Showing posts with label grčka. Show all posts
Showing posts with label grčka. Show all posts

Friday 20 July 2018

Pozdrav sa Santorinija! [putopis snimljen na plaži, 20. jula u 07.30 ujutro]

Lorens Darel u "Grčkim ostrvima" kaže: "Jedva da iznenađuje to što ima malo, ukoliko uopšte ima, dobro napisanih opisa Santorinija; stvarnost je tako zapanjujuća da će proza i poezija, ma kako krilate bile, morati da se zauvek povuku."

Ovo je moj pokušaj putopisa, snimljen jutros rano na plaži, uz bučno prisustvo vetra koji vas pozdravlja, sa obale.




Uz zvuk - evo i fotografija >>

Thursday 20 July 2017

Razglednica iz Grčke! [snimljeno na plaži Horefto, jutros u sedam]


Stigla ti razglednica iz Grčke!
Snimljeno u rano jutro na obali seoca Horefto, 20. jula, trećeg dana nakon velikih kiša.
Mikrofon okrenut u pravcu sunca.


+ muzika iz filma "Meditarraneo", Christina Pluhar (& L'Arpeggiata) i Sokratis Sinopoulos Quartet - sviraju grčki džez!




p.s. Izveštaj sa Peliona iz 2013 >>


Monday 1 August 2016

Samos: mogućnost osame

Odavno naučeni da u paket-aranžmane ne možemo spakovati sve želje i da će u paketu biti stvari koje će nas žuljati poput kamenčića u patikama na plaži - ove godine biramo ostrvo na kojem do sada, izgleda, nije bio niko od prijatelja te neophodne informacije sakupljamo sa (polu)proverenih izvora; koristimo (konačnu uvedenu!) mogućnost kupovine samo avio-karata za čarter-let; smeštaj tražimo preko Bookinga danima (i tako zapravo upoznajemo celo ostrvo unapred), auto iznajmljujemo na trećem mestu, šture vesti o požaru koji je izbio dva dana pre našeg dolaska skupljam od onih koji ga posmatraju sa turske strane (1.6 km razdaljine), prevodim uz pomoć Googlea
ugašen, 
idemo.
To je ovde.
Premalo spavamo, slećemo u rano jutro i to čini da prvi dan liči na snoviđenje: od nespavanja, leta i pomeranja sata vreme se odmah raspalo i postalo nevažno. Dočekuje nas (te danima prati i nakon svega ispraća) vetar koji duva u svim pravcima i koji je nežniji prema južnoj obali ostrva; automobil nas čeka na dogovorenom mestu sa "ključevima ispod otirača" (to se dogovorite unapred, tu ćete ga i ostaviti na kraju boravka), tumaramo gradićem u vreme kada su otvorene samo retke pekare; more kod Ireona hladno ali prijatno, u podne silazimo na Balos ispod sela Koumeika i ulazimo u sobu sa terasom iznad talasa.
Panorama je nezaboravna.
Kao i spavanje uz talase, zbog toga smo i birali Amfilisos apartmane.

Klik za uvećanje, pogled sa terase Amfilisosa
Amfilisos >> koji smo izabrali za smeštaj je neverovatno prijatan: sobe su prihvatljivo male i dobro opremljene (i nemaju TV), wi-fi radi neobično dobro, draga Georgia svakog jutra predstavlja šta je njena porodica pripremila za doručak (uvek je drugačiji, domaće pite su mamin specijal i nenormalno su dobre), plaža ispred je taman za jutarnje kupanje a na 500 metara od Amfilisosa je divan mali zaliv sa pećinama u kojima se krijemo od sunca sve do ranog popodneva.
U samom naselju nema prodavnica: tri prebrojane taverne, dva bara (od kojih u jednom uveče sviraju uživo sasvim pristojni funk-jazz), jedan pekar koji svakog jutra stiže do sela i prodaje peciva direktno iz kamioneta. Meden agan, ili ničeg previše, dakle.



Seoce koje smo izabrali kao bazu jeste skrajnuto u odnosu na glavne drumove i naizgled je na neprikladnom mestu za istraživanje celog ostrva, ali su naredni dani pokazali da je Aleksandra bila potpuno u pravu kada ga je birala, jer takav spoj mira, plaže i smeštaja nismo našli otkrivajući deo po deo ostrva, koje je dovoljno malo da na njemu ništa nije daleko (nakon, recimo, 2000 kilometara koje smo na Kritu prešli za 12 dana :)

Nekoliko kilometara vožnje otkriva dva naselja krcata prodavnicama i tavernama – Ormos Maratokampos i Kampou Maratokampos (ima i pristojnu plažu), iza kojeg se krije odlična, uglavnom peščana Votsalakia, dovoljno duga da svako može da se osami, čak i ispod velikog bora u dnu plaže ispod kojeg gotovo nikad nema nikoga, kada god došli (ponekad se prepodne zabodu dva penzionera, odu pre ručka :)
U peščanom plićaku koji traje više desetina metara nema gužve.


