Showing posts with label knjige o muzici. Show all posts
Showing posts with label knjige o muzici. Show all posts

Thursday 8 December 2022

Grejl Markus o pesmi "The Crystal Ship" The Doors (fragment)

(...) „Ulice su polja koja nikad ne umiru“, stih iz pesme „The Crystal Ship“ sa albuma „The Doors“, nosio je u sebi sliku koja pleni, kao i „Govori tajnom abecedom“, iz pesme „Soul Kitchen“, koju su izveli neposredno pre „The Crystal Ship“.

Te slike su ostajale da lebde u vazduhu, a ideje su odzvanjale. Ispisane na papiru, kad biste ih odmotali u svesti, možda su delovale jasno, ali kad ih je pevao Džim Morison, nisu bile takve.
Kad je reč o smrti, Džordž Šo je imao pravo. Ko je mogao da zna kuda se zaputio Morisonov, ili bilo čiji kristalni brod? Kad danas slušamo nedokučivi snimak te pesme sa albuma The Doors, ili onu intenzivniju, proširenu interpretaciju iz "Matriks" (kluba, Markus piše o ovoj verziji pesme), pesma deluje kao da je smeštena negde između sna i buđenja, govora i ćutanja, maštanja i delanja, smrti i novog jutra. Koje neće svanuti. Ravnoteža koju Morison uspostavlja nad bestežinskim, treperavim segmentima te pesme – u čija prva dva stiha se čuje odjek tišine u praznoj kući; brišuća, upečatljiva bas-linija, visoki, vazdušasti tonovi Manzarekovih orgulja, a više od svega, ono stoičko, temeljno uspinjanje u Densmorovom ponavljaju fraza na snaru ili cimbalu, kojima se obeležavaju prelazi iz jednog stava u drugi, iz jedne perspektive u neku sledeću – sve to zajedno podseća na mesečara koji hoda po razapetom konopcu. Fizički, ta interpretacija deluje kao uzdah koji traje dva i po minuta, i koji bi mogao biti poslednji.

Čudnovatost početnih reči – „Pre no što klizneš u svesno“ -
Be
   Fore
       You
            slip
into
unconsciouness

opčinjava slušaoca, pokorava ga od samog početka. To može biti san, ili prekomerna doza, koju je uzeo pevač, ili osoba kojoj se on obraća; a možda je reč o ubistvu, samoubistvu, ili zajedničkom samoubistvu. Od početka do kraja – muzika sve vreme kao da lebdi – Morison dočarava situaciju savršeno pribrano. Glas podiže i pojačava samo jednom, potkraj pesme, u časa kada peva njen naslov kao da ga je tog trenutka otkrio; te tri reči koje čine savršenu metaforu, avetinjski brod duše.

Nigde drugde Morisonov glas nije tako umeren, a tako pun.
On nikad nije bio soul pevač – u tome ga je sprečila suzdržanost čoveka koji uvek o svemu razmišlja, koji sve mora da promisli – ali se ovde prepušta koracima pesme, koracima sačinjenim od slika, tonova, ponajviše od melodije; čini to sasvim uveren u to da ga ti koraci vode nekud kuda vredi otići, bez obzira na to što nema ni nagoveštaja šta bi to moglo biti. „Ponekad smislim reči zato da bih mogao da zapamtim melodiju koju čujem“, rekao je Morison jednom prilikom. Ovde se može čuti da se događa upravo to.
Unutar ove nežne, utešne, izuzetno elegantne pesme, postojalo je ono što Rejmond Čendler naziva velikim snom, a Ros Makdonald jezom (...)"

(prekucano iz knjige „Dorsi – pet opakih godina muzike za ceo život“, Grejl Markus.
Preveo Zoran Paunović, objavio Clio, 2022. >> )



Sunday 6 November 2022

"Moonage Daydream": spektakularna seansa sa Bouvijem

(Neophodan lični uvod ili „There's a tension of a most unfathomable nature“)

Najava filma, vesti o njegovoj premijeri na Kanskom festivalu i prvi ushićeni prikazi kritičara vratili su me u doba obeleženo iščekivanjem.
Iako četrdeset godina stariji - nedeljama sam se ponovo osećao kao onaj klinac koji iz dana u dan ulazi u muzičke prodavnice nadajući se da se novi Bouvijev album konačno pojavio, i da ću te večeri sa gramofona uzleteti u svemir.

Iščekivanje je, konačno, okončano.
Nagrada je spektakularna.

Faktografija Bouvijevog života je uveliko dobro poznata.

Niz odličnih dokumentaraca (od „Finding Fame“ do „The Last Five Years“), kao i knjiga (Pola Morlija, Nika Kenta, Sajmona Kričlija i Nika Stivensona, na primer) rasvetlili su do kraja sve detalje karijere „najznačajnijeg britanskog umetnika u poslednjih 50 godina“ i – koliko je to moguće – definisali Bouvijevu važnost u vremenu i prostoru u kojem je živeo.

Ko želi - sa lakoćom može rekontruisati čitav Bouvijev život: iz godine u godinu; od stanice do stanice; kroz likove koje je stvarao, predstavljao i napuštao tokom karijere, specijalne ishrane koja ga je gotovo uništila polovinom sedamdesetih, ili do liste
100 knjiga koje smatra najvažnijim >>

Šta, onda, „Moonage Daydream“ čini razlogom iščekivanja i radovanja?
Postoji li nešto što ne znamo?

Od prve vesti o filmu, reditelj Bret Morgen je najavljivao (recimo to na engleskom) „immersive cinematic experience“ ili „audio-vizuelnu odiseju koja ne samo što rasvetljava Bouvijevu zaostavštinu, već služi i kao vodič za ispunjen i smislen život u 21. veku“.

Wow!

Morgen je za rad na filmu dobio ne samo dozvolu Bouvijeve porodice, već i spektakularnu količinu arhive (listu od 5 miliona artefakta čine video zapisi, snimljeni intervjui, fotografije, njegova slikarska dela, skulpture, itd). Najavljivan kao „dokumentarac“ - „Moonage Daydream“ to zaista jeste po vrsti materijala na koju se oslanja. Ali, način na koji je Morgen oblikovao i obogatio materijal čini da ovo delo prevazilazi značenje te definicije.

Kao što Bouvi nikada nije bio samo muzika, tako ni ovo delo nije samo dokumentarni film.

„Moonage Daydream“ je spektakularni kolaž koncertnih snimaka, intervjua, eksperimentalnih filmova koje je stvarao, inserata iz filmova u kojima je glumio (i brodvejske postavke komada „Čovek slon“), snimaka iz lične arhive... upotpunjen desetinama referenci kojima se Bouvi služio – od Melijesa, Murnaua i Langa; preko Kerouaka, Berouza i Koltrejna do Baskijata i Ričarda Deverua (ovo je delić spiska).

Konačno, i najvažnije – kroz taj lavirint pokretnih slika, halucinogenih grafika i montažnih oko-lomija tokom 140 minuta vodiće vas Dejvid – lično. Spretnim korišćenjem audio zapisa – i to onih delova koji se bave pitanjima bića, ljubavi, umetnosti i njenog oblikovanja, smrtnosti, filozofije, muzike, publike i slave – Morgen je stvorio delo koje funkcioniše kao (prekratka!) seansa sa Bouvijem, u kojoj se on ispoveda - ali mi, publika, doživljavamo katarzu i osvešćujemo ko smo, šta smo i gde idemo.

Kao takav, „Moonage Daydream“ se ne obraća isključivo Bouvijevim obožavaocima i samo onima koji će u brdu slika koje putuju platnom otkrivati reference, citate i logiku. Ovo delo je hipertekstualno, kao što je i Bouvi bio i ne zamara gledaoca linearnim narativom (jer linearnost nije odlika ni njegovog razmišljanja, niti karijere).
On je otvoren i za one koji Bouvija trenutno poznaju samo po najvećim hitovima, kao i onu publiku koja će ga tek otkrivati.

