bi se Pele dao u trk, kroz protivničke igrače je prolazio poput sečiva. Kada bi zastao, protivnici bi se izgubili u lavirintu njegovih nogu. Kada bi skočio, vinuo bi se u vazduh kao da se penje merdevinama. Kada bi šutirao slobodan udarac, protivnici bi se u živom zidu okretali licem prema golu, da bi mogli da vide gol.

Rodio se u sirotinjskoj kući, u jednom zabitom seocetu, a popeo se na sâm vrh slave i moći, tamo gde je crncima zabranjen prilaz. Van terena, nikome nije poklonio ni minut svoga vremena, i nikada mu iz džepa nije ispao nijedan novčić. Ali, mi koji smo imali tu sreću da ga vidimo kako igra, bili smo darovani nesvakidašnjom lepotom: trenucima koji su dostojni besmrtnosti i koji nam dopuštaju da verujemo da besmrtnost postoji.

Peleov gol

Bilo je to 1969. godine, Santos je na Marakani igrao protiv Vasko da Game.
Pele je u vihoru prešao ceo teren, ne dodirujući zemlju i izbegavajući protivnike u letu. A onda je fauliran, pred samim golom, kada je već gotovo uleteo u mrežu, sve s loptom u nogama.

Sudija je svirao penal, Pele nije hteo da šutira, ali ga je nateralo sto hiljada ljudi koji su uzvikivali njegovo ime.

Pele je na Marakani dao mnogo fantastičnih golova. Poput onog koji je postigao 1961. godine protiv Fluminenzea, kada je predriblao sedam igrača a onda i golmana. Ali, ovaj penal bio je nešto skroz drugačije: ljudi su osetili da je to bio sveti trenutak. Na stadionu je iznenada zavladao muk, kao po nekom naredenju.
Zaćutali su najbučniji navijači na svetu: niko nije govorio, niko nije disao, svi su iščezli. Ni na tribinama ni na tribinama više nije nikoga na osim Pelea i golmana Andrade.

Stajali su, potpuno sami: na beloj tački Pele sa loptom, a dvanaest koraka dalje, u čučnju, izmedu stativa, spreman na skok, Andrada.

Andrada se bacio, ali je samo uspeo da dotakne loptu. Pele ju je prosto zakucao u mrežu.
To je bio Peleov hiljaditi gol.
On je jedini igrač u istoriji profesionalnog fudbala koji je postigao hiljadu golova.

Potom su se navijači ponovo stvorili na tribinama, skočivši poput deteta van sebe od sreće, a noć je zablistala.

(iz knjige "Fudbal, sjaj i tama" Eduarda Galeana, objavio Beopolis, 2004.)


Monday 13 April 2020

Eduardo Galeano ili pet komada o životu i smrti

U njegovim rečima najčešće tražim utehu i ohrabrenje u danima kada sistem prevaziđe sva moja očekivanja. Na petogodišnjicu njegove smrti biram drugačijih pet komada i prekucavam celu rečenicu o vinu, poljupcu i besmrtnosti, koja je postala poznata u nešto svedenijem, nesavršenom obliku.






OD BLATA SMO*

Prema verovanju starih Sumera, svet je zemlja između dve reke, a takođe između dva neba.
Na gornjem nebu žive bogovi koji naređuju. Na donjem nebu, bogovi koji rade.
I tako je i bilo, sve dok se donjim bogovima nije smučilo da dirinče, te je tako izbio prvi štrajk u svetskoj istoriji.
Nastala je panika.

Da ne bi umrli od gladi, gornji bogovi umesiše od blata žene i muškarce i postaviše ih da rade za njih.
Žene i muškarci rođeni su iz blata sa obala reka Tigris i Eufrat.

Od takvog blata sačinjene su i knjige koje o tome govore.

Prema kazivanju tih knjiga, umreti znači vraćati se blatu.

+

TALES*

Pre dve hiljade šest stotina godina u gradu Miletu jedan rasejani mudrac po imenu Tales šetao je noću i tako uhodeći zvezde, ponekad bi upao u bunar.

Radoznali Tales doznade tako da ništa ne umire, da se sve menja i da ničeg nema na svetu što nije živo, te da je na početku i na kraju sveg življenja voda. Ne bogovi, nego voda. Zemljotresi nastaju jer se more pokreće i remeti zemlju, ne zato što Posejdon opet nešto besni.

I ne vidi oko zbog božanske milosti, nego zato što ono odražava stvarnost kao što reka odražava krošnje na obali. Pomračenja se dešavaju zato što Mesec zaklapa Sunce, ne zato što bi se Sunce
sklanjalo od srdžbe sa Olimpa.
Tales, koji u Egiptu beše naučio da misli, bez greške predskaza pomračenja, bez greške izmeri udaljenost sa koje su brodovi pristizali sa pučine, i uspe da tačno izračuna visinu Keopsove
piramide na osnovu senke koju baca. Pripisuje mu se najslavnija teorema, i još četiri, a čak kažu da je otkrio elektricitet.

Ali možda je njegov veliki podvig u nečem sasvim drugom: u tome što je umeo da živi kao što je živeo, bez prekrivača religije; bez utehe.


+

NALET VETRA**
U meni zviždi vetar.
Nag sam. Vlasnik ničega i nikoga, čak ni svojih izvesnosti, svoje sam lice na vetru, nasuprot vetru, i vetar sam koji udara moje lice.

+

DIGITALNI TRAGOVI**
Rodio sam se i rastao pod zvezdama Južnog krsta. Gdegod da pođem, one me progone. Pod Južnim krstom, krstom blistavla, proživljavam godišnja doba svoje sudbine.
Nemam nikakvog boga. Da ga imam, tražio bih od njega da mi ne dozvoli da doživim smrt: još uvek ne. Nedostaje mi još mnogo toga da propešačim. Ima mesecâ na koje još uvek nisam uzlajao i sunaca na kojima se još uvek nisam zapalio. Još nisam zaronio u mnoga mora ovog sveta, kojih, kažu, ima sedam, ni u sve rajske reke, kojih je, kažu, četiri.

U Montevideu se nalazi jedan dečko koji objašnjava:
- Ja ne želim nikada da umrem, jer želim doveka da se igram.

+

PROSLAVA**

Sunce je bilo blago, vazduh čist, a nebo bez oblaka. Utonuo u pesak, pušio se glineni lonac. Na putu od mora do usta, škampi su prolazili kroz ruke Zea Fernanda, majstora ceremonije, koji ih je kupao u blagoslovenoj vodi od soli i belog i crnog luka.

Bilo je dobrog vina. Sedeći u krugu, mi prijatelji smo delili vino i škampe i more koje se, slobodno i bleštavo, otvaralo pod našim nogama.

Ta radost je, dok se dešavala, bila sećanjem pamćena i snom snivana. Ona se nikada neće okončati, kao ni mi, jer smo mi smrtnici do prvog poljupca i do druge čaše, i to svak zna, ma koliko malo znao.

+

* - prevod Silvija Monros-Stojaković (časopis "Gradina", 2008.)
** - prevod Dubravka Sužnjević ("Knjiga zagrljaja", Službeni glasnik 2017.)

Još Galeanovih zapisa:

"Knjiga zagrljaja" (fragmenti) >>

"Knjiga zagrljaja, još jednom" >>
Tri zapisa o fudbalu >>


Tuesday 7 April 2020

Sedmi april, 2020.




Pola sata od početka policijskog časa, ulica je utihnula.
Kroz prozor komšijskog stana čuje se glas Mileta Zdravkovića,
"umro je drug Tito".