Nešto dalje je Limnionas, prijatan zaliv bez vetra u kojem se nalazi i "Taverna at the End of the World".

Klik za uvećanje, plaža Balos.
Do severne strane ostrva: dvadesetak kilometara po zavojitom putu jeste četrdeset minuta vožnje ali su putevi u sasvim dobrom stanju. Karlovasi ne nudi mnogo (i nema Body Shop prodavnicu iako mapa Here aplikacije tvrdi suprotno, prodavnica se nalazi u Vatiju), dok je plaža na 2-3 kilometra ka severu potpuni surferski raj i ne priziva na kupanje.

Kokari je verovatno i najlepše mesto na ostrvu: deo sa tavernama je izuzetno prijatan, cene uglavnom ujednačene, izbor raznovrstan, mačaka ima više nego na Rodosu, plaža je za one koje vole talase.



Glavni grad, Vati je uglavnom pust i tih. Sporadično otvorene prodavnice, tišina, totalna fjaka.
Iz jednog kafića na obali mora čuje se Destroyer, "Downtown". Tada shvatam da se iz kafića i taverni na čitavom ostrvu zapravo uglavnom i ne čuje muzika, što izuzetno prija.


Pošto je Samos  relativno mali (nešto veći od Lefkade, poređenja radi) i do zaliva Kerveli na istoku od glavnog grada nije teško stići (ali valja paziti na savete obe aplikacije za navigaciju: iGo i Here imaju snažno izraženu želju da nas provlače kroz ulice čija je širina takva da uvlačimo retrovizore i jedva prolazimo iako smo u malenom Hyundaiu i10). Kerveli otkriva bezobrazno dobro sređene kamene kuće i vile, koje krasi odmerenost a ne rasipništvo, dok je plaža u uvali pomalo prenapučena ali je voda izuzetno topla.
Kroz izmaglicu se vide planine Turske.

Obišli smo sve plaže do kojih se može doći automobilom, ne žurimo dok se kroz sumrak vraćamo na Balos u kojem se posle devet uveče ne čuje ništa osim vetra i talasa.

Zašto uopšte žuriti bilo gde.

*

Godinama skrajnut i manje popularan od mnogih drugih ostrva, Samos će još nekoliko godina biti izuzetno prijatno mesto za odmor, čiji su stanovnici izuzetno srdačni a nenametljivi i normalni, još uvek neumoreni od turista i nezaraženi idejom brzog profita.
Način na koji održavaju čistim i blistavim ono što imaju, odnos koji imaju prema gostima te konačno i ta tegla džema koju smo dobili na rastanku :) – preporučuju ga kao mesto ka kojem valja požuriti, dok ne postane popularno.


Korisne informacije/podsetnici:
  • Dobre, manje posećene plaže: Balos (ispod Koumenike) i Votsalakia; obe na jugozapadu
  • Pristojne plaže: Kampos Maratokampou, Limnionas (jugozapad); Avlakia i Tsamadou (sever ostrva, Tsamadou ima i deo za nudiste); Kerveli (istok).
  • Nije važno videti/gužva: Potokaki beach (jug, pored Pitagoreona), Gagou (sever, iznad Vathija), Mykaki, Psili Amos (jugoistok).
  • Raj za surfere: Potami (kod Karlovasija, sever), Kokkari Beach (sever)
  • Ko ima čamac: Mikro Seitani i Megalo Seitani (sever), Paleohori (jugozapad)
  • Ukoliko ste smešteni na jugo-zapadnom delu ostrva i vozite ka Pitagoreonu – birajte "gornji" put, preko Chore a ne Ireona. Po mapama – razlika u dužini je svega 1 km, ali je razlika u broju krivina primetna.
  • Na Samosu nema previše benzinskih pumpi. Na potezu od Pitagoreona do Maratokamposa, na primer – svega 2 u funkciji. Cene benzina kreću se od 1.45 do 1.55.
  • Vozite sporije i pre i posle naselja: lokalni zverovi su uglavnom nenaviknuti na saobraćaj, a vole da love po mraku u okolini naseljenih mesta.
  • Koga zanima da se bavi istorijom Samosa, odnosno civilizacije – neka unapred proveri radno vreme Herinog hrama (ove godine – do 18h) i lokalnog Muzeja, te ponese kvalitetne cipele za penjanje do Pitagorine pećine.
  • ... Ili sedi na usamljenu stenu kraj obale i gledaj u zvezde – možda shvatiš odakle Aristarhu ideja o heliocentričnom sistemu koju je nekih 2000 godina kasnije Kopernik vasrksao.
  • Pronašli smo 1 (jedan) Lidl na samom izlazu iz Pitagoreona i to vam je to. Ostali marketi su manji, nešto skuplji i sasvim dobro snabdeveni.
  • Ekskurzija ka Efesu/Turskoj postoji kao opcija, brodići voze svakog dana.
p.s. tekstovi o ostalim ostrvčićima i mestima Grčke na kojima smo do sada bili dostupni su ovde >>

p.p.s JOŠ fotografija sa Samosa (Aleksandrine) dostupno je ovde >>



Friday 31 July 2015

Evia: neistraženi džin Egejskog mora


 “Ne pitaj šta nas je dovelo ovamo:
Možda pesma čije smo odjeke slušali cele zime.”