Ko želi – naravno da može i ima prostora za polemiku o izborima koje je Morgen napravio sažimajući takav život u svega 140 minuta - ali čak i ti izbori mogu poslužiti kao putokazi za dalje razumevanje Bouvija kao fenomena.

„Moonage Daydream“ je najviše fokusiran na period Zigija Stardasta, „berlinsku fazu“ sedamdesetih, period globalne obožavanosti tokom osamdesetih (i najveće kreativne krize: „Najveće greške sam pravio kada sam mislio da znam šta publika želi i udovoljavao joj“),  delom na period devedesetih („This chaos is killing me“).
Ipak - sve počinje, i završava se crnom zvezdom.

Mnoge osobe za koje znamo da su bile važne ili ključne u njegovom životu se u ovom delu ne pominju, niti pojavljuju slikom.
Štaviše – u filmu veći prostor imaju svega tri osobe: Bouvijev stariji brat Teri koji je imao snažan uticaj na njega u formativnim godinama; supruga Iman kao osoba kraj koje je konačno razumeo značenje reči ljubav, i - Brajen Ino.)

Da, neki od "najvećih hitova" se ne pojavljuju ni tonom, ni slikom. 
Ali ono što se čuje savršeno funkcioniše, a Toni Viskonti je pomogao da se izabrane pesme 
savršeno prearanžiraju za potrebe filma.

Konačno, sa ovim filmom nema razloga polemisati.

Ako Bouvija izučavate, posmatrate, slušate i volite na način koji je najpoetičnije definisao Pol Morli („... Dejvid Bouvi je otkrio šta želimo od pop zvezda... Dejvid Bouvi je Vilijem Blejk koji peva Denija Keja... Dejvid Bouvi je dadistički dendi... Dejvid Bouvi je svemirski osvajač... Dejvid Bouvi nas sve pretvara u voajere...“ *) - nakon 140 minuta ćete iz bioskopske sale izaći prekriveni svetlucavom mesečevom prašinom, i shvatićete još jednom zašto nemamo osećaj da više nije tu.

Dejvid Bouvi je izmišljeni lik,
kreacija,
priča.
A kreacije ne mogu nestati.

*

Obavezno gledanje na velikom platnu.
I ostanite do kraja odjavne špice ;)

*Pol Morli: „Bouvi i njegovo doba“, strana 32.


Wednesday 21 September 2022

"Mesto u mećavi", revisited



Aristotel je tvrdio da je vreme „broj promena, u smislu pređašnjeg i potonjeg”, a da „vremenom” nazivamo merenje i prebrojavanje tih promena.

Vreme je potvrdilo da postoje stihovi, muzika i zvuci koji imaju moć da se menjaju i da s godinama dobijaju dodatni, novi smisao, ali da ne gube ništa od svoje prvobitne snage. To se dešava kada ih autor kuje vešto, beskompromisno i srčano. 

Junak ove knjige pripadao je tom plemenitom autorskom soju, i rođen je na današnji dan, 1958. godine.
Prvi put objavljena u ograničenom tiražu pre više od dvadeset godina, knjiga „Mesto u mećavi” Aleksandra Žikića dugo je imala status nedostupnog svedočanstva, koje je putovalo od ruke do ruke i od srca do srca poštovalaca i obožavalaca. Ponovno objavljivanje knjige 2014. potvrdilo je njenu bezvremenost, kao i superiornost Žikićevog pristupa u odnosu na dela nekih drugih autora koji su takođe pisali o fenomenu EKV i životima članova ovog benda. 

Lišena senzacionalizma i proizvoljnih tumačenja, knjiga „Mesto u mećavi” i dalje predstavlja jedan od retkih svetionika našeg rokenrol novinarstva. ️
Rasvetljava vreme, život i delo Milana Mladenovića – od njegovih dečačkih dana, preko furioznog perioda postojanja „Šarla akrobate”, sazrevanja „Katarine II” u EKV, pa sve do projekta „Angel’s Breath” i preranе smrti. 

„Mesto u mećavi” je pažljivo složen kaleidoskop, sačinjen od stotina verodostojnih dokumentarnih delića koje Žikić uklapa u vredan i verodostojan portret. 

Iako pisan kao „izveštaj”, uz blagu ali neophodnu novinarsku distancu, taj portret je istovremeno oslikan nežno, kako Milan i zaslužuje.

(Pisano za knjižaru "Beopolis" >>, objavljeno 21. septembra 2022)




Tuesday 24 August 2021

Kit Ričards piše o Čarliju Votsu (iz knjige "Život")

“Čarli sve može da izvede na najobičnijem klasičnom kompletu. Ništa pretenciozno, ali kada ga čuješ, buke ti ne nedostaje. U njegovoj svirci ima mnogo humora. Obožavam da gledam kroz providnu membranu kako mu radi desna noga. Čak i ako ga ne čujem, mogu da pratim njegov ritam samo dok ga gledam. Drugo kod Čarlija jeste trik koji je preuzeo, mislim, od Džima Keltnera ili Ala Džeksona. Na kontračineli većina bubnjara svira sva četiri udarca, međutim, na drugom i četvrtom, važnim akcentima rokenrol „bekbita”, Čarli samo podigne ruku. Krene kao da će odsvirati, ali se onda povuče. To čitav zvuk prepušta dobošu, bez interakcije u pozadini. Možeš da dobiješ srčanu aritmiju gledajući ga. On napravi dodatni pokret koji je potpuno nepotreban. Taj dodatni napor vas malo zavlači. Osećaj šljampavosti u Čarlijevom sviranju potiče delom od tog nepotrebnog pokreta kod svakog drugog udarca. (...) To kako on razvlači ritam i ono što mi radimo preko te praznine predstavlja tajnu zvuka grupe Rolingstouns. Čarli je vrlo tipičan džez bubnjar, zbog čega je i ostatak grupe na izvestan način džez bend. On ima taj osećaj, oslobođenost i ekonomičnost u svirci.

Čarli je svirao i po svadbama i krštenjima, tako da može da odradi i ljige. Sve je to posledica ranog početka i sviranja po klubovima od prve mladosti. Ima on i osećaj za šou, iako nije šoumen sam po sebi. Ba-BAM. Navikao sam da sviram s takvim čovekom. 

Posle četrdeset godina, Čarli i ja imamo bliskost u svirci kakvu ne bismo umeli ni da opišemo, niti smo je, verovatno, sasvim svesni. Mislim, toliko smo se izbezobrazili da ponekad pokušavamo jedan drugoga da zajebemo na sceni.”

(Iz knjige "Život", 2010.)


Sunday 24 January 2021

"Station to Station", 45 godina ili "It's not the side-effects of the cocaine / I'm thinking that it must be love."


Za obožavanje ovog albuma predznanje nije potrebno. Od uvodnih šumova ’voza’ koji huči u naslovnoj pesmi do fejd-auta poslednje pesme, „Station to Station“ je jedno od najlepših čuda Bouvijeve diskografije.

Sve je tu: novi Bouvijev alter-ego, novi zvuk, jedan perfektni soul-disko, ’najreligioznija’ pesma koju je Dejvid ikada snimio, halucinacije, fank, do sada najlepše otpevana verzija ’Wild is the Wind’.

Vršljanje kroz rilne priče i otkrivanje šta se dešavalo pre uvodnih šumova i u pauzama između pesama čini ga još veličanstvenijim.

„Station to Station“ je nastao iz haosa, paranoje, strašne ’dijete’ koju su činili kokain, mleko, ljute papričice i druženje prvenstveno sa Igijem. Dejvid se okružio kokainom, sveskom za beleške i gomilom knjiga koje su podgrevale njegove psihoze – o veštičarenju, beloj i crnoj magiji, Alisteru Krouliju, nacistima i numerologiji. Sa prijateljima koji su ga posećivali raspravljao je „Da li se mrtvi bave poslovima živih? Mogu li da promenim kanal bez daljinskog?“, dodatno zaplašen idejom da „veštice žele da ukradu njegovo seme“, zbog čega je spavao sa gomilom hladnog oružja ispod kreveta.