Možda sam samo sanjao ovih četrdeset godina između.



Friday 3 April 2020

Kompot od breskve

[fotografiju
zadržavam za sebe.
ovo je priča
o zvuku
i ukusu.]


Jedan gutljaj preostalog sirupa iz konzerve kompota podseti me na sok od breskve koji je pravio Mostarski „Hepok” pre mnogo godina. To je taj ukus! Njihovi sokovi bili su gušći i nešto slađi od onih koji su se mogli kupiti u Beogradu. Pili smo ih tokom letovanja, gde god bismo se zaustavili na putu ka moru – od Olova, preko Sarajeva, pa dolinom Neretve.
U svakom restoranu duž celog puta, kao i na otocima, isključivo taj sok u staklenim flašicama debelih zidova i uskog grlića, u koji su pčele ulazile sa lakoćom i nervozno zujale.
„Od gustih imaš breskvu i kajsiju”, govorili su konobari.

Ukus tog soka je ukus tronedeljnog letovanja u Dalmaciji. To je ukus kojem prethodi rečenica: „Ne pij iz flašice, ubošće te osa, biće ti obraz ovoliki”.
Sada sam se svega toga setio.
Jedan gutljaj sirupa kompota od breskve iz konzerve četrdeset godina kasnije, petnaestog dana izolacije izazvao je da oko mene lebde smeh i glasovi ljudi kojih nema, ali dokle god čujem te glasove - znam čiji sam.

Čujem i zrikavce,
i zujanje pčela,
kao u Hristićevoj pesmi,
sve dok ih ne rastera neprijatni zvuk bacanja konzerve u kantu.

.

Saturday 16 November 2019

Vorsan Širi: "Dom"

Fotografija: Nora Lorek >>



niko ne napušta dom sem ako dom nije čeljust ajkule
ka granici trčiš samo ako vidiš da trči i čitav grad

susedi trče brže od tebe, u grlu im dah krvavi
dečak s kojim si išla u školu
koji te je unezverenu ljubio iza stare fabrike konzervi
sada drži pušku veću od sebe
dom napuštaš samo kada ti dom ne dopušta da ostaneš

niko ne napušta dom sem ako ga dom ne juri
vatra ti je pod nogama, u stomaku vrela krv
nisi ni pomišljala nikad na to
sve dok te sečivo nije po vratu žigosalo pretnjama
a čak si i onda pod dahom nosila himnu
tek kad si pocepala pasoš u toaletu na aerodromu
jecajući pri svakom zalogaju papira
shvatila si da se vraćati nećeš

morate razumeti, niko ne stavlja decu u čamac
sem ako voda nije bezbednija od kopna
niko ne peče dlanove pod vozovima, ispod vagona
niko ne provodi dane i noći u utrobi kamiona
hraneći se novinama
sem ako pređeni kilometri ne predstavljaju više od putovanja
niko se ne provlači ispod ograda, niko ne želi da ga tuku, sažaljevaju

niko ne bira da živi u izbegličkom kampu
niti da ga pretresaju do gole kože, nakon čega telo boli
niko ne bira zatvor, a zatvor je bezbedniji od grada vatre
i jedan čuvar u noći bolji je
od čitavog kamiona muškaraca koji izgledaju kao tvoj otac
niko to ne bi mogao podneti
niko pretrpeti
niko nije toliko žilav

povici
marš kući crnci
izbeglice
prljavi imigranti
azilanti
zemlju nam pljačkate
čamuge što prose
čudno mirišu
divljaci
svoju su zemlju uništili pa sad hoće i našu

kako to da tim rečima, tim pretećim pogledima
ne dozvoljavaš da te more
možda zato što ne bole koliko otkinuti ud
ili zato što su reči nežnije od četrnaestorice među tvojim nogama
ili je možda uvrede lakše podneti nego krš, nego kosti, nego
raskomadano telo
sopstvenog deteta

želim da se vratim domu, ali dom je čeljust ajkule
dom je puščana cev
i niko dom ne bi napustio da ga dom nije gonio do obale
da mu dom nije govorio da požuri, da ostavi svu odeću
da puzi kroz pustinju, da gaca kroz okeane
da se udavi
da spase
da bude glad sama
da preklinje
da zaboravi na ponos
da je opstanak bitniji

niko ne napušta dom sem ako dom nije znojavi glas koji šapuće:
idi, pobegni od mene
ne znam u šta sam se to pretvorio
ali znam da je svako drugo mesto bezbednije od ovog

*

Vorsan Širi (Warshan Shire, 1988) je britansko-somalijska pesnikinja rođena u Keniji. Autorka je knjige Teaching My Mother How to Give A Birth. Živi u Londonu.

*

(Prekucano iz zbirke "U šta smo se to pretvorili (moderna anglofona međužanrovska književnost)", priredio Srđan V. Tešin, prevod Bojana Gajski, objavio Arhipelag, 2018.)

Friday 15 November 2019

Noćurak bez granica :: Take me to the border, meet me by the sea [mix]



Večeras ignorišemo granice i brzo se prebacujemo preko ograda žanrova, vremena, ritmova, kontinenata, jezika i putujemo sve do obale, bilo kog mora.
Deo puta će voziti pouzdani, provereni vozači koje dobro znaš, ali ima prevoja i skrivenih staza kojima će nas voditi tipovi koje prvi put vidiš ali kojima moraš da veruješ, jer nemaš drugi izbor:

... Andrew Bird, Arve Henriksen, Bill Laswell, Depeche Mode, Hector Zazou & Swara, Helado Negro, Izae, Jah Wobble, Jan Garbarek & The Hilliard Ensemble, Japan, Laurie Anderson, Le Trio Joubran & Roger Waters, Mop Mop & Anthony Joseph, Nicolas Godin, Patrick Watson, Suba, TAPAN, The Gurdjieff Folk Instruments Ensemble & Levon Eskenian, Tigran Hamasyan, Tunng...




Saturday 26 October 2019

Ben Grinman: "Zamene za uloge" [kratka priča]



(Nedavno otkrivena knjiga kratkih priča "U šta smo se to pretvorili (moderna anglofona međužanrovska književnost)" krije nekoliko izuzetnih kratkih komada Margaret Atvud, Džon Berdžera, Vorsan Širi, Romana Muradova, Dženifer Igan..., i ovu priču Bena Grinmana, novinara i pisca.)


*

Ulogu doktora u porođajnoj sali igraće Robert Dženkins.
Ulogu taksiste koji dovozi mladu porodicu kući iz bolnice igraće Roland Feris.

Ulogu vašeg oce igraće stariji, pomalo krut muškarac.
Ulogu vaše majke igraće mlađa, pomalo nezaštićena žena.

Ulogu vašeg rodnog grada igraće susedni grad, bogatiji, ali bez istog osećaja zajedništva među stanovnicima.

Ulogu vašeg prvog posla igraće jedno dokono leto u kantri klubu.

Ulogu vaše žene igraće vaša bivša devojka.
Ulogu planirane trudnoće igraće neplanirana trudnoća.

Ulogu sina koji vas voli igraće nezahvalnik.

Ulogu vašeg lojalnog poslovnog partnera igraće pritvorni kolega.

Ulogu vašeg najboljeg prijatelja igraće sused koji opsesivno brine o travnjaku, a retko kad vam se i obrati.

Ulogu Boga igraće nagrizajuće osećanje očaja koje se ne može ublažiti alkoholom.