(Jovan Vava Hristić, “Brodski dnevnik”)


Tri proleća je ovo ostrvo bilo na listi onih ka kojima vredi “baciti obuću preko ograde”, kako bi to rekao Sandrar u onoj staroj pesmi. Odlagali smo taj put najpre u korist Piliona >>, zatim i Korčule >> Broj informacija o drugom najvećem ostrvu Grčke nije se u međuvremenu uvećavao: premalo prijatelja je stiglo do džina, još manje onih čijim preporukama odista verujemo (1 osoba). Istovremeno – broj onih koji znaju gde džin pliva prekriven zelenilom, vezan mostom za kopno već 2500 godina, lenjo ispružen od Piliona do Atine (dužina ostrva je oko 150 km) takođe se nije bitno menjao.

Dostupni komentari na Mreži uglavnom su se odnosili na Pefki i severni delić ostrva. Naknadno se pokazalo da je to isto kao kada bi tragajući za informacijama o Beogradu pronašli poneki red o - na primer - Konjarniku i njegovoj mikro-klimi. Naknadno se pokazalo i to da je moje sagledavanje Google mapa bilo optimistično a da je moje mapiranje plaža duž celog ostrva plan optimistične budale. Naravno da je sa severa ostrva moguće stići do centralnog i južnog dela, ali stotinak kilometara vožnje po ovom ostrvu zahteva i po više sati, jer su drumovi uglavnom uski i gadno zavojiti, a Nevena, odnosno GPS navigacija izuzetno raspoložena da nas vodi kroz gudure koje jesu kraće ali su i sporije.

No, Aleksandra i optimistična budala su oprali starog Clia, zamenili mu ulje, kaiševe i lamelu i hrabro se otisnuli niz drum. Oko 900 kilometara u jednom pravcu, uz usputno spavanje u Solunu u kojem cveta popust ljut, no o tome možda više kasnije.

Do ostrva je najlakše doći auto-putem od Soluna ka Atini. Skretanje desno pre Volosa, zatim u pravcu Lamije, pre koje se niz uski, zavojiti drum spuštate ka Glifi, seocetu iz kojeg trajekt svaka dva sata vozi ka Agiokamposu na ostrvu. Trajekt polazi na vreme i ima lepo dizajniranu krmu koju je uživanje gledati kako odlazi od doka dok se poslednjom krivinom sjurujete ka selu, u kojem ćete provesti prijatna dva sata čekajući narednu vožnju na obližnoj plaži neverovatno mirne, prijatne i bistre vode.

Konačno: Evia.

Zrikavci koji se bude u tačno osam sati i sedam minuta i sviraju sve do deset uveče; borovina... borovina... borovina; neverovatno prijatna voda čak i u danima velikih talasa; vetra uglavnom dovoljno da razduva vrućinu (večeri umeju da budu sparne); opušteni i fini domaćini koji se očigledno još uvek navikavaju da turisti mogu imati prohteve nešto kompleksnije zahteve no grčki penzioneri privučeni lekovitim izvorima Edipsosa; ostrvo stotina kilometara drumova raznih širina i kvaliteta, isprepletanih kao linije na dlanu, nabubrelih od vrućine poput prstiju nakon previše vremena u vodi.

Evia je ostrvo koje ispunjava raznorodna očekivanja: onih iscrpljenih duhom, celogodišnjim radom (ili godinama) koji će svakog jutra izneti stolicu i suncobran na najbliže parče obale i tu provesti naredne dane - i biće im lepo - ali ima šta da pokaže i onima koji su čuli da se lepše plaže kriju na istoku i jugu ostrva i koji će, još uvek mladi auspuhom i zavedeni retkim fotografijama udaljenih plaža nekoliko dana odmora provesti jureći trideset po podnevnom suncu nadajući se da se iza naredne okuke krije netaknuti, nefotografisani raj. U tim potragama će se pojaviti nekoliko tačaka na kojima je sasvim lepo, a mnogo su bliže apartmanu, i nakon nekoliko dana će potrage prestati.

Mi smo, naravno, bili od ove druge sorte. Iza nas je gotovo hiljadu pređenih kilometara po ostrvu za 12-13 dana + odlazak brodićem do Lichadonisie, petnaestak overenih plaža, sada već izuzetno poznavanje raspoređenosti benzinskih pumpi (cena varira od 1.55 do 1.85 EUR/Litar) i rupa koje vrebaju čak i na glavnom drumu.

(Dakle, naredni redovi odnose se na gornju polovinu ostrva.)

Ukoliko vam je baza na severu ili severo-zapadu ostrva (toga najviše ima u ponudi na booking.com) - malo vožnje (45-60 minuta!) može vas ipak dovesti do nekoliko mesta sasvim prijatnih i za nas jonskim morem razmaženih.