Kada je spavao.

„Danima sam ostajao budan. Čak bi i Kit Ričards posustao“, pričao je kasnije. Ono što ga je donekle izvuklo iz tog vrtloga bilo je, paradoksalno, snimanje filma „Čovek koji je pao na Zemlju“ Nikolasa Rega (sada zamisli kakvo je to bilo stanje ako te rad na takvom filmu vraća u normalnost). Bouvi je prihvatio ulogu verujući da će biti zadužen i za muziku za film. Iako to nije bilo u planu, to je u njemu probudilo novu želju za pisanjem pesama.

Novi studio, novi muzičari i nove inspiracije (Kraftwerk, Neu!, i dalje soul i fank) zavrteli su magnetofonske trake (Bouvi je kasnije tvrdio da se uopšte ne seća perioda nastanka tog albuma). Srećan sticaj okolnosti je učinio da se u istom studiju pojavi i Frenk Sinatra, čiji je Bouvi bio veliki obožavalac. Razgovori i druženje sa njim doveli su do slušanja snimka „Wild is The Wind“ koji je oduševio Sinatru, a Bouvija inspirisalo da ovaj „album ljubavnih pesama one vrste koja se piše bez istinske ljubavi u sopstvenom životu“ (cit: Mark Špic) završi ’šlagerskom’ baladom otpevanom bez imalo (samo)ironije i hladne distance, koja vlada ovim albumom. „Golden Years“ je prethodno ponudio Elvisu, koji se na pesmi zahvalio uz „Sve najbolje, uživaj u narednoj turneji“. U „Word on A Wing“ se Bouvi možda prvi put direktno obratio bogu, tražeći izlaz iz samouspostavljenog pakla, koji se mogao sagledati i u „TVC 15“, pesmi nastaloj iz dana kokainskog ludila sa Igijem Popom a u kojoj „holografski televizor guta njegovu devojku“.

Ta ludorija je uvod u jedan od najboljih ’dvojaca’ u istoriji Bouvijeve diskografije. Dok ga u „Stay“ hladnoća konačno malo napušta (neki kritičari ovu pesmu klasifikuju kao ’urbani fank za jebanje uza zid’), poslednja stanica je taj ’it must be love’ momenat.
Album zatvara „Wild is the Wind“, pesma Dimitrija Tiomkina i Neda Vošingtona, jedan od retkih snimaka na kojima je Bouvi bio potpuno zadovoljan svojim pevanjem.
Zašto je to veliko finale? Pronađite, ako možete, još neki ’šlager’ koji tako razduvava sve oko sebe, doziva vetar da odnese sve i raščisti vam put.

Dejvidu je to uspelo.

Pesma je otišla u fejd-aut, on je krenuo na turneju čiji su koncerti počinjali projekcijama Bunjuelvog i Dalijevog ’Andaluzijskog psa’ (da, kadar sa ’sečenjem oka’) i muzikom Kraftwerka, koja je ’donosila jezu hladnog rata’.
Mark Špic kaže: „Zatim mrak, zapara, oštar snop bele svetlosti i Bouvi se, ponovo unazad zalizane kose, spušta niz stepenice u crnom prsluku, beloj košulji i crnim pantalonama, pevajući još bezizražanijim tonom nego na ploči, kao da želi da upropasti neko venčanje s mnoštvom gostiju, objavljujući da je punč otrovan.“
Godinu dana kasnije će se uskoro oglasiti ’berlinskom trilogijom’, u koji je otišao da se izleči od kokaina, slave, očijukanja sa nacizmom i pokuša da ponovo otkrije šta je to ljubav.

*

Na za sada poslednjoj listi „najboljih albuma svih vremena“ magazin Rolling Stone je „Station to Station“ rangirao među pedesetak najvažnijih, a magazin „Vibe“ ga je stavio na listu „najvažnijih albuma XX veka“.

Meni je možda važniji po tome što predstavlja dokaz kakva remek-dela stižu sa ivice opstanka.

„Station to Station“ je objavljen na današnji dan, 1976.

Umesto (očekivane?) „Wild is the Wind“ ovoga puta ide jedan ’just a fan editing’ video uradak, od onih koji nastaju iz mnogo ljubavi i sa mnogo truda.

Spremi se za desetak minuta vožnje.


* - Citati preuzeti iz ove knjige Marka Špica o Bouviju >>


Wednesday 12 August 2020

Ispovest lovca na budućnost muzike (Simor Stajn: "Pesma sirene")


"Ja sam onaj koji prepoznaje šta je hit pesma i preduzetnik sam u muzičkoj industriji. 
Precizan opis mog posla je A&R – artist and repertoire, što je starinski šou-biznis naziv za lovca na talente (...) 
A&R, u stvari, znači: ljudi i pisanje pesama, samo što zvuči nekako veliko i francuski kad se izgovori. Hitovi moraju da pogode pravo u metu. Samo dobra muzika može da podigne uloge istinski izražavajući ono što svi mi osećamo, ali ne umemo sebi da objasnimo. 
Najveći izvođači su često i najbolji kompozitori i tekstopisci. Čak i ako ih nikada u životu niste sreli, oni su uvek bili vaši najbolji prijatelji. Kad nam je potrebno rame za plakanje, naše najdraže i najomiljenije pesme su kao melem za dušu. One nam omogućavaju da se dobro isplačemo i da budemo ono što stvarno jesmo. One nas čine boljima." 
(Simor Stajn, u uvodu knjige "Pesma sirena")

Oduvek me zanimalo šta se dešava iza scene.

Ta zainteresovanost se, naravno, nikada nije usmeravala na priče ko je kome preoteo devojku ili ko je sa kim pijančio i izvlačio linije u bek-stejdžu, već me je zanimalo odakle stižu pesme koje izazivaju vrtoglavicu, od čega su napravljene one u čijem se zagrljaju osećam dobro, i kakve sile su dovodile do susreta ljudi koji su potpisivali komade muzike koji su me "činili boljim".

Trideset i pet godina čitanja o muzici pružilo mi je odgovore na neka od pitanja. Sada znam odakle stiže onaj zvuk gitara u "Heroes" i da je jedna od najlepših do sada objavljenih pesama XXI veka nastala iz greške Nika Hornbija. Ta otkrića mi, naravno, ne pomažu mnogo da racionalizujem dejstvo nekih pesama na mene, ali me utvrđuju u stavu da sticaj okolnosti ponekad daje veličanstvene rezultate.

Simor Stajn, autor "Pesme sirene" je jedan od tipova čiji je životni poziv upravo to: da poveća broj sticaja okolnosti i veličanstvenih rezultata loveći talente, omogućavajući im da stvore čudo, i uzimajući procenat od zarade.

Da, sasvim je jasno da bi mnoga među dole nabrojanim imenima (a kojima je Simor obezbedio ugovor, ili distribuciju, ili podršku da nastave sa radom) svakako uspela da dođu do ušiju i srca velikog broja ljudi bez njegove pomoći, odnosno uz podršku nekih drugih "A&R" ajkula, ali je pitanje kada i kako bi se to dogodilo (istoriju rokenrol i pop muzike ispisuju i lovci na talente koji su grešili - setite se izdavačke kuće Decca koja nije prepoznala potencijal The Beatles).