Ulogu dvadesete godišnjice braka igraće razvod.

Ulogu materijalnog bogatstva igraće stečaj.

Ulogu penzije igraće kratkotrajni period maničnog putovanja koji će kulminirati vikendom provedenim u hotelu sa sedamnaestogodišnjom tajlandskom prostitkom.

Ulogu gripa igraće dijabetes.

Ulogu starosti igraće saobraćajna nesreća u kojoj će učestvovati samo jedno vozilo, proglašena sumnjivom.

*

Prekucano iz "U šta smo se to pretvorili", priredio Srđan V. Tešin, prevod sa engleskog Bojana Gajski i Dragana MIljević, objavio Arhipelag, 2018 >>)



Saturday 19 October 2019

Jesen u mom kraju, Srbija u jednom kadru

Rano jutro.

Jedan radnik gradske čistoće sedamnaest minuta 

razduvava dvadesetak listova oko jednog drveta. 

Duvaljka kurcu ne valja, 
ali zato stvara izuzetnu buku. 

Radnik posle nekog vremena odustaje.

Buka ostaje da visi u vazduhu.

Lišće je gde je i bilo.

"I to bi, uglavnom, bilo sve."


Sunday 18 August 2019

Judita Šalanski: "Rapa Iti" (čudesna priča o Marku Liblanu iz "Atlasa zabačenih ostrva")



"U jednom gradiću na obroncima Vogeza jednog šestogodišnjaka pohode snovi u kojima ga neko uči jednom sasvim nepoznatom jeziku. Uskoro će mali Mark Liblan moći da govori tečno, i to ne samo u snu, ali uopšte ne zna odakle je taj jezik i da li zaista postoji.

Mark je povučeno dete, darovito i znatiželjno. Kao momak hrani se više knjigama nego hlebom. Sa 33 godine okreće leđa modernom životu i odlazi u Bretanju. Tu će zapasti za oko naučnicima s Univerziteta u Renu, i oni će poželeti da dešifruju jezik iz njegovih snova i prevedu ga. Dve godine puniće ogromne računare njegovim čudnim glasovima.
Uzalud.

A onda će im pasti na pamet da prođu krčmama u luci i mornare koji imaju slobodno pitaju da li je neko od njih negde možda čuo taj jezik. U jednoj kafani u Renu Mark Liblan ima solistički nastup, izgovara monolog pred grupom Tunižana, kad se umeša čovek iza šanka, nekadašnji pripadnik mornarice, i kaže da je jednom već čuo taj jezik, i to na najusamljenijem od svih polinežanskih ostrva. A zna i jednu stariju gospođu koja baš tako govori, bivšu ženu nekog vojnog lica koja sad živi u predgrađu, u stanu koji joj je dodelilo socijalno.

Susret sa damom iz Polinezije promeniće Liblanov život: Meretuini Make otvara vrata, on je pozdravlja na svom jeziku, a onu mu odmah odgovara na rapi, jeziku njenog starog zavičaja.

Mark Liblan, koji nikad nije išao van Evrope, ženi se jedinom ženom koja ga razume i 1983. kreće zajedno sa njom na ostrvo na kojem se govori njegov jezik."





*

Prekucano iz "Atlasa zabačenih ostrva", Judite Šalanski, str. 72,
objavio Službeni glasnik, prevod Aleksandra Bajazetov.

Više o ovoj čudesnoj knjizi >>

ovde (BeforeAfter) >>

p.s. Knjiga dostupna u Beopolisu >>, u donjoj polici kraj ulaza levo, polica ispod putopisa.


p.p.s. Mark Liblin je, po svemu sudeći, zaista postojao, te je proveo poslednjih šesnaest godina života na udaljenom ostrvu.


Saturday 20 April 2019

Po šumama i ravnim gorama... [skica za priču ili film]



"Dan nakon Promena u našoj maloj Državi, Predsedavajući Ujedinjenih nacija objavio je da će prvi vid pomoći biti slanje spasilačkih trupa koje će činiti 10.000 psihijatara. Njihov zadatak biće da tokom naredna tri meseca razgovaraju sa svim našim građanima i procene zatečeno stanje.
Tek nakon rasprave o njihovom izveštaju, a o šteti nastaloj tokom proteklih decenija, UN i ostale organizacije zainteresovane za uključenje naše male a promenjene Države u svetske tokove ideja, robe i novca, proceniće da li je vreme za otvaranje pristupnih fondova, odnosno novčanu pomoć, ili će biti procenjeno da je za novčanu pomoć preuranjeno."

Radoje, krmeljiv od slavljenja slobode prethodne noći, uznemireno zaklapa novine.
Navlači čizme. Uzima povodac za psa, zatim otvara fioku. Metke stavlja u džep, tri preostale konzerve i otvarač u ranac.

Pušku je očistio preksinoć, iz drugih razloga.

Radoje izlazi na prag kuće i doziva psa, gledajući u pravcu oboda šume koja počinje nedaleko od njegovog imanja. 

Žmirka dok procenjuje gde bi bilo najbolje kamuflirati se i pritajiti.

Onda promrmlja: 
"Psihijatri, jebote. Nikad."
I krene ka šumi.

*

Još ovakvih komada >>




Sunday 31 March 2019

Svetska vlada tvrdi: 492 karaktera nedeljno je dovoljno! (ideja za priču, #xyz)

Suočena sa potpunim zagušenjem Mreže protokom informacija, besmislicama i količinama podataka pod čijim teretom pucaju serveri, Svetska vlada odlučuje da ograniči broj karaktera, fotografija, video klipova i ostalih sadržaja koje Korisnik Mreže može postaviti tokom sedam dana. 

Svesna delikatnosti teme, Svetska vlada najpre sprovodi dugosežno istraživanje na temu optimalne količine karaktera koja je svakom ljudskom biću dovoljna na nedeljnom nivou, a da se izrazi. Istraživanju se priključuju naučnici, sociolozi, filozofi, borci sa ljudska prava, čak i nutricionisti koji pokušavaju da primene algoritme slične onima koji se koriste za optimalni unos hrane i pića, ne bi li došli do optimalnog broja karaktera i materijala koji bi Korisnik u budućnosti mogao da postavi na Mrežu, a da ne oseti ograničenje. 


Nakon više meseci rada, rasprava i kratkotrajnog rata između sociologa i nutricionista kojima se prebacivalo što pokušavaju da reči broje kao ugljene hidrate, fotografije kao masti a video klipove kao vitamine, Svetska vlada konačno proglašava da je optimalna mera za svakoga 492 karaktera, 1 video klip, 1 statična slika, plus jedan gif/boomerang/story, po želji i potrebama (Broj unosa na Mrežu je neograničen). Svetska vlada takođe podvlači da ukoliko se definisana količina materijala ne iskoristi tokom planiranog perioda od sedam dana, to nije prenosivo na naredni period, te da se ona odnosi na statuse na društvenim mrežama, komentare na vesti ili bilo koji drugi vid objavljivanja ili komunikacije putem Mreže. 

Na preporuku sociologa, od ove mere biće izuzeto pretraživanje Mreže, odnosno karakteri koje će Korisnici unositi u polja za pretragu, zato što bi ograničavanje broja karaktera u toj sferi uticalo na suzbijanje ionako ugrožene radoznalosti Korisnika. 