Lichadonisia, sa goevia.com

Najpre – Lichadonisia: peščana plaža na ostrvčiću udaljenom deset minuta vožnje čamcem (5 EUR po osobi, plaća se pri povratku) od Kavosa, najzapadnije tačke na severnom delu. Prospekti kažu “Sejšeli Grčke”, a da li lažu znaćemo kada jednom stignemo na Sejšele. Kako god, Lichadonisia je verovatno najgužovitije mesto koje ćete pronaći na ostrvu: čamci dolaze na pola sata i iskrcavaju turiste, broj ležaljki i suncobrana je ograničen (a gotovo niko ih ne donosi sa sobom, takav je valjda red i običaj), cene u kafiću na obali su pristojne a more prijatno, prijatno, prijatno, nimalo hladno. Na ostatku stenovitih ostvrčića je kamenjar i nekoliko ruiniranih ribarskih kućica, te lokalna atrakcija – morska foka do koje će vas čamdžija odvesti, ugasiti motor i ućutkati, sve dok foka ne izviri iz vode.

Lichadonisia, sa čamca.


Drugo, teško otkriveno ali vredno traganja mesto je uvala na samom kraju plaže kod sela Fragkaki. Za razliku od ostatka istočne obale, na ovoj tački su talasi prihvatljivo mali (odnosno – nepodnošljivo mali za ljubitelja skakanja u iste), šljunak fino izvajan a ljudi gotovo i da nema. Odmah preko brega je i nešto popularnija (cca. 1 par na deset metara, nešto “klupica” u nizu, više taverni i talasa) plaža čiji je šljunak takođe lep a suncu ne smeta ništa sve do pola osam uveče, iako je na istočnoj strani.

Treći, skriveni mali raj i za mape uglavnom nevidljiva plaža ušuškana je na istočnom grebenu severnog dela ostrva: nastavite malo nakon sela Elinika, prekoputa stene-sa-crkvom Agios Nikolaos. Stotinak metara najfinijeg peska skrivenih padinom punom borova na kojem takođe nema prevelike gužve. Tu je i pogled ka Pelionu, Skiatosu i Skopelosu, dugačak plićak i zaštitu od vetra.


Elinika

Niz istočnu obalu se od Agkalija (plaža bi trebalo da se zove Ag. Ani. Dugačka je 9 
kilometara te se prepliću razni nazivi na raznim mapama) sledi Kria Vrisi – koju čine vreli pesak na obali, šljunak u plićaku, kantina, talasi i “ušće” rečice koja se useca u pesak; Kymasi koji slobodno možete preskočiti (prekoputa “plaže”, koju bi svaki pošteni Kubanac prosto nazvao “obalom” a ne “plažom” je gradilište); te Vlachia i Sarakiriko, koje takođe nisu spektakl. Mape, fotografije i tekstovi na mreži tvrde da spektakli počinju od plaže Kymi južno, ali je to po tim istim mapama 170 km druma od severnog dela, odnosno 4h vožnje u jednom pravcu.


Kria Vrisi, istočna strana, po vetrovitom danu.

Pefki na severu ostrva već važi za “srpsku koloniju”. Pefki izuzev dugačke plaže-obale ne nudi mnogo toga, a i ta šljunkovita plaža ume da bude gadno vetrovita. Na zapadnoj obali vredi spomenuti Lutru Edipsos, penzionerski raj sa izvorom termalne vode koja izvire iz stena na kojima ljudi obitavaju po nekoliko sati u različitim položajima od ranih jutarnjih sati sve do večeri; te Rovies do kojeg vodi solidno parče puta i na kraju Politiku do koje možete svratiti ukoliko ste se baš zaintačili da stignete i do najvećeg grada - Chalkisa. U planinama iznad Roviesa krije se i vodopad do kojeg nismo stigli.

(Tačno mesto na ostrvu na kojem je Aristotel umro izgleda nije poznato. 
Bilo bi zanimljivo stati na tačku na kojoj je bacio poslednji pogled na ovaj svet.)

Bez obzira na pređenu kilometražu, prašnjavi automobil i nekoliko ozbiljnih svađa sa GPS navigacijom otkrivena mesta pružaju ono što od (od)mora i tražim: buku zrikavaca a ne ljudskih glasova, šum talasa, miris soli na koži i ne prejako sunce, mir u kojem se ponovo mogu čitati Hristićeve ili Sandrarove knjige ili prosto gledati u plavo, ka Skiatosu, Skopelosu ili kopnu, čija svetla trepere u noći poput svitaca nad vodom, dok se neformalno okupljeni penzionerski hor raspevava na obližnjoj terasi uz vino, prekidajući pevanije samo kada neki od članova hora zaboravi tekst, što se dešava, a onda svi navale da ga podsećaju.

Ali taj zvuk, to uklapanje glasova je predivno.  

Evia nije, za razliku od nekih drugih ostrva Grčke, mesto za kojim ćete “osetiti nostalgiju i pre no što ga napustite”, kao što nije ni mesto na kojem ćete svako malo uzimati foto-aparat u ruke. 
No - Evia vraća "mir u grudima" i biće prijatno mesto za odmor - dok ne postane otkrivena.