Ramones, Madonna, Talking Heads, Echo & The Bunnymen, The Smiths, Ice T, The Pretenders, The Cure, Seal, Depeche Mode, Focus, KD Lang, Yazoo, The Replacements... su deo bendova i imena koje je Simor prvi prepoznao (ili prvi stigao do njih, ili ponudio najbolji dil), i tako etablirao Sire, etiketu čiji je logotip na vinilu ili traci koja vam je upravo stigla u ruke garantovao da ćete sada čuti nešto dobro. Koliko dobro (je) radi(o) svoj posao svedoče i izjave Džonija Mara, Krisi Hajnd i KD Lang na koricama knjige, ali i činjenica da su mu Belle & Sebastian posvetili pesmu (koja nije objavljena na njegovoj etiketi, što je još jedan sticaj okolnosti ;)

Sigurno svestan stare smicalice da je "pisati o muzici isto kao plesati o arhitekturi" - Stajn u "Pesmi sirene" ne gubi vreme na opsežne kritičarske osvrte ili teoretisanje o muzici - iako je, sasvim jasno muzički fanatik i čovek zaljubljen u muziku. U skladu sa onim što radi - Stajn izuzetno precizno navodi šta ga je intrigiralo kod bendova koje je lovio i šta je video u njima - ne izbegavajući da napomene i kada je imao loše ili netačne procene. (Prepoznao je potencijal Depeche Mode, ali nije očekivao da će četiri klinca iz Bazildona nekoliko godina kasnije puniti stadione u Americi. Da, bilo mu je jasno da je Madona rođena zvezda, ali nije odmah shvatao da će zavladati svetom. Da, u jednom trenutku je prepustio The Cure drugom izdavaču, prerano.

Njegova priča o muzičkoj industriji, podeljena u deset poglavlja, funkcioniše kao dokumentarac sa elementima trilera koji otkriva kako se izdavaštvo menjalo od kada je počeo kao stažista u Billboardu pedesetih pa sve do dvadeset prvog veka, kako se ukrupnjavalo i postajalo industrija - i kako je to uticalo na karijere nekih bendova, ali i njegovo zdravstveno stanje.

U knjizi nećete pronaći previše sočnih epizoda kakve biste očekivali od veterana scene (možda i zato što kokain, ili prostitucija nisu gresi veći od izdaje, ili zakulisnih radnji kakvih je industrija puna), ali, ali, ali - epizode o Madoninom upadu u njegovu bolničku sobu kojim je počeo njen proboj ka vrhu (i koja pokazuje i ekonomsku, a ne samo muzičku genijalnost Najla Rodžersa, producenta "Like a Virgin"); opis putanje karijere Talking Heads i odnosa između Dejvida Birna, Brajana Ina, Krisa Franca i Tine Vejmut), fragmenti o CBGB sceni - sve to baca novo svetlo na neke pesme, albume i bendove koje volimo i pomaže da razumemo kako i zašto su se neke stvari dogodile, a od knjige ove vrste ne bi valjalo tražiti više.

Ali to 'više', ipak stiže:

"Pesma može da ujedini i podigne demoralizovanu naciju na način na koji to ne polazi za rukom nijednom političkom lideru. Nikada ne dozvolite da vas ubede da je muzika samo zabava. Uglavnom jeste samo zabava, ali kada treba da se izraze velike stvari, kada čovečanstvu nešto treba jasno da se predoči, muzika je taj uzvišeni jezik koji poziva na pravdoljublje. 
Gledajući na prošli vek i vremena pre njega, shvatio sam da je muzika kao reka koja teče kroz vreme. Ponekad je silna bujica, ponekad tek potok, ali dok god ljudi ovom planetom Zemljom budu tragali za srećom, ta reka neće presušiti. Samo će nastaviti da krivuda kroz nove predele sa novim pritokama punim novih muzičkih žanrova i ideja koje će stalno priticati. Osećamo kako struji kroz naše živote, ali samo retki se usuđuju da u nju i urone. Dejvid Birn je zaronio u tu reku. Ramonsi, Toking Hedsi, Pritendersi, Madona, Riplejsmentsi, Krisi Hajnd, Dipeš mod, Smitsi, Sil, Kej Di Leng, Ajs Ti, Ijan Mekaloh - svi oni, i mnogi drugi su zaronili u tu reku, svako na svoj način.

Ali ni najveći umetnici svih vremena ne mogu da pomere tok te reke. Ni Dilan, ni Henk Vilijams, ni Djuk Elington ni Mocart. Ta reka prati samo priču koju ispisuje čovečanstvo, a svi mi smo tek putnici koji se spuštaju niz njene obale. Svaka velika pesma koja je napisana ili snimljena je kao boca u kojoj se čuva destilat života. Otvorite neku od njih i one će vas magijom vratiti kroz vreme. Udisaćete njen vazduh i gledaćete njenim očima." 
(prekucano sa str. 299)

"Pesma sirene" nije samo spomenik jednom vremenu i ljubavi prema muzici koja traje decenijama.
Ona je tu i da nas podseti da će muzička industrija do kraja sveta zavisiti od dve stvari: pesme i njenog autora. 
Ok, i ponekog tipa poput ovog koji će omogućiti sticaj okolnosti da dva klinca počnu da sviraju "Space Oddity" unatraške i tako naprave "The Killing Moon".

*

(Knjigu "Pesma sirene" objavio je Mascom Publishing, 2020, prevod Slobodan Loka Nešović.) 


Saturday 9 November 2019

O 'Heroes' Dejvida Bouvija [i odakle navodnici u nazivu pesme]



Zvuk i struktura pesme danima su razrađivani u 'Hansa' studiju, stotinu i pedeset metara od Berlinskog zida i kule u kojoj su stražari pod oružjem čuvali Istočni blok.
Studijski inženjer Majer je usmeravao lampe iz studija ka stražarima i pokazivao im srednji prst, na šta se ceo bend bacao na pod očekujući rafalnu paljbu po studiju.

Dejvid, Brajen, Robert, Toni i ekipa su svirali, snimali i preslušavali verzije pesme a zatim vraćali traku na policu i puštali je da 'odleži'.

Tek treće nedelje Dejvid je shvatio o čemu želi da peva.

Počeo je da piše tekst, ali mu je smetao preglasan razgovor Tonija Viskontija i Antonije Mas, koja je pevala prateće vokale. Na Dejvidovu molbu Toni i Antonija odlaze u šetnju, sve do zida kraj kojeg se, nakon višednevnog očijukanja konačno ljube.

Dejvid ih vidi sa prozora studija, dodaje stihove 
'I can remember
Standing, by the wall
And the guns shot above our heads
And we kissed, as though nothing could fall'.


Pesma, čiji je naziv i svojevrsna posveta pesmi "Hero" genijalnog nemačkog benda Neu! je konačno završena.

'Heroes' nikada nije bila 'hit' (ni u Top 20), ali je vremenom postajala sve važnija stanovnicima planete Zemlje.

Priča o Toniju i Antoniji je sve do 2003. bila tajna, zato što je Toni u vreme snimanja 'Heroes' bio u braku sa pevačicom Meri Hopkin. Iako su mnogi verovali da je pesma inspirisana pričom o ljubavnom paru koji živi na različitim stranama zida - ko je želeo, mogao je od prvog dana da primeti da pesma krije neku tajnu: u nazivu pesme su od prvog dana postojala znaci navoda. 
Ova pesma se zove 'Heroes'.
No, navodnici često budu zaboravljeni, čak i na zvaničnom Bouvijevom
YouTube kanalu.

Desetak godina kasnije, u leto 1987. Bouvi svira 'Heroes' u zapadnom Berlinu. Sa druge strane zida čuje se huk publike: Bouvijeva muzika čula se i u Istočnom Berlinu.

Trideset godina kasnije, nakon njegove smrti, Vlada Nemačke mu se i zvanično zahvalila na "pomoći da se Zid sruši", dodajući "Sada si među herojima". Bez navodnika.

Berlinci su počeli da ruše zid u novembru 1989.
Mi smo počeli da podižemo nove.




Saturday 25 May 2019

Prošlost ne mora da potamni ("Joy Division - Deo po deo", knjiga Pola Morlija)



Svaki novi susret sa pričom o bendu Joy Division i Ijanu Kertisu je prilika za nove samospoznaje. 


Šta i koliko ti sada znači njihova muzika,
šta se promenilo,
da li bolje razumeš ideju besmrtnosti?