Megasvetske korporacije su prvog dana zahtevale da se zabrana ne odnosi na 'poslovnu komunikaciju i oglašavanje' i zapretile povlačenjem podrške Svetskoj vladi, ali je Generalna sekretarka vlade, Triša MekMilan zvanično odbacila te zahteve kao pokušaj narušavanja ravnopravnosti među ljudima, podsetivši ih da 'privatna prepiska' nije ograničena i da mogu da se međusobno dopisuju koliko god žele, te je napomenula da će se u narednom periodu razmotriti eventualno povećanje broja karaktera za Svetski servis vesti, odnosno Svetsku digitalnu biblioteku u koju umetnici, naučnici i svi drugi Licencirani autori i dalje mogu ne smetano postavljati svoja dela koja će biti dostupna Korisnicima.

Trgovina brojem karaktera, odnosno crna berza je onemogućena specijalnim softverom, 
a pokušaj hakera da promenom binarnih kodova povećaju broj unosa karaktera je onemogućen po kratkom postupku.

Neočekivano, 

i odmah nakon kratke ali bezopasne eksplozije novojezika sačinjenog od mešavine slova i emotikona, planeta je počela da se menja i postaje prijatnije mesto za život.


Thursday 24 January 2019

Padaju *****

Zaglavljen izmedu dva trolejbusa u traci koja se ne miče buljim u pahulje, sa zvučnika krene 

"I got caught in a storm
And carried away
I got turned, turned around ..." 

i drmnu me ti stihovi iako znam da su oluje o kojima je ona pisala bile burnije i ozbiljnije od mojih. 
Sve se, u trenutku, čudno isprepletalo. 
Sneg je u Montrealu padao četiri dana kada je Lhasa umrla. 
Zaglavljen sam pod prozorom drugarice koja je nedavno otišla u daleki svet.
Žedan sam.
Mislim na prijatelje koji su daleko i sa kojima bih pio nešto egzotično, na tuđoj zemlji ali na istom jeziku; mislim na Lhasu i Mešin tekst sa početka godine i da je krajnje vreme da mu pišem, da bi trebalo raditi, montirati, osluškivati i otkrivati kako žice sve umeju da bruje, jer taj zvuk je jedina preostala odbrana.
Trolejbusi i dalje stoje, neće se pomeriti sve dok ne prihvatim da su oni metafora, vezana žicom za nebo iz kojeg ispadaju *****.




Mešin tekst je ovde >>

Sunday 16 December 2018

Iz zapisnika sa vanredne sednice kriznog štaba Gradske uprave a povodom problema izazvanih snežnim padavinama

Ugao Kondine i Kosovske, fotografisao Stevan Ristić >>


Visoki službenik: Kolege, znam da je nedelja i da je ovo prekovremeni rad, ali imamo veliki broj prijava, a zbog grana koje su se polomile pod težinom snega i koje otežavaju kretanje kolovozom.

Viši službenik: Pošaljimo raspoložive ekipe na ulice da saniraju situaciju. Ne čekajmo! Saobraćajne gužve ponedeljkom prepodne su već nepodnošljive.

Visoki službenik (uz težak uzdah): Još neki predlog?

Niži službenik (poletno): Ukoliko smem... Hvala!... Uvažavam predlog Višeg službenika, ali verujem da ovaj problem zahteva sistematski pristup i strateško razmišljanje! Imam rešenje koje će ovaj prob... izazov rešiti na duži vremenski period!

Visoki službenik: Slušamo...

Niži službenik (još poletnije): Sagledao sam situaciju i shvatio jednu važnu istinu. U kojim ulicama ne postoji problem oborenih grana? U onima bez drveća! Rešenje se samo nameće! Ukoliko posečemo preostala stabla - neće više biti oborenih grana ni tokom narednih zima, ali to nije jedini benefit! U tim ulicama će tokom jeseni biti i manje opalog lišća, čime dodatno možemo smanjiti angažovanost preostalih radnika Gradske čistoće na čišćenju lišća, ali i otpušavanju preostalih funkcionalnih slivnika! Po studiji koju sam jutros uradio koristeći tulove usvojene tokom dvodnevnog menadžment kursa - koji sam pohađao zahvaljujući Vašoj preporuci - broj pritužbi građana na oborene grane, nečistoću i zapušene slivnike će opasti do 79.65%, što će dobro izgledati u lifletima za naredne izbore!

Visoki službenik: Odlično kolega Niži službeniče! (osmehne se) Da li ste razmišljali o unapređenju? (okreće se ka Višem službeniku) Kolega, imate li nešto da dodate?

Viši službenik, gledajući u pod: Uradimo tako, ali neka ipak bude ponedeljak. Neka građani vide da radimo, da se trudimo.

Visoki službenik: Izuzetno mi je drago što ćemo u budućnosti u timu imati dva Viša službenika. Sednica je ovim završena.



Sunday 28 October 2018

Državni kompozitor [kratka priča]

Fotografija: https://writenowandlater.com
Oduvek je znao da će njegov životni poziv biti komponovanje rodoljubivih pesama. Biće toliko moćne, da će već prvim taktovima kanalisati osećanja gomile.

Imao je talenat da prepozna želje publike. 

Kao mladić učestvuje na republičkim takmičenjima. 
Neuspešan na teme 'prijateljstvo', 'ljubav' i 'istina' - glatko pobeđuje na temi 'domovina'. 
Sve češće se rukuje sa sve višim predstavnicima države, i to se ubrzo pretvara u dugačak stisak ruke koji nikada ne prestaje.

Svestan snage reči koje čvrsto umeju da zagrle publiku i skala koje golicaju suze da poteku iz očiju, postaje Miljenik.

Njegova dela, odista, pokreću ljude. 

Ohrabruje ih da krenu u rat protiv Levih suseda iako im ovi ništa nisu skrivili, čini da veruju da su bolji narod od Desnih suseda, podstiče da slave nevidljivu sila koja upravlja njihovim životima te, konačno, da ližu rane od poraza u ratu sa levim, desnim i ostalim susedima uveravajući ih kroz pesmu da će sve te rane biti naplaćene na drugom mestu i u drugom vremenu.

O svemu se može pevati, važno je da je iz srca – ponavljao je u intervjuima za koje ga uvek fotografišu tako da se ne vidi da su mu obe ruke i dalje u stisku.

Jutro nakon dodele nagrade za životno delo i doprinos društvu dočekuje mamuran i zbunjen, gledajući u stihove zapisane prethodne noći na parčetu papira.

Moja domovina.
Na grudi mi sela,
pritisla,
a ni dupe nije obrisala.

Jednom rukom pritiska te grudi i pokušava da zaustavi panični strah od iskrenosti koja počinje da teče iz srca, drugom mlatara po vazduhu i pokušava da pronađe stisak one ruke.

Shvata da stiska nema, zatim pokušava da zapuši nos koji nezaustavljivo krvari.


Sunday 2 September 2018

Osvaldo Sorijano: "Najduži penal na svetu"

Estrela Polar, tim iz priče. Izvor >>

Najfantastičniji penal za koji znam izveden je 1958. na jednom izgubljenom mestu u Dolini Rio Negro, u nedelju popodne, na praznom stadionu. Estrelja Polar - Polarna zvezda - beše jedan bilijar klub gde se i kartalo, birtija za pijandure u jednoj nepopločanoj ulici koja se završavala na obali reke. Imao je svoju fudbalsku ekipu koja je učestvovala u prvenstvu doline jer nedeljom inače nije bilo ništa drugo da se radi, dok je vetar razvlačio pesak sa nadstrešnica i polen sa imanja.