Korisne tehnikalije za putnike - istraživače:
  • Trajekt iz Glifija za dvoje + automobil košta 18EUR u jednom pravcu, kreće u parne sate, do cca. 20h, ako se na varam (proveriti na linku >>) Drugi način je trajekt iz Arkitse (kopno) ka Edipsosu koji košta gotovo identično, a podrazumeva 120km vožnje više. Treći je preko mosta kod Chalkisa, ali tim putem vredi ići samo ukoliko ste zapucali na jug ostrva ili dolazite iz pravca Atine.
  • Trajekt iz Agiokamposa natrag ka Glifiju kreće u neparne sate, do negde 21h, osim sredom.
  • Brodić koji vodi na jednodnevne izlete ka Skiatosu (Skopelos je kao destinacija ukinut ovog leta :( - košta 19EUR po osobi svim danima osim četvrtkom i petkom, kada je 10EUR. Kreće iz Pefkija, ranom zorom u 08.30h. To nisu informacije koje ćete pronaći na stranici Pefki Tursa, kojem se ima najaviti telefonom ako vam se ide na Skiatos.
  • Hipermarketa na severu ostrva nema previše – jedan Lidl,  jedan MyMarket i jedan Cash&Carry - sva tri u centru mesta Istaiea je jedino što smo uspeli da otkrijemo. Na zvaničnom sajtu Veropoulosa ćete pronaći i trag informacije da postoji jedan u Loutri Edipsou, ali je isti zatvoren. Supermarketa ima mnogo više, ali su i cene nešto više.
  • Benzinskih pumpi ima koliko hoćete čak i po najzabitijim gudurama. Što ne znači da ne treba dopuniti rezervoar kada padne ispod polovine :)
  • Na Lichadonisiu krenite ili prvi (brodić počinje da radi od cca. 10.30h, nije baš tačan) ili idite u popodnevnim satima, kada se turističke ture razbeže (oko 14.30h), tada je veća šansa da ugrabite ležaljku i suncobran, koje se zvanično plaćaju, ali nama niko nije tražio novce a plandovali smo tamo gotovo čitav dan. Postoji i brodić iz Edipsosa, on košta 10EUR i vraća se nazad prerano, naravno.
  • Svađajte se sa GPS navigacijom koliko god hoćete – uzaludno je. Puteljaka i putića ima neverovatno mnogo i mala je šansa da ćete stići tamo gde ste pošli onako kako vi mislite da je najbrže (Ovom prilikom želim da pozdravim i stanovnike svih naselja na visoravnima ostrva kroz koja smo prošli više puta). Koristite novije mape, situacija na terenu nije kao na mapama iz 2012.
  • Ukoliko se uputite ka Chalkisu, računajte na šoping ali i na činjenicu da se većina prodavnica zatvara do 14.30h. Neke se otvaraju od 17h, a neke tek sutra ujutro. Parking-placeva po centru ima dosta, cene su oko 3-4 EUR za čitav dan, na nekima čuvari odu oko 14h i vraćaju se u 16h.
  • Ne jurite. Životinjice istrčavaju po putevima svako malo, a ume i soko da poleti iz grma kraj druma.
  • Ukoliko u dolasku ili povratku rešite da spavate u Solunu – topla preporuka za Tourist Hotel >> Hotel se nalazi na cca. sto metara od Aristotelovog trga, nudi opciju parkiranja na 50 metara od hotela za 15EUR/dnevno, što je svakako manje od 25EUR a što je češća cena po privatnim parkinzima u okolini. Hotel je napravljen u, po svemu sudeći, zgradi nekadašnje prefekture, ili tako neke institucije, visokih stropova, malih soba, starinskog lifta i dobrog doručka u sali neverovatnog poda od drvenih kocki. Ukoliko budete imali sreće – prozori će vam gledati na prijatnu baštu koja se nalazi suprotno od bučne ulice. Glavni tip u hotelu dobro priča engleski i ima blesav smisao za humor. “Evriting iz okej vid parking? Guuud! Den vi ar oooool heeeeepi piiiiipl naaaaaau, dec important!"

Saturday 25 January 2014

Plivanje! (Valeri, Hristić, Sandrar, Kami i Mediteran)


Dok sam prošlog leta ponovo čitao Hristićeve priče o moru i Mediteranu, "Terasu na dva mora", izležavajući se nadomak morskih talasa, obećao sam sebi ponovno čitanje Pola Valerija, koji često ulazi i prolazi kroz njegove priče.

(Pokojni profesor tvrdi da je Valeri napisao i najveću pesmu ikada ispevanu podnevu na Mediteranu. O zorama i sumracima nad pučinom nije teško pisati. Pisati o podnevu je zadatak za majstora. Hristić kaže: "Sunce ne čeka, i sve mora da bude rečeno dok je svet još spreman, između dva otkucaja časovnika, ili srca, kako hoćete")

Početkom zime sam na policama "Beopolisa" konačno pronašao "Mediteranska nadahnuća" Pola Valerija, na čijim stranicama otkrivam i ovaj pasus, posvećen - plivanju.