Faktografijom odavno vladam, ali činjenice nikada nisu bile od pomoći u razumevanju fenomena Joy Division. Činjenice otežavaju približavanje prvim redovima.

Nemerljivo važnu, i za odrastanje dragocenu knjigu prevoda Ijanovih tekstova "Svetla u podrumu duše" (SKC Niš, 1988) dugo sam koristio kao tunel kojim sam zaobilazio činjenice i stizao do srca i duše priče, te sam Ijanove tekstove u originalu i prevodu znao napamet čak i pre no što sam preslušao sve što su snimili. To je doživotno uticalo na moje rasuđivanje o njegovoj poeziji i životu, kao i zvuku benda čija slava i dalje raste i postaje glasnija kako se udaljavamo od njihovog kraja.


Vraćam se na samospoznaje. 

Više ne moram da se oslanjam na tuđa iskustva i mudrosti. Sada znam da se i najvažniji događaji, ljudi, trenuci, udarci, zvuci, poljupci, otkrića, lomovi i stvari tokom vremena udobno smeštaju u sećanje i meškolje u fotelji sve dok u ne utonu u zaborav naslona. Sa iskustvom slušanja Joy Division i zvukom koji je taj bend tokom (pre)kratke karijere ostavio za sobom to se nikada nije dogodilo.
Iako bi ponekad prošla i godina (ili godine) između dva mirna preslušavanja kompletnih albuma i ponovnog čitanja "knjige stihova" osećaj nije bledeo, već se produbljivao i otkrivao šta mi se dešava tokom ovih trideset godina, a stihovi, udarci bubnja, režanje basa i vitlanje gitare su nekako ostali netaknuti u sećanju, kao i šumovi i zahvati kojima je producent Martin Hanet ovoj muzici poklonio bezvremenost i, samim tim, večnost.


U međuvremenu sam pročitao, pogledao i preslušao sve, i čekao susret sa ovom knjigom i Polom Morlijem: svedokom-saradnikom, obožavaocem, novinarom i izuzetnim pripovedačem koji će me, verovao sam, približiti najbliže što se može, reč po reč, deo po deo.


Pola Morlija najboljim mogućim vodičem čini nekoliko stvari. Bio je među četrdesetak prisutnih na koncertu Sex Pistols 1976. koji je zauvek promenio Mančester (u publici su bili i budući ili već osnovani Buzzcocks, The Magazine, The Fall, Joy Division... te čak i Morisi, kao i budući vođa užasnih Frantic Elevators Mik Haknal koji je nešto kasnije promenio ploču). Morli je zatim bio mladi dopisnik NMEa "sa severa Engleske", te bio i prvi koji je pisao o (mršavim) počecima Joy Division; pratio je kako izrastaju u siloviti bend, razumeo razliku između JD na sceni i JD u studiju, družio se sa The Factory ekipom, učinio Mančester zanimljivim u očima Engleske a kasnije i sveta (jedno vreme mu je čak bilo i zabranjeno da piše o JD " zbog preterane pristrasnosti"), radio kao kreativac etikete ZTT (Frankie Goes To Hollywood, Propaganda, Art of Noise...) te je u narednih trideset godina nastavio da promišlja, piše i nadgrađuje važnost i razgrađuje mitove o Joy Division i pop-kulturi. Konačno, ali ne i manje važno: Morli je od dečaštva nosio na plećima teret samoubistva oca, što ga čini dodatno pažljivim kada priča o Kertisovom kraju. ("Samo sam jedno beživotno telo video u celom svom životu, i to nije bilo telo mog oca.")





"Joy Division - Deo po deo" nije knjiga koja se bira i čita zbog faktografije, već zbog načina na koji je pisana i vođena. Sve što je važno od detalja biće ukratko prepričano na prvih dvadesetak strana. Narednih četiri stotine i pedeset (!) predstavljaće putovanje kroz tekstove pisane od 1977. do 2007. godine, koje Morli najavljuje ili odjavljuje komentarima, definisanjem konteksta ili trenutka u kojem su ti tekstovi nastajali. 


(Evo, njegovim rečima)


"Želim da ovaj pregled bude toliko istinit da bude i uznemirujući i neverovatan kao san. Što sličniji snu, to će, na neki način, biti precizniji. Činjenice često svode realnost na nivo običnosti, što opet stoji nasuprot stvarnom iskustvu. Želeo sam da se setim sleda događaja okončanog tako velikim uticajem, a da ne potkopam lepotu tog niza svođenjem na puke pretpostavke. 

Verzije koje slede primeri su rada u nastajanju. Na kraju, sve više različitih verzija iste stvari pojavljivaće se u različitim publikacijama, ili na mestima gde već mogu da budu nađene, dok ja držim ovu posebnu prošlost živom time što nikada ne pretpostavljam da postoji samo jedan način da se opiše šta se dogodilo i samo jedan način slaganja činjenica. Postoje hiljade različitih načina da se opiše ista stvar, a u jazovima između svih tih verzija, na ivicama svake verzije, svake mogućnosti istine, postoji nešto blisko istini.


To što se dogodilo tokom tih poseta Sex Pistolsa, i što se dogodilo sledećih meseci, vodilo je, između ostalog, ka drastičnim, ključalim pesmama Joy Divisiona, neverovatnoj smrti njihovog pevača, i najzad, ka njihovom postojanju nakon života, što je nadraslo grad Mančester i izgleda da se zaputilo ka mogućoj večnosti. Činilo mi se pogrešnim da pokušam da stvorim jednu, zakovanu verziju ovih događaja, jer to nije u duhu onoga što se dogodilo. Čini mi se da je prikladnije da se ne stvori zaokružena verzija događaja, nego da se verzije stalno drže u pokretu, da samim tim budu deo trenutnog sveta, a ne deo sveta koji nestaje, sveta koji gubi svoj sjaj i neprestanost, sveta gde ništa ne može da se dogodi zato što se već dogodilo. 


Ono što su me naučili nastupi Sex Pistolsa, a onda i muzika Joy Divisiona, jeste da sve može da se dogodi sve dok prihvataš da veza između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije nužno tako očigledno organizovana kao što smo često skloni da poverujemo. Još sam tamo gde sam bio, u hali Lesser Free Trade 1976. u klubu Factory u Hjulmu 1978 dok Sex Pistolsi izvode svoje pokrete zasnovane na pogonskoj energiji i brujanju Igija i Stoogesa, dok Joy Division razbrajaju svoje načine redefinisanja dinamičnog naboja Stoogesa. Sve se stalno gradi do različitih vrsta vrhunaca. Prošlost ne mora nužno da ostane u prošlosti. Prošlost ne mora da potamni. Može da ostane gde je jednom bila, sasvim u sadašnjosti, i da se neprekidno pretvara u budućnost."


(O zeitgeistu

"Previše bi jednostavno bilo reći da je Mančester uklizao u 21. vek kao grad koji misli unapred, jer je pank generacija našla načina da poveže svoju rešenost i želje sa tradicionalno radikalnom energijom grada, njegovom istorijom prvog industrijskog grada, sa mestom posvećnom napretku. Suludo je - iako bi to začudo moglo da bude urađeno - mapirati putanju, neku vrstu potmule i prkosne avanture, od samoubistava Ijana Kertisa do otvaranja mančesterskog "Harvija Nikolsa". To je potpuno suludo, ali sam pokušavao i to, i ponekad povlačio crtu da naznačim pravac od šortseva koje su nosili A Certain Ratio dok su plesali uz samo njima svojstvenu lajavu, bolnu muziku za ples, do brojnih malih hotela u Mančesteru u prvim godinama 21. veka. Ono što je izlazilo iz pameti i kroz usta Tonija Vilsona, Roba Gretona, Alana Erazmusa, Pitera Sevila i Martina Haneta moglo bi da znači da je fiktivna ideja Mančestera zauzela mesto uz i oko stvarnosti grada. 