Uvek su to bili isti igrači ili braća istih igrača. Kad je meni bilo petnaest, oni su imali trideset i izgledali su mi stari kao Biblija. Dijas - golman - imao je skoro četrdeset , i sedu kosu koja mu je padala na čelo kao Indijancu araukanskog roda. U prvenstvu je učestvovalo šesnaest ekipa i Polarna zvezda je redovno bila ispod desetog mesta. Mislim da su 1957. završili kao trinaesti. Vraćali su se kućama uz pesmu, noseći u torbama uredno složene crvene dresove, jer je to bilo jedino što su imali. Počeli su 1958. pobedom od jedan prema nula nad timom Eskudo čileno, drugom očajnom ekipom.

Nikom to nije privuklo pažnju. Mesec dana potom, naprotiv, kad su već dobili četiri utakmice za redom i bili na čelu tabele, u dvanaest naselja doline već je o njima počelo da se priča.

Pobede su bile za po jedan gol, ali je to bilo dovoljno da večiti šampion, Deportivo Belgrano, tim u kojem su igrali Padin, Kontante Gauna i Tata Kardles, bude potisnut na drugo mesto sa bodom manje. O Polarnoj zvezdi se govorilo u školi, u autobusu, na trgu, ali niko nije ni pomišljao da bi na kraju jesenjeg dela prvenstva mogli da imaju dvadeset dva boda a mi - dvadeset jedan.


Tereni su bili prepuni ljudi koji su dolazili samo da ih vide kako već jednom propisno gube. Bili su spori kao lađe i teški kao zemlja, ali su dobro pokrivali svako svog igrača i drali se kao magarci kada nisu imali loptu. A trener - neki tip u crnom odelu, tankih brčića, s mladežom na čelu i ugašenim opuškom u zubima - jurcao je duž aut linije i podbadao ih štapom od trske kad su prolazili kraj njega. Publiku je to zabavljalo a mi - koji smo kao mlađi igrali subotom - nismo mogli sebi da objasnimo kako su pobeđivali kad su bili tako loši.

Davali su i primali udarce s takvom preciznošću i s takvim žarom da su na kraju izlazili s terena oslonjeni jedni na druge, dok je narod pljeskao na jedan prema nula i doturao im flaše vina ohlađene u vlažnoj zemlji. Noću bi slavili u javnoj kući Santa Ane, a Debela Zulema bi se žalila kako bi izjeli i ono malo što je imala u frižideru.

Bili su prava atrakcija i u njihovom mestu su im sve dopuštali. Stariji su ih skupljali po kafanama kad bi se napili i kad bi zadevali kavgu; trgovci bi im poklanjali tu i tamo neku igračku ili bombone za decu, a devojke su im dopuštale da ih u bioskopu miluju i iznad kolena. Van njihovog mesta niko ih nije shvatao ozbiljno, čak ni kada su pobedili Atletiko San Martin sa dva prema jedan. Usred euforije, kao i ostali, izgubiše u Barda del Medio i na kraju prvog dela šampionata prepustiše čelo tabele, kad im je je Deportivo Belgrano dao sedam golova i tako ih stavio na svoje mesto. Svi smo tada poverovali da su se stvari vratile u normalu.


Ali već sledeće nedelje pobediše sa jedan prema nula i nastaviše tu svoju litaniju mučnih, užasnih trijumfa i do prolećnog dela stigoše samo sa jednim bodom iza prvaka.

Poslednja utakmica je ušla u istoriju zbog penala.
Stadion je bio krcat, kao i krovovi okolnih kuća i čitavo mesto je očekivalo da Deportivo Belgrano, kao domaćin, u najmanju ruku ponovi onih sedam golova iz prvog dela prvenstva. Dan je bio svež i sunčan, a jabuke na drveću počele su da rude. Polarna zvezda je dovela pet stotina svojih navijača koji su na juriš zauzeli tribinu, pa su vatrogasci morali da potegnu šmrkove kako bi ih umirili.

Sudija koji je svirao penal zvao se Erminio Silva, padavičar i prodavac lutrije u lokalnom klubu. Svi su shvatili da stavlja na kocku svoj posao kad u četrdesetom minutu drugog poluvremena, kod rezultata jedan prema jedan, i dalje ne dosuđuje najstrožu kaznu, iako su se igrači Deportivo Belgrana naglavačke bacali u šesnaesterac da bi ga impresionirali. Sa nerešenim rezultatom domaći su osvajali prvenstvo i Erminio Silva je želeo da sačuva svoj ugled pa nije svirao penal jer nije bilo ni prekršaja.

Ali u četrdeset drugom minutu svi smo zinuli kad je leva polutka Polarne zvezde zabio gol iz slobodnog udarca sa velike udaljenosti i doveo goste u vođstvo od dva prema jedan. E, tada je Erminio Silva pomislio na svoj posao, pa je produžio utakmicu sve dok Padin nije prodro u kazneni prostor i čim mu se odbrambeni igrač približio - dunuo je u pištaljku. Tek tada je dunuo, prodorno, nekako ceremonijalno, i pokazao na penal. U to doba mesto za izvođenje penala nije bilo obeležno belom tačkom i trebalo je odbrojati dvanaest koraka. Erminio Silva nije uspeo čak ni da pokupi loptu jer ga je desni half Polarne zvezde, Kolo Rivero, uspavao jednim udarcem po nosu. Izbila je takva tuča da nije bilo načina da se teren raščisti, ni da se Erminio Silva probudi. S upaljenom lampom, šef policije je prekinuo utakmicu i uspostavio red pucanjem u vazduh. Te noći je vojna komanda zavela vanredno stanje ili tako nešto i poslala po specijalni voz da pokupi iz naselja sve one koji nisu ličili na meštane.


Prema ligaškom sudu koji se sastao u utorak, preostalo je da se odigra dvadeset sekundi posle izvođenja penala. Taj posebni meč između Konstantea Gaune i Gata Dijasa na golu zakazan je za sledeću nedelju, na istom stadionu, bez prisustva publike. I tako je taj penal potrajao čitavih nedelju dana i bio je - ako me niko ne uveri u suprotno - najduži u čitavoj istoriji.

U ponedeljak smo izostali iz škole i otišli u susedno mesto da pronjuškamo. Klub je bio zatvoren i svi muškarci su se okupili na terenu, između ograde od živice: čekali su u dugačkom redu da pucaju penale Gatu Dijasu, a trener u crnom odelu s mladežom na čelu, pokušavao je da im objasni kako to nije najbolji način da se isproba golman. Na kraju su svi pucali svoj penal i Gato je odbranio nekoliko jer su pucali u papučama i običnim cipelama. Jedan omanji, ćutljivi vojnik koji je bio u redu, nabio mu je gol špicem vojničke cokule tako da je gotovo pocepao mrežu.

Predveče su se vratili u mesto, otvorili klub i počeli da se kartaju. Dijas nije progovorio čitave noći; zabacivao je unazad svoju sedu, čvrstu kosu sve dok posle večere nije stavio čačkalicu u usta i rekao:

"Konstante ih puca u desnu stranu."
"Uvek", rekao je predsednik kluba

"Ali on zna da ja to znam."
"Onda smo propali."
"Da, ali ja znam da on zna", rekao je Gato.
"Onda se baci na levu i gotovo", rekao je jedan koji je bio za stolom.
"Ne. On zna da ja znam da on zna", rekao je Gato Dijas, ustao i krenuo na spavanje.
"Ovaj Gato je svakim danim sve čudniji", rekao je predsednik kluba kad ga je spazio tako zamišljenog kako polako korača.