"Baciti se u masu i pokret, delati do svojih krajnjih mogućnosti, od potiljka do palca na nozi; obrtati se u čistoj i dubokoj supstanciji; piti i izbacivati tu božansku gorčinu, to je za moje biće igra ravna ljubavi, čin kojim moje telo otkriva sve znakove i moći, kao što se jedna ruka otvara i zatvara, govori i dela. U moru, čitavo telo se daje, uzima, začinje, troši i kao da želi da iscrpe sve svoje mogućnosti. Ono želi da ugradi tu vodu, da je obgrli, ono postaje ludo od života i svoje slobodne pokretljivosti, ono je poseduje, ono izrađa s njom hiljade najčudnijih ideja. Zahvaljujući njoj, čovek sam kakav želim da jesam. Moje telo postaje direktni instrument duha, a ipak tvorac svih svojih ideja.
Sve mi postaje jasno. Shvatam šta bi ljubav mogla da bude u svojoj konačnosti.
(...)

Plivaj, dakle! 
Zagnjuri glavu u taj val koji se valja prema tebi, s tobom se razbija i valja!
U jednom trenutku, učini mi se da nikada neću moći izaći iz mora.
Stalno me bacalo, i ponovo hvatalo u svoj neodoljivi nabor. Povlačenje ogromnog vala koji me je izbljuvao na pesak valjalo je zajedno samnom i taj pesak. Uzalud sam zavlačio ruke u pesak, jer on se spuštao zajedno s čitavim mojim telom.
Kako sam se još malo borio, jedan mnogo veći val stiže, i kao olupinu izbaci me na rub kritičnoga područja.
Najzad koračam ogromnom plažom, drhteći i pijući vetar. Srećni bosonogi čovek, hodam pijan od hoda po ogledalu koje neprestano glača nežan val."

* * * 

U ovom popodnevu mislim 
na šljunak Egremnija na Lefkadi koji se uvija pod našim nogama,
mislim na crveni pesak južne plaže Kefalonije,
pesak i male uvale Elafonizija na zapadu Krita,
tišinu dugačke plaže posle Lindosa na Rodosu,
bele oblutke koji podsećaju na golubija jaja kod Sidarija na Krfu,
mislim na talase koji iz pravca Skiatosa stižu do obala Pilia samo da bih ja u njih uskakao,
čak mi i neudobna crna stena na istoku Sicilije nedostaje,
sve dajem za smolu na prstima i miris soli na koži,
"dijalog kamena i ljudskog tela po meri sunca", kako bi to rekao Alber Kami.

Mislim na ostrva na kojima smo bili 
i ona na koja se nikada nećemo iskrcati 
poput Bleza Sandrara koji baca svoju odeću preko ograde broda, 
želeći da stigne do njih.

Plivam ka.




Fotografije: Lefkada, 2011-12, Sicilija, 2008.

Monday 5 August 2013

Pilion [Grčka]

Nakon Lefkade i Kefalonije postaje teško pronaći novo mesto koje "oduzima dah", kako to vole da zabeleže putopisci i autori tekstova u turističkim vodičima. A Pilio je ionako mesto od druge vrste: na ovom poluostrvu može se "disati punim plućima" i slan i sladak vazduh.
Šumovita planina koja se uzdiže iznad mora, plaže na zapadnoj i još lepše na istočnoj obali postoje da se diše duboko, gleda preko pučine ili ka okolnim ostrvima, osluškuju tišina i zrikavci, usporava srce, oporavlja glava i uči jezik zrikavaca i talasa.

Može i da se vozi: miljama, do mile volje, iako Pilio nije preveliki.


Od luke Volos kroz koju se ulazi na poluostrvo do najjužnije naseljene tačke i plaže izuvijano je sedamdesetak kilometara puta. Od zapadne do istočne obale - uglavnom nema više od četrdeset kilometara uspona i krivina. Putevi su od one sorte koja ne dozvoljava vožnju bržu od 40-50 na sat, puni krivina, skrivenih makadama, koje GPS ponekad preterano favorizuje - ali nema razloga slepo slušati Nevenu. (Nas je, jednog nedeljnog prepodneva bez drhtaja u glasu doterala do zadnjeg ulaza dvorišta Crkve, sela koje nismo ni tražili, sve do ulaza za koji verovatno znaju samo lokalni pop i njegov 4x4 Cruiser parkiran u hladovini). Na putevima možete sresti i potpuno opuštene životinje koje drumove prihvataju i kao svoje putanje (zato ćete, kada naiđete na kornjaču usred šume zakočiti, uključiti četiri migavca, iskočiti iz automobila i istu vratiti u rastinje, koliko god se one džilitale).

Vredi zakočiti i kada drum preseče vodopad, poput ovog.