(...) Pa ipak, nema sumnje da se Mančester preselio u budućnost u trenutku u kojem je neko vreme izgledalo kao da tone u prošlost iz koje se nikada neće iskobeljati. Prvi ljudi koji su zaista poverovali u to da Mančester može da se prenese u budućnost, da je promena važna posebno u regiji iz koje su krenule tehnološke, stvaralačke i društvene promene u moderno doba, bili su ti ljudi koji su koristili pank muziku, a onda i postpank, da iznađu načine da ideje i ideali održe taj duh napretka."

*


Ovako postavljen tok naracije, i stalno kruženje oko relativno kratkog perioda postojanja grupe nagrađuje čitaoca kao što ti čine ponavljanja preslušavanja opusa Joy Division. Nijedno slušanje nije isto, svako će nas dovesti u drugačije stanje ili izvesti iz vrtloga kroz druga vrata, za koja do maločas nismo ni znali, dok Morliju otvara prostor i za drugačiji - prisniju i poetičniju naraciju.


(Pol Morli, ponovo)

"Na kraju, Love Will Tear us Apart je "o" njenoj melodiji.

Kako vreme odmiče, ona će biti sve lepša.
Ne možete je promašiti.
(...)
Rad na ovakvom projektu više je rad na sebi.
Možda i nije bilo tako da je želeo sam sebe da uništi, nego tako da je mogao da se ponovo sabere.
I zašto je moralo da se dogodi baš tog dana, a ne nekog drugog?
Jednog dana, pisaću o svemu tome iscrpno i detaljno.
(...)
Muzika se talasa i meša sa zavijanjem vetra.
Zbog toga što je nemoguće biti u pravu, reći istinu.

Štitili smo se humorom jer bismo se u suprotnom raspali.
Ovo malo vremena što nas deli od praznine prozirno je kao san.
(...)
Kad svet nije isti onakav kakav naša svest veruje da jeste, onda smo u košmaru.

I shvatio sam da ne postoje "bolesti duše". Postoje samo reči.
(...)
Joy Division će mi pomoći da se razaberem u svemu tome.

Oni će mi pomoći da upamtim šta se dogodilo."
(Kraj)

*


Ova knjiga nema slučajno titulu najvažnijeg dela napisanog o bendu. Intimna preispitivanja i sazrevanje Pola Morlija; nežno portretisanje predstavnika celog pokreta (čak i dokazanih, genijalnih baraba poput Tonija Vilsona), izuzetni pasaži o dizajnu Pitera Sevila, kao i zvučnom dizajnu Martina Haneta - sve to čini ovu knjigu dirljivim, kružnim spuštanjem u srce i dušu mita o Joy Division koje nije namenjeno samo obožavaocima, već i onima koji će tek otkrivati važnost mitova u pop-kulturi, naročito sada, 

kada ih je sve manje.

"Joy Division će vas rasturiti na komade. Mirno." (P.M.)




(Knjigu objavio Kontrast, 2019, prevod Matija Jovandić.
Dostupna u Beopolisu >> )




Tuesday 14 May 2019

Dejvid Birn: "Kako radi muzika" [fragment]

David Byrne


"Moja spoznaja o stvaranju došla je neverovatno sporo. Ta spoznaja odnosila se na na to kontekst u velikoj meri određuje ono što se piše, slika, vaja, peva ili izvodi. To i ne zvuči kao neki poseban uvid, ali jeste nešto što je suprotno od konvencionalne mudrosti po kojoj stvaranje proističe iz nekakve unutrašnje emocije, iz sedimenta strasti i osećanja, i po kojoj kreativni napor ne može uroditi plodom, da je reč o nečemu što samo mora naći svoj kanal da bi se čulo, pročitalo ili videlo. Prihvaćeni stereotip podrazumeva, dakle, da kompozitor klasične muzike, s čudnim pogledom u oku, počne mahnito da beleži gotovu, završenu kompoziciju koja ne može postojati ni u jednom drugom obliku. Ili da rokenrol pevač, gonjen žudnjom i demonima, u dahu izbaci tu neverovatnu, savršeno uobličenu kompoziciju koja mora trajati tri minuta i dvanaest sekundi - ni manje, ni više. Čini mi se da putanja stvaranja odstupa za celih sto osamdeset stepeni od tog romantičarskog poimanja kako nastaje proizvod kreativnog rada. Verujem da mi, nesvesno i instiktivno, stvaramo delo tako da se uklopi u prethodno ustanovljene formate.
Naravno, strast i dalje može postojati. Samo zato što je forma nečijeg dela unapred određena i oportuna (u smislu da neko nešto stvara, jer se za to ukazala prilika), ne znači da je kreacija nužno hladna, mehanička, bez duše. Mračni i emotivni motivi obično pronalaze način da se uvuku u proces oblikovanja - oblikovanja forme tako da odgovara određenom kontekstu - koji je u velikoj meri nesvestan i instiktivan. Obično ga i ne primetimo. Prilika i dostupnost često umeju da budu majka invencije. Emocionalna priča - "teret koji mi pritiska grudi" - biće ispričana, ali njenu formu određuju prethodno ustanovljene kontekstualne determinante.

Moj stav je da ovo nije onako loše kao što bi se moglo očekivati. Bogu hvala što, recimo, ne moramo svaki put iznova da izmišljamo točak, kad nešto stvaramo.

U određenom smislu, radimo unazad, svesno ili ne, stvarajući delo saobrazno mestu koje nam je dato. Isto važi i za druge umetnosti: stvaraju se slike koje odgovaraju belim zidovima galerija, i dobro izgledaju na njima, baš kao što se piše muzika koja dobro zvuči, bilo u diskoteci ili u simfonijskoj dvorani (ali verovatno ne u obe istovremeno). U neku ruku, prostor, platforma i softver, "stvaraju" umetnost, muziku, ili već nešto od toga. Kad nešto doživi uspeh, prave se nova mesta slične veličine i sličnog oblika u kojima će nastajati još više toga istog (...)"

* * *

Prvo poglavlje knjige "Kako radi muzika"* Dejvida Birna (David Byrne), čoveka koji čini da zgrade sviraju, noge mrdaju a mi poverujemo da nam je sve jasno, dok pevamo sa njim.
Danas slavi 67.


* - objavila "Geopoetika", 2015. Više o knjizi >>


Friday 26 October 2018

Mehmed Begić: "Pisma iz Paname" [emisija]

Ovih dana u knjižare stiže nova knjiga Mehmeda Begića – 
"Pisma iz Paname -  detektivski jazz".

Neka te podnaslov ne zavede, zato što ovo nije samo knjiga o džezu - ali sve jeste džez: 
puna je 'killer joe' rifova, sinkopa iz života, ličnih priča iza scene i velikih priča na sceni, puna oda improvizacijama i onima koji jure slobodu i nalaze ljubav - svirajući, putujući, promatrajući svet, pišući o tom svetu, poput Mehmeda.

Ova knjiga jeste džez i zato što se u njoj preklapaju i zajedno sviraju lične priče, ljuti džezeri, ali i Koen, Kalahan, Berouz, Morphine, Lu Rid, Džo Stramer. 

Emisija "Pisma iz Paname" je nastajala nedeljama. 
Meša mi je hrabro prepustio izbor fragmenata :), birao i slao muziku, ja sam se zabavljao jureći i birajući šumove, miksovao, seckao, prevrtao raspored... rezultat je pred tobom.

U 'najdužem trejleru za jednu knjigu u novijoj istoriji Balkana' pridružili su nam se i Berouz, Smog, Elvis Prisli, Tim Hardin, Majls Dejvis, Ben Alison, The Jazztet, Nina Simon, Lenard Koen, Koltrejn i Kajl Istvud.


"Pisma iz Paname" je objavila izdavačka kuća RedBox. 

Knjiga je u sredu stigla i na Sajam.