U utorak nije došao na trening, niti u sredu. U četvrtak, kad su ga pronašli kako šeta po železničkoj pruzi, pričao je sam sa sobom, u pratnji nekog psa s potkraćenim repom.

"Odbranićeš ga?" upitao ga je nervozno jedan službenik fabrike bicikla.
"Ne znam. Šta će to da mi promeni u životu?" upitao je.

"Pa, svi ćemo da se proslavimo, Gato. Pomerićemo dupe tim pederima iz Belgrana."
"Ja ću da se proslavim kad plavojka Ferejra bude htela da me voli", reče i jednim zviždukom pozva psa da pođu kući.

U petak je plavojka Ferejra bila za tezgom galanterije, kad je u radnju ušao načelnik s buketom cveća i s osmehom širokim poput rasporene lubenice.

"Ovo ti šalje Gato Dijas i do četvrtka ima da pričaš da ti je momak."
"E jadničak", reče ona s grimasom. Cveće nije ni pogledala, mada je stiglo autobusom u pola jedanaest iz Neukena.

Uveče su zajedno išli u bioskop. U pauzi je Gato izašao da puši, a plavojka Ferejra je ostala sama, u polumraku, s tašnom u krilu, čitajući po stoti put program i ne dižući pogled.

U subotu popodne, Gato Dijas je zatražio da mu pozajme dva bicikla. Otišli su do reke, da prošetaju. U suton je hteo da je poljubi, ali je ona odvratila lice i rekla mu možda u nedelju uveče, na igranci, ako odbrani penal.

"A ja, kako da znam?" rekao je.
"Kako da znaš šta?"
"Da treba da se bacim na tu stranu."

Plavojka Ferejra ga je uzela za ruku i odvela do mosta gde su ostavili bicikle.

"U ovom životu nikad se ne zna ko koga vara", rekla je.
"A ako ne odbranim?" upitao je Gato.
"Onda znači da me ne voliš", odgovorila je Plavojka. Vratili su se u mesto.




U nedelju kad se pucao penal, iz kluba je krenulo dvadeset kamiona prepunih ljudi, ali ih je policija zaustavila već na ulazu u mesto i naterala ih da ostanu tu kraj puta i da čekaju na suncu. U to doba i na tom mestu nije bilo ni televizije ni radija niti bilo kakvog načina da se sazna šta se dešavalo na zatvorenom terenu, tako da su navijači Polarne zvezde uspostavili poštansku vezu između stadiona i druma.
Službenik fabrike bicikala popeo se na jedan krov odakle se video gol Gata Dijasa, i odande je prepričavao šta se dešavalo drugom momku koji je stajao dole na ulici, i potom prenosio to sledećem koji je stajao na dvadesetak metara od njega i tako sve dalje, dok svaka pojedinost ne bi stigla do mesta gde su čekali navijači Polarne zvezde.

U tri po podne, dve ekipe su izašle na teren. Bili su obučeni kao da će stvarno da igraju utakmicu. Erninio Silva je bio u crnom sudijskom dresu, iznošenom ali čistom, i kad su se svi okupili na sredini terena, otišao je do Kola Rivere koji ga je prethodne nedelje opalio i izbacio ga s terena. Još nisu bili izumeli crvenim karton i Erninio je pokazivao izlaz tunela za igrače odlučnim pokretom ruke o kojoj je visila pištaljka. Policija je, najzad, ozgurala Kola, koji je hteo da ostane i vidi izvođenje penala. Onda je sudija otišao do gola i - pritegnuvši loptu uz svoj bok - odbrojao dvanaest koraka i postavio je na mesto. Gato Dijas se očešljao i stavio briljantin, pa mu je glava sijala kao aluminijumska šerpa.

Mi smo ga gledali sa zida koji je opasavao teren, tačno iza gola, i kad se postavio na liniju od kreča i počeo da trlja ruke, krenuli smo s opkladama na koju će stranu pucati Konstante Gauna.

Na drumu su prekinuli saobraćaj i čitav svet je zavisio od tog trenutka jer je već deset godina kako Deportivo Belgrano nije izgubio nijedan kup, niti ijedno prvenstvo. Policija je takođe želela da sazna, tako da su dopustili da se lanac glasnika uspostavi duž tri kilometra, a vesti su se prenosile jedna za drugom, razdvojene tek kratkim uzdasima, koliko je trebalo da se uzme vazduh.

Tek u pola četiri, kad je Erminio Silva uspeo da upravnici klubova, treneri i drugi mesni faktore napuste teren, Konstante Gauna je prišao da namesti loptu. Bio je mršav i mišićav, a obrve su mu bile tako guste kao da mu lice dele nadvoje. Toliko je puta pucao taj penal - posle je pričao - da ga je ponavljao u svakom času svog života,  u snu ili na javi.

U četvrt do četiri, Erminio Silva je stao na pola puta između gola i lopte, stavio pištaljku u usta i dunuo iz sve snage. Bio je tako nervozan, a sunce mu je tako udaralo u potiljak, da je u trenutku kad je lopta poletela ka golu, osetio kako mu se oči prevrću i pao je na leđa, bljujući penu. Dijas je krenuo jedan korak i bacio se udesno. Lopta je poletela ka sredini gola i Konstante Gauna je smesta naslutio da će noge Gata Dijasa uspeti da je skrenu. Gato je pomislio na večernju igranku, na poznu slavu, na to da će neko već dojuriti da šutne loptu u korner jer je ostala da poskakuje u kaznenom prostoru.

Mali Mirabeli je stigao pre svih i šutnuo je u aut, u žičanu ogradu, ali Erminio Silva to nije mogao da vidi jer se u napadu padavice valjao po zemlji. Kad se čitava Polarna zvezda bacila na Gata Dijasa da proslavi, linijski sudija je s podignutom zastavicom otrčao do Erminija Silve i sa zida smo čuli kako viče: "Ne važi, ne važi!"

Radosna vest je krenula od usta do usta. Gatova odbrana i sudija u nesvesti. Svi koji su bili kraj puta tada su otčepili baloniće s vinom i slavlje je počelo, iako je ono "ne važi" stizalo preko glasnika koji su ga s grimasom užasa mucali.

Konačna odluka nije pala dok Erminio Silva, pokošen napadom, nije stao na noge. Prvo je upitao "šta se desilo?" i kad su mu ispričali, odmahnuo je glavom i rekao da treba ponovo da se puca jer on nije bio prisutan, a pravila kažu da utakmica ne može da se igra ako je sudija u nesvesti. Onda je Gato Dijas razdvojio one koji su hteli da tuku prodavca lutrije Deportiva Belgrano i rekao da treba požuriti jer su ga te večeri čekali jedan sastanak i jedno obećanje, pa je otišao i opet stao na gol.

Mora da je Konstante Gauna imao vrlo malo samopouzdanja jer je ponudio Padinu da puca i tek potom je otišao do lopte, dok je linijski sudija pomagao Erminiju da stoji uspravno. Napolju se čulo kako trube automobili navijača koji su već slavili, a igrači Polarne zvezde su počeli da napuštaju teren u pratnji policije.

Šut je bio ulevo i Gato Dijas se bacio na istu stranu s takvom elegancijom i sigurnošću kakvu nikad više neće postići. Konstante Gauna je pogledao u nebo i zaplakao. Mi smo preskočili zid i otišli da izbliza vidimo Dijasa, onako starog, kako posmatra loptu u svojim rukama, kao da je izvukao premiju na vašaru.