Plaže na istoku su lepše i uglavnom manje posećene od onih na zapadu (izuzev Milopotamosa, on je gužovit), ali zapadne imaju prednost kupanja u zlatnom sumraku i mirnom moru.
More je sa obe strane poluostrva prijatno, možda i pretoplo, talasa ima taman toliko da pesma zrikavaca ne bude jedini zvuk koji ispunjava uši, osim u danima kada se pučine ka istočnoj obali krenu lepi, veliki, glasni talasi u koje je uživanje bacati se.

No, iako Pilio nije preveliki - nema kratkih vožnji, ukoliko ste željni otkrivanja svih kutova poluostrva. Mreža puteva je takva da se odluka o današnjoj plaži donosi pre stiskanja papučice za gas, jer svaka naknadna promena plana znači ne mnogo kilometara - ali mnogo krivina. Putevi jesu povezani - ali uglavnom ne idu uz vodu, a brdo je brdo i greh je provesti dan u kabini automobila.

* * *


Ukoliko je, dakle, cilj "otkriti sve" nijedno mesto, dakle, nije idealna baza. Svaka od lepih tačaka podjednako je udaljena od drugih važnih tačaka. Ukoliko se spava na zapadnoj obali - bliži su luka Volos, retki hipermarketi (svakako prijemčivijih cena nego u "supermarketi") i zalasci sunca na plaži. Ukoliko se spava na istočnoj obali: deo oko Tzangar(a)de je sjajan (i raskošniji), ali ste usmereni na plaže u blizini (Milopotamos, Ag. Ioanis, Papa Nero). Središnji deo pojasa (plaže istočne strane: Potistika, Melani, Palsti, Mouritas, zapadna strana: Afisos, Leftokastro, Kalamos) - sa obe strane poluostrva su nevelika seoca iz kojih se može voziti u svim pravcima, dok na južnom delu nije loše biti u Plataniasu, prijatnom mestu sa dobrom klopom, malom plažom i - polazištem jedinog brodića koji vozi do Skiatosa, svaki dan.


Zbog plaže Potistika će se priča na ovom mestu usporiti. 

Od petnaestak plaža na kojima smo bili, ova je, bez dilema, najlepše mesto poluostrva.
Ukoliko cilj nije otkriti sve, ovde vredi spavati i istraživati okolne uvale i plaže (odmah iza prvog grebena je i izgleda jedina nudistička plaža, a Mijović nam je otkrio da je u blizini i pećina po čijim zidovima su razne hipi-komune ostavljale crtane tragove, do nje ipak nismo stigli). Sa grebena se vidi kako je i na tom delu ostrva, kao i na obližnjoj plaži Melani sasvim prirodno kampovati uz vodu i paliti vatre.


Severni deo (Zagora u brdima, plaže Horefto i Agii Saranto, jezero severno od Volosa) ostavljamo za neku drugu priliku (edit: otišli smo četiri godine kasnije, audio razglednica je ovde >>) . Na fotografijama izgledaju spektakularno - i u letnjem periodu i u vreme snegova, ali je već pređenih 800 kilometara po polostrvu odveć previše, čak i za nas.
Na odmoru smo, ipak.

* * *

Pilio, trenutno, ne postoji zbog turista.
Barem ne - zbog stranaca.
Ovde letuju (i zimuju) uglavnom Grci.
U naseljima nema džidžabidžarnica punih brendiranih majica, tanjira, kapa i vaza, engleski je retko u upotrebi, izgovor je pomalo nemušt i tvrd; nema prodavnica slatkiša, meda i vina koja se mogu kupiti za poklon (možete ih kupiti od bakica koje ih prodaju uz drum), u noćnim satima nema glasne muzike i na plažama gotovo da nema izbegle dece Afrike koja prodaju naočare za sunce ili šarene pantljike. Većina gostiju su Grci, koji su najčešće i vlasnici raskošnih kuća u priobalju i brdima, sve napravljene od specifičnih kamenih ploča i drveta, zanimljiv spoj zimskih brvnara i kuća koje u letnjim danima čuvaju hladovinu. Nema grčkih belih zidova, plavih vrata i krovova. U selu u našoj blizini nije bilo ni fast food objekta, jedina opcija je da se sedne na obalu i uživa u krajoliku, mirisima i jelu.
Ništa na brzinu.

Sve to ne znači da domaćini nisu ljubazni - štaviše: retki stranci koji se nađu u selu dobijaju iskrene, široke osmehe i pozdrave, naročito u zabačenijim ribarskim mestašcima, čiča na pumpi u dalekom brdu nas dočekuje zvonkim: "Dobar dan! Zdravo!" pre no što pređe na šturi engleski, a naši domaćini se trude oko svake sitnice, potpuno nenametljivo, i to prija.

* * *



Sve ono turističko dostupno je na susednom Skiatosu, do kojeg se stiže pomenutim brodićem (25 EUR po osobi). Uz zaustavljanja za kupanje pre i posle obilaska grada, izlet traje gotovo ceo dan. Ulice Skiatosa (grada) su ono u čemu prepoznajemo Grčku: usporena vrelina, sunce na belom kamenu, miris smole koji podseća na Dalmaciju, lenje mačke opružene na pločnicima, desetine prodavnica raznih umetnina, krpica i smicalica i uglavnom lepe, ali prenapučene plaže. 
Voda je i ovde nestvarno blaga, ježevi u lukama su valjda dokaz da je more čisto.