Damir Šodan na koricama knjige, pored ostalog, kaže:


"... jednostavno ne znam da li u regionu ili šire danas uopće postoji pjesnik koji je kadar tako alkemičarski vješto kao Mehmed Begić pretočiti muziku u tekst. Zato zavirite slobodno u maniru free jazzera u poštanski sandučić svoje nove lektire i bez oklijevanja pružite ruku, jer Pisma iz Paname nisu dužnički račun, već poziv na avanturu."

Evo audio-poziva:






Saturday 13 October 2018

Ispuniti želju Dejvidu Bouviju (ili o novoj verziji albuma "Never Let Me Down")

Otkad je objavljeno da će se u novom paketu reizdanja Bouvijevih albuma naći i ponovo odsvirana verzija albuma 'Never Let Me Down' (NLMD) , ja sam ponovo bio onaj klinac koji je pre trideset godina svakodnevno upadao u "Jugotonovu" radnju u Nušićevoj i gnjavio prodavca pitanjem 'Jel' izašao novi Bouvi?' 

Iako je trajalo nedeljama, i ovo iščekivanje je bilo slatko. I dalje sam, shvatio sam, gladan muzike a ideja da će mi u ušima uskoro biti neka vrsta novog Bouvija bila je dobar razlog za radost, iako je NLMD objavljen još 1987.

Treći najprodavaniji album koji je ikada objavio - NLMD je istovremeno i najgori koji je snimio, i to nije samo stav kritičara. Bouvi je pre petnaestak godina izjavio da je to 'nadir' njegove karijere. Oni koji su svirali sa njim u to vreme tvrde da je odmah nakon objavljivanja želeo da ponovo uradi neke od tih pesama, ali tada je bilo prerano. 

Tek 2008. se vratio jednoj od pesama - fenomenalnoj "Time Will Crawl" kojoj ni loša produkcija ni prekompleksni aranžman originala nisu uspeli da sakriju lepotu. Očistio je radeći sa Mariom MekNaltijem; dodao tvrde gitare i bubanj i dokazao da je to jedna od najboljih pesama koju je napisao tokom osamdesetih. U to vreme je zabeležio "Uraditi novu verziju čitavog albuma" ('Oh, to redo the whole album!'), ali tome se nikada nije posvetio.

(Bouvi je inače često posezao za svojim starim pesmama. Snimao je nove verzije čak i pesama-ikona poput "Space Oddity" ili "Rebel Rebel", a postoji i nikada objavljeni album iz 2001. na kojem se vratio onima koje je komponovao šezdesetih, 'pre slave')

Tek nakon njegove smrti, a u okviru serije reizdanja starih albuma obogaćenih skrivenim slatkišima, remasterima i neobjavljivanim verzijama, pominjani Mario MekNalti je zamoljen da pokuša da ispuni jednu od Dejvidovih želja: da pesme sa NLMD dobiju formu koja im pripada. MekNalti je najpre ogoljavao snimke do 'njihove suštine' – čuvajući Bouvijev glas, poneku gitaru i zvuk sitara koji je na albumu svirao Piter Frempton (a koji je pripadao Džimiju Hendriksu) - a zatim okupio ekipu Bouvijevih starih drugara i saradnika: Rivsa Gebrelsa, Sterlinga Kempbela, Tima Lefebvra, Dejvida Torna i Nika Mulija (i Lori Anderson!), koji su na sačuvanu armaturu dodavali novu svirku, vođeni idejom kako bi to Dejvid uradio sada. 

Naravno, u tome su se razlikovali. Rivs veruje da je Dejvid želeo da te pesme zapravo zvuče kao njegov projekat Tin Machine, drugi su znali da je trebalo da zvuče poput nastavka "Scary Monsters". Konačno, iz te rekonstrukcije je stvoren album lišen kitnjastih ukrasa, sintetičkih duvača i suvišne šminke, a neke pesme se mogu slušati i kao da su nove.


"Time Will Crawl" je verna Bouvijevoj verziji iz 2008, ali sada još čistija i veća, "Zeroes" bi sada mogla da se nađe na bilo kojoj njegovoj best-of kompilaciji, "Bang Bang" (napisao je Igi Pop) je ponovo postala rok-end-rol, a naslovna pesma, u originalu preslatka i inače posvećena njegovoj višedecenijskoj svemoćnoj organizatorki Koko Švab, prerasla je u posvetu ispisanu mastilom koje više ne bledi nakon tri slušanja. Najpoznatija stvar sa albuma - "Day-In, Day-Out" - pretrpela je možda i najmanje promene, dok je epska "Glass spider" postala taman tamna kako joj i pristoji.

Pojavljivanje presvirane verzije NLMD nakon trideset godina otvara, konačno i najvažnije pitanje: kako se ovaj album uopšte desio Bouviju, u čijoj pedesetogodišnjoj karijeri nije bilo mnogo promašaja?

Razlozi za to nisu dolazili samo iz muzike, odnosno trenutne inspiracije već su, kao i sve što ima veze sa putanjom njegove karijere, dolazili i iz pitanja imidža, trenutka, okruženja i cilja ka kojem se uputio.

Osamdesete su za Bouvija bile finansijski najplodniji period ali istovremeno i decenija u kojoj je prvi put počeo da se sapliće i odustaje od tempa i stalnih promena zbog kojih je postao tačka prema kojoj se okretao kompas pop-kulture.
Konačno je stigao tamo gde je krenuo šezdesetih. Ne samo što je ušao u prvu ligu, već je bio i na njenom vrhu. 


Sjajni Pol Morli u odličnoj knjizi "Bouvi i njegovo doba" (HR izdanje: Vuković & Runjić, 2017) iznosi tezu kojom se drugi biografi nisu bavili. Morli tvrdi da je tih godina Bouvi-umetnik prvi put u potpunosti prepustio glavnu reč Bouviju-pop zvezdi i da je u početku uživao u tome. Postao je pop-zvezda-objekat, prestao je da bude subjekt.

Igrao je 'čoveka-slona', snimao božićne duete sa Bingom Krozbijem, pojavljivao se u velikom broju filmova igrajući likove aristokratskih vampira, zlog Vilenjaka, mešetra, Pontija Pilata; snimao hitove sa Džegerom i Tinom Tarner, postao nasmejana, bogata pop zvezda – i u tom rollercoasteru je, jednostavno, izgubio ritam. 

Prestao je da bude vođa, dozvolio je prvi put da bude vođen.

Morli kaže:
"Uspostavio je stalan tok pjesama, albuma, hitova, trikova, lica, nacrta, izazova, tvrdnji, dijagnoza, suradnji, projekata, uobrazilja, citata, spektakala, drama koji promiče krajolikom industrije zabave 20. stoljeća kao da se radi o skulpturama, instalacijama, izložbama, reklamama i zapovijedima. Na svoje ja gledao je kao na niz potpunih improvizacija koje se smjenjuju iz minute u minutu. Još nije bio gotov, još se s njim moralo računati, ali svagdje oko njega svijet je, ako već ne uhvatio s njim korak, onda barem dokučio kako radi, pa je MTV postao mjesto opredmećenja njegovih nedavnih transakcija, dok su Boy George, Morrissey, Pet Shop Boys, Prince, Michael Jackson i Madonna bili druga, uz mnoštvo ostalih."

Na albumu koji je prethodio ("Tonight") se to već osećalo, a na NLMD je bio toliko umoran i nezainteresovan da je snimao vokalne deonice i ostavljao "drugim, dobrim ljudima" da završavaju pesme, i to ljudima koji nisu bili njegovi višegodišnji saradnici, poput Tonija Viskontija, već ljudima koji su ga više ili manje tek upoznavali.

Ali, ne vodi svaki promašaj ka večnoj propasti.