Dve godine potom, kad je Gato već bio prava olupina a ja drski momak, sreo sam se opet oči u oči s njim, na dvanaest koraka. Delovao mi je ogromno, tako pognut i na prstima, s tim dugim raširenoim šakama. Na jednoj mu je bila burma, ali ne od plavojke Ferejre, već od sestre Kola Rivere, isto toliko indijanke i isto toliko stare kao i on. Izbegao sam da ga pogledam u oči, promenio nogu i šutnuo levom, nisko, znajući da neće stići jer je već bio izgubio gipkost i već je teško nosio svoju slavu. Kad sam otišao da izvadim loptu iz mreže, podizao se sa zemlje kao isprebijan pas.

"Dobro je, mali", rekao mi je. "Jednog dana ćeš naokolo pričati kako si dao gol Gatu Dijasu, ali ti niko neće verovati."

*

Prekucano iz knjige "Otkačene priče Latinske Amerike", sa španskog i portugalskog izabrali i preveli Ljiljana Popović-Anđić i Branko Anđić, izdanje Geopotike, 2008.

Original/na španskom >>

Original čita Alehandro Apo, uz zvuke tanga >>

*

p.s. Osvaldo Sorijano je autor još jedne genijalne kratke priče o fudbalu "Galjando Peres, fudbalski sudija" >> . Tu ćeš otkriti zašto su svi gubili od Barda Del Medio, kluba koji se pominje i u ovoj priči.



Sunday 3 June 2018

"Knjiga zagrljaja", još jednom


Prvi put sam je pročitao pre nekoliko meseci. Čitao sam nakon nje mnoge druge, ali ovoj se vraćam gotovo svakog dana. Nakon preletanja kroz naslove vesti, ili na kraju dana, uzimam je sa police, brzo premećem stranice i tragam za zapisom ili pričom iz knjige koja odgovara svinjariji koja se upravo događa ili koju upravo najavljuju gromoglasnim, teškim naslovima koji stvaraju zaglušujuću buku.

Ukoliko pronađem odgovarajući pasus ili priču odahnem: sve je u redu.

Šta je tu u redu?

"Knjiga zagrljaja" Eduarda Galeana nije samo savršeni instrument za mapiranje skrivenih mesta na koja beže srce i snovi kada ih pojuri stvarnost. Ova knjiga je još bolji vodič kroz život pod presijom države, tehničko upustvo za život u diktaturi, hrestomatija tekstova za razumevanje ljudi koji se od užasa brane nezainteresovanošću, šifrarnik autocenzure.


Zato po knjizi tragam za istim modelima. 


Kada ih više ne budem nalazio, znaću da smo u novom poglavlju, da smo prešli crtu i da više ne pomažu ni knjige ni zagrljaji.


Svako malo je uzimam u ruke, 
sve sigurniji da ova knjiga ima dualnu prirodu. 


Kada je otvoriš i počneš da čitaš zapljusnu te čemer i gorki osmesi,
kada je zatvoriš počinje da radi kao štit, zagrli te.

Nabavi ovu knjigu,
drži je pored uzglavlja,
neka uvek bude u prostoriji u kojoj boraviš,
a kada izlaziš iz stana stavi je u ranac.

Dovoljno je debela da zaustavi metak koji ti je upućen.
Naravno da će napasti s leđa.


*

Prekucavam ti još tri delića iz "Knjige zagrljaja":


Birokratija / 3


Siksto Martinez je odslužio vojni rok u jednoj kasarni u Sevilji.
Nasred dvorišta te kasarne nalazila se jedna klupa. Pored klupe je jedan vojnik čuvao stražu. Niko nije znao zbog čega se kraj nje čuvala straža. Straža se držala jer se držala, i danju i noću, svakog dana i svake noći, i iz generacije u generaciju su oficiri prenosili naredbu, a vojnici je izvršavali. Niko nikada nije posumnjao, niko se nikada nije upitao, Ako se tako radilo, a oduvek se tako činilo, moralo je biti nečega.


I tako se to nastavljalo dok neko, ne znam koji general ili pukovnik, nije hteo da upozna prvobitnu naredbu. Trebalo je do dna pretražiti arhive. I posle mnogo pretrage se saznalo. Trideset i jednu godinu, dva meseca i četiri dana ranije, jedan je oficir naredio postavljanje straže pored tek obojene klupe kako nikome ne bi palo na pamet da sedne na svežu boju.


*


Kultura strahovlade / 6


Advokat Pedro Algorta mi je pokazao debeli dosije ubistva dve žene. Dvostruko ubistvo je izvršeno nožem, krajem 1982, u jednom predgrađu Montevidea.


Optužena, Alma di Agosto, priznala je zločin. Bila je u zatvoru već godinu dana; i činilo se da je osuđena da istrune u njemu.


Kao što je to bio običaj, policajci su je silovali i mučili. Nakon mesec dana stalnog batinanja, izvukli su joj nekoliko priznanja. Njene ispovesti nisu mnogo ličile jedna na drugu, kao da je zločin počinila na nekoliko veoma različitih načina. U svakoj od njih je bilo je drugačijih likova, slikovitih aveti bez imena i adrese, jer električna palica svakog pretvara u plodnog romanopisca; i u svima je autorka pokazivala okretnost olimpijske atletičarke, mišićavost vašarske snagatorke i veštinu profesionalnog ubice. Ali ono što je najviše iznenađivalo beše obilje pojedinosti: u svakoj ispovesti, optužena je s milimetarskom preciznošću opisivala odeću, pokrete, okolnosti, situacije, predmete...

Alma di Agosti je bila slepa.

Njeni susedi, koji su je poznavali i voleli, bili su ubeđeni da je kriva:

- Zašto? - upitao je advokat.
- Jer tako kažu novine.

- Ali, novine lažu - rekao je advokat.
- Ali to isto kaže i radio - objasnili su susedi. - I televizija!


*


Sistem / 1


Funkcioneri ne funkcionišu.
Političari govore, ali ništa ne kazuju.
Glasači glasaju, ali ne biraju.
Sredstva informisanja dezinformišu.
Školski centri uče neznanju.
Sudije osuđuju žrtve.
Vojna lica ratuju protiv svojih sunarodnika.
Policajci ne suzbijaju zločine, jer su zauzeti njihovim vršenjem.
Bankroti se socijalizuju, profiti se privatizuju.
Novac je slobodniji od ljudi.
Ljudi su u službi stvari.


*
(Eduardo Galeano, "Knjiga zagrljaja", prekucano sa stranica 56, 123 i 140, izdanje Službenog Glasnika, 2017, prevod Dubravka Sužnjević.
Još priča iz knjige prekucano je ovde >>




Sunday 1 April 2018

Aleksej Slapovski: "ANTIAPSURD ili knjiga za one koji ne vole da čitaju"


Apsurdno je da sam ovu knjigu otkrio sa deset godina zakašnjenja.  Apsurdnije je to što je nisam tražio. Negde sam video najavu prevoda jedne novije knjige Slapovskog, pitao u knjižari prvi put, raspitivao se u drugoj i trećoj nadajući se da ću je kupiti u prvoj zato što (apsurd?) volim da kupujem samo u toj jednoj; nekoliko dana kasnije se ponovo vratio, a Željka je odšetala do jednog ugla i donela mi ovu, objavljenu 2007, uz rečenicu "ako ga je Logos objavio, onda je on to stvarno."

Čitao sam je sa uživanjem, 
četrdesetak kratkih priča,
jurio kroz nju,
vičući (u sebi) još, još apsurda i antiapsurda!

I shvatao da je ne-prisustvo Harmsa na naslovnoj stranici apsolutno primereno.

Ne znam koliko je još primeraka ove knjige ostalo u Beopolisu >> i da li se u međuvremenu konačno pojavila i ta novija ali sam siguran da bi ti bilo dragoceno da požuriš i uzmeš jedan primerak, iščitaš i staviš na policu da ti svetli u ovom mraku i podseća da nisi
sama/sam
jedina/jedini
žedna/žedan
antiapsurda.


Pokušaću da te ubedim u to ovoga puta prekucavajući "teoretski predgovor" u kojem autor definiše šta je apsurdno a šta antiapsurdno, šta je život, Rusija, danas, a šta smo mi.

*
"Ljudi su gori nego što misle o sebi
i bolji nego što bi to želeli."

A. Slapovski, Iz nenapisanog

TEORETSKI PREDGOVOR

Često me pitaju šta je to antiapsurd, zato sam odlučio da odgovorim. (U stvari, niko me ne pita, ali meni se sviđa ta retorička figura.)

U životu, kao što je poznato, ne postoji ni apsurd, ni antiapsurd. Kad kažemo: "to je apsurdan predlog", posredi je nešto sasvim drugo. Najčešće to znači da nam predlog ne odgovara. Ili nam se nesviđa. Ili ga jednostavno ne bismo rado prihvatili. I tome slično.

A šta je to "apsurdan postupak"? Na primer, šef nam naredi da za jedan uradimo dan posao koji treba raditi tri dana. Ogorčeni smo, pola dana idemo okolo i govorimo kolegama: "Apsurd"! Zatim se prihvatamo posla i uradimo ga za preostalo pola dana. Pa gde je tu apsurd? Šef je postupio glupo, ali na svoj način razumno: ako nam daš tri dana, mi ćemo i raditi tri dana, ako nam daš jedan, uradićemo za dva. To što je dosta i pola dana, takođe nije apsurd, već posebno umeće življenja u Rusiji - da se nemoguće učini mogućim, samo da nas ostave na miru.

Ili: muž napušta mladu i lepu ženu i odlazi starijoj s troje dece. Po navici govorimo: "Apsurd"! A stvarno - to je ljubav.


Ili: žena porani, ide frizeru i dva sata se šiša i farba, manikira i pedikira, zatim ide u prodavnicu, kupuje novu odeću, zatim se vraća kući i počinje da tu odeću deo po deo proba, dva sata leži u kadri i kupa se u mirisnoj vodi, bira najlepše rublje, na kraju, predveče, spremna je: blistava, lepa, pobednica. Stiže on. Ona mu na pragu govori "Oprosti, više se nećemo viđati"! I zalupi mu vrata! Zatim sedi nepomično ceo sat, ne odgovara na zvonjenje i razmazuje po licu lepotu na koju je utrošen ceo dan. Apsurd? Nikako, samo obična životna priča (istinita, uostalom).
Itd. Primera je mnogo.
Kraće, apsurdom u životu nazivamo ono što nam se čini neobičnim, čega, reklo bi se, ne bi trebalo da bude. Ali pošto u životu biva sve, onda su naše tvrdnje neosnovane i apsurdne. 

Znači, u životu nema apsurda, ima ga samo u umetnosti.
U stvari, nema ga ni tamo. Dramski pisci i filmadžije, posebno, izmislili su komediju apsurda, a to je isto kao da kažemo: komediju komedije.
Mada neke razlike postoje. Ide čovek ulicom, spotakne se, pada, licem pravu u baru, vikne, ustane - komedija. Svi se smeju. Ide čovek ulicom, pada licem u baru, okreće se na stranu, nalakćuje se i kaže: "Meni bez šećera, ali s mlekom"! - komedija apsurda.

Apsurd u umetnosti imamo onda kada se neko ponaša ili nešto zbiva onako kako se ne očekuje, kako nije uobičajeno.
Umetnik na slici prikazao ljude za stolom s nogama naviše - apsurd. Ili jorgovan ima zelene cvetove. Ili brod plovi nebom. To isto na filmu. To isto u književnosti.

Na primer, kod klasika ruskog apsurda Danila Harmsa, gotovo istovremeno kroz prozor ispada osamnaest baba, a Koškin tek onako ubija Moškina. To je apsurd. Cilj je - ponuditi čitaocu nešto drugačije od onog što je ponudila okoštala književnost, a ujedno i život. Jer okoštala književnost je dozvoljavala da kroz prozor padne samo jedna baba, maksimum dve, i to sa ozbiljnim socijalno-psihološkim motivima. Ubistva se takođe dozvoljavalo, ali ono je moralo imati svoj razlog, morala se desiti u određenim okolnostima i moralo je imati posledice. I to je dosta za ceo roman (v. Zločin i kazna). Oponiranje životu sastojalo se u aluziji da ako desetine baba ne ispadaju svakog dana kroz prozor, ne znači da žive dobro. I s ubistvima nije bilo mnogo bolje, mada su tada ubijali, kako su mislile narodne mase, kako treba i koga treba.

Prolazile su godine. Apsurd se širio, ušao u modu. Gotovo je da cela umetnost dvadesetog veka, želeći da ide u korak s vremenom, težila apsurdu.

Ali, u sadašnjoj Rusiji to se pretvorilo u svakodnevno, otrcano. Zašto? Zato što je naš život na granici vekova postao apsurdan (Ne plašite, sećam se svoje tvrdnje da u životu nema apsurda, ali mi ne govorimo o životu uopšte, već samo o životu u Rusiji, u kojoj ima svega, onda kada nema ničega.) 

Prikazivati apsurd pomoću apsurda je apsurd! S umetničke tačke gledišta sasvim neproduktivno. zato sam u nekim svojim delima došao do metoda antiapsurda.
Šta je to? 

Objasniću.
18 baba pada kroz prozor, to je apsurd.
Jedna baba, ali rumena, zdrava, vesela, pomalja se kroz prozor i maše unuku rukom prateći ga u škoču, to je antiapsurd.
Koškin tek onako ubija Moškina.
Koškin tek onako daje Moškinu sto rubalja, to je antiapsurd.

Vi ćete reći: to nije istina! U životu se tako nešto ne dešava! U životu babe kroz prozor prete svojim unucima i viču na njih da će ih istući ako opet zalepe za pod njihove papuče i ako se vrate s jedinicama! U životu Kokošini tek onako ubijaju desetine i stotine Moškina, o tome više ni novine ne pišu, dosadilo im!

Nemam ništa protiv. I sam sam rekao: u životu je apsurd postao norma. Ali umetnost, po mom mišljenju (i to ne samo po mom), ne odražava, već preobražava život.
Postali su mi zanimljivi normalni ljudi - zato što ih u životu smatraju nenormalnima. I to, zapravo, nije ništa novo, književnost su oduvek interesovali neobični karakteri, a normalni ljudi sada deluju kao strašni originali. Objašnjenje je jednostavno: normalnog je sada manje nego nenormalnog, zato ono i izgleda nenormalno.
Ovde se, istina, postavlja drugo pitanje: a šta je uopšte norma?
Ali na ovo pitanje na datoj etapi razvoja života i umetnosti ne mogu da odgovorim.

1. maj 2005.

(Prekucano iz knjige "Antiapsurd" Alekseja Slapovskog, prevod Novice Janjuševića, objavio "Logos", 2007.)