Da NLMD nije bio toliko loš – Bouvi verovatno nikada ne bi osnovao Tin Machine, bend u koji se sklonio od slave i postao 'jedan od članova grupe', što ga je pripremilo za devedesete, u kojima je, ponovo svež i zainteresovan za sve – napravio nekoliko veličanstvenih stvari, koje svet još uvek nije dovoljno pažljivo preslušao ili razumeo: od albuma "1. Outside" do pokretanja bowie.net sve do bankarskog zahvata koji ga je učinio ozbiljno bogatim (i, na neki način, stavio na listu krivaca za veliku svetsku ekonomsku krizu 2008.)

NLMD je ponovo tu.
Promene ga nisu učinile remek-delom, niti će ga one staviti na listu njegovih važnih albuma. Odsviran je i produciran drugačije, urađen tako ne poriče trenutak u kojem je nastajao, rasterećen viška pudera i šminke osamdesetih, pod čijim teretom se, eto, i Bouvi savio. 

I konačno možemo da slušamo te pesme, a ne tu užasnu produkciju.

Da je živ Bouvi bi ga, sigurno, uradio drugačije. Ali sam siguran i da bi bio srećan onim što se čuje jer njegova muzika - čak i ona koja je imala etiketu loše - i dalje izaziva i reakciju i novu akciju.

Želja mu je ispunjena.

Valjda je to sastavni deo besmrtnosti.


*

Novi box-set 'Loving The Alien 1982-1987' u okviru kojeg te čeka nova verzija NLMD dostupan je za preslušavanje na Deezeru >> i na David Bowie YouTube kanalu >> (na linku je samo NLMD 2018).

Sunday 17 June 2018

Senke su sve drugačije (o knjizi "Idoli i poslednji dan")



"Ljubav nema početak. Misao o lepoti nema početak, zvuk nema početak, detinjstvo nema početak. Sve se skupi najednom, onda kada to niti očekujemo niti zaslužujemo, i desi se. Tako se desila i ova naša beogradska, zagrebačka, ljubljanska, pulska priča. Ona nema početak zato što bi onda morala da se završi, da ima jasan kraj nakon kog će početi da bledi, a ova priča nikada nije izbledela". 

(Ana Marija Grbić, početak knjige "Idoli i poslednji dan")

"Ako u ovoj knjizi tražite neku opštu istinu nećete je naći. 
U njoj ima nekih šest, sedam, osam istina i to je nekako jedino prirodno." 
(sa promocije knjige >>)

U društvu koje je već dugo lišeno organizovanog studioznog i pasioniranog pisanja o pop-kulturi pojava svake nove knjige posvećene muzici je važan događaj. U prethodnoj rečenici svesno koristim reč 'organizovano': premali prostor koji je u medijima ostavljen nekolicini autora tužno podseća na to koliki je nekada bio taj prostor i koliko nam kvalitetni autorski tekstovi nedostaju

Uprkos svima i svemu, s vremena na vreme sevne čudo.
Prošle godine je objavljena verovatno najbolja dokumentarna knjiga-o-muzici-i-epohi na ovim prostorima ("Ogledala Lune" >>) a nešto ranije "Rundek, između" >> pokojnog Ante Perkovića koja je pokazala kako se o muzici može pisati i sa muzičarima intimno pričati. Ove dve pominjem zato što su izuzetne, te su postavile nove standarde scene na koju je sada stupila "Idoli i poslednji dan".

Ana Marija Grbić se upustila u priređivanje ove knjige naoružana hrabrošću i ljubavlju prema pesmama Idola. Svesna da nije 'savremenik' benda (rođena je u godini objavljivanja "Poslednje mladosti u Jugoslaviji" Šapera i Krstića), da ne želi da proživljava tuđe uspomene kao ni da uranja u arhive, u uvodu otkriva da će se 'njen glas čuti što manje'. Takođe otkriva da je Krstić odustao od učešća u knjizi tokom autorizacije intervjua, te da smatra da priča o Idolima ne može biti zaokružena u jedinstvenu celinu. 
Iako je taj stav potpuno legitiman, zbog njega ova knjiga najviše 'trpi', odnosno nije dovoljna za razumevanje fenomena Idola. 

Sledi zanimljiva vožnja kroz karijeru Idola, pričana kroz poglavlja od strane Šapera, Zdenka, zatim dva člana Idola čiji su iskazi dragoceni zato što do sada nisu mnogo pričali – a to su bubnjari Kokan Popović i Boža Jovanović. Tu je i Branko Isaković koji je odmenio Kolara dok je ovaj bio u vojsci i koji otkriva neke zaboravljene kreativne ekscese benda, a sliku svojim pričama upotpunjuju i legendarni urednik 'Jugotona' Siniša Škarica, Goran Vejvoda, Nebojša Pajkić, genijalni pokojni Mile Pile Miletić (isečak iz intervjua koji je radio Nebojša Ristić), Petar Janjatović, Mihajlo Pantić, Dragan Papić i Boris Miljković
Kako Ana Marija Grbić nije uspela da intervjuiše Vladu Divljana pre smrti, njegov 'glas' se čuje kroz isečke iz nekoliko (premalo!) intervjua, prvenstveno iz 2003. i 2009. 

Zato što je Krstić na kraju odbio da njegovi odgovori budu deo knjige - on je sveden samo na ponavljanje ". . ." (doslovno, tri tačke). U nekim momentima je taj zahvat čak i zabavan, ali u nekim unosi konfuziju, zato što priređivač vodi priču dalje oslanjajući se na neke Krstićeve stavove ili iskaze koji su iz knjige očigledno izbačeni u poslednji čas. No, nakon Krstićeve izjave "Najbolje pesme Idola sam ja napisao" (2010 >>) te onakvog 'oproštaja' od Vlade Divljana (2015), te tri tačke ja, ipak, razumem kao zauzimanje stava. Nadam se da jesu.


U tom metežu glasova i informacija koje se često 'ne slažu' postoji nekoliko momenata u kojima je stav priređivača (ili barem dokument - arhiva, stari intervjui članova benda) ipak bio neophodan, ali ne samo zbog zauzimanja pozicije, već i zato što se odnos nekadašnjih Idola prema onome što su nekada radili očigledno promenio tokom godina. Oni malo stariji verovatno pamte intervjue koje su Vlada Divljan, Zdenko, Krstić i Šaper davali povodom desetogodišnjice razlaza benda (Vreme Zabave, 1994 >>), kao i Vladine intervjue po povratku iz Australije (1996), u kojima je bilo kojekakvih iskrica, odnosno gorčine - koja je vremenom promenila boju (što se najviše oseća kod Zdenka).

Ana Marijin 'glas' se u knjizi zaista jedva čuje i funkcioniše poput urednika vesti koji kratkim pasažima povezuje snimljene iskaze bez izražavanja stava, ali odsustvo komentara, kao i nekih važnih faktografskih elemenata koji će definisati kontekst u kojem su se neke stvari odvijale, pak, čini ovu knjigu zanimljivom prvenstveno onima koji imaju određena predznanja o Idolima, što je, ipak, šteta.


"Idoli i poslednji dan" je, kada sve ode u fadeout, knjiga vredna čitanja, bez obzira na manjkavosti.

Dolazeća premijera filma o Vladi koji priprema Mladen Matičević bi možda mogla da bude iskorišćena za neko dopunjeno izdanje ili ozbiljniju knjigu u kojoj bi se našla i arhiva intervjua, Krstićev ugao gledanja jer je on, na stranu jeftine provokacije koje sada izvodi, bio važan deo te priče.
Neka se senke i menjaju s godinama, važno je znati kakve su i kolike u određenom trenutku.

Idoli zaslužuju da priča o njima bude zaokružena.
To neće biti lak posao zato što što su Idoli bili jedinstven, multi-medijalni i neponovljivi pop-kulturni projekat/fenomen koji ne bi trebalo pamtiti samo po pesmama, iako su neke od njih najlepši komadi pop-muzike komponovani i otpevani na našem jeziku, ikada.

*

p.s. I lepo je konačno znati da je onaj zvuk tramvaja u "Rusiji" snimljen kod Očne klinike :)

*