* * * 
Skopelos drema u daljini. Sledeći put.

* * * 


Pilio ima "ničeg previše" (Meden agan)
Toplote julskog sunca koliko je potrebno da koža uživa, brzo se suši i prekrije slojem soli, noći su prijatno sveže, vetra taman toliko da se šum mora ujednači sa pesmom zrikavaca, more je "bistro i hladno poput vina" (Darel), stanovnici su prijatni i nenametljivi domaćini.


* * * 

Nevreme nas podseća zašto su pisci mitologija tvrdili da su se na obroncima nalazili letnjikovci bogova. 
Oblaci sakriju vrhove od pogleda, a zvuk koji stiže do nas, ispresecan čestim munjama, trese prozore kao da se pomeraju čitavi blokovi stena. 

To boginje naređuju novi razmeštaj po terasi letnjikovca, Zevs gunđa, munje mu izbijaju iz očiju i gura levi vrh planine bliže drvetu fikusa. 


Pred zoru se ta akcija završi.


* * * 


Desetine kuća skrivenih šibljem, maslinama i morskom zelenikom na morskim rtovima
redefinišu životne ciljeve. 

* * * 

Usamljene uvale teraju na razmišljanje o posedovanju nekakvog plovila, barem sa kabinom i nekakvim motorom.

* * * 


Fotoaparati miruju u torbi pod glavom. 
Sve do čega se moglo stići i što je delovalo zanimljivo je zabeleženo, gledam u pučinu i slušam talase.
Bez mirisa mora i pesme zrikavaca, neke scene nema smisla beležiti.

"Uostalom, u mirne dane leta, sve što se na sredozemnim morima događa od izlaska do zalaska sunca po banalnosti daleko nadmaša  banalne fotografije - plavetnilo mora, belina kamena, stidljivo zelenilo nisko priobalnog žbunja, uobraženo zelenilo borova, pod svetlim plavim nebom koje ima boju haljina u koje su odevene svetice u seoskim baroknim crkvama." (*)


* * * 
Dve generacije mačaka dremaju na kamenim pločama naše terase, tople od sunca.

Sunce se spušta iza obronaka planine, more je zlatno.

Ribarska brodica ide ka otvorenom moru.
Početak avgusta je, plaže se polako pune, kolone automobila slivaju se svim drumovima ka obalama Grčke.

Skrivene bube iz šume i ovde danima zriču: 
"ne odlazi".

Ali toliko obala čeka da budu otkrivene.
Ukoliko pokazivač kilometraže ne laže, sva naša dosadašnja putovanja Cliom dugačka su tek koliko polovina obima Planete.

Ne znam koliko puteva čovek mora da pređe, 
ali znam da moramo da požurimo.

* * *
Praktični, korisni detalji:
  • Od Beograda do Volosa čeka vas cca. 840 kilometara vožnje + kilometri do mesta u kojem odsedate. Planirajte dolazak za dnevnog svetla ukoliko nemate potpunu, 100% preciznu, proverenu i pouzdano tačnu adresu na kojoj vas čeka krevet (primera radi "23 km road from Volos" nije potpuna adresa a u mraku se čovek lako izgubi na nepoznatom drumu...)
  • Benzin je i dalje jeftiniji u Makedoniji nego u Grčkoj (1.45-1.5 vs. 1.7-1.8)
  • Na naplatnim rampama u Makedoniji više ne primaju metalne eure, kusur vraćaju denarima (ali konačno sve rampe izdaju i fiskalne račune)
  • Parking u Volosu nalazi se odmah kraj tačke ukrcavanja na trajekte za Skiatos i Skopelos. Nije preskup.
  • Lidl i Veropoulos na izlazu iz Volosa su svakako jeftiniji od radnjica po ostalim mestima.
  • Najlepša plaža: Potistika i okoliš (da ponovim :)
  • Karte za brod (turistički) ka Skiatosu valja rezervisati ranije (najavite se barem dan ranije - koristan link >>, telefon na dnu strane), trajekti idu svaki dan iz Volosa.
  • U nekim delovima poluostrva signala mobilne telefonije gotovo i da nema. Ali, šta će vam? :)
(*) - Jovan Hristić, iz knjige "Terasa na dva mora", priča "Tajanstveno ostrvo", strana 28.


UPDATE: Audio razglednica iz Horefta, Pilio, 2017 >>



Sunday 9 September 2012

Lefkada, #3

Ovaj odmor bio je poput novog čitanja knjige koju već dobro znašOd sada, buduća čitanja mogu biti i fragmentarna: znaš šta prethodi i šta sledi, ali želiš da pročitaš baš taj deo, znači ti.

Uz (davni) Mljet i Rabac, Lefkada je postala treće mesto na Mediteranu do kojeg sam dolazio i treći put.

Iako je na glavnim plažama i dalje veoma živo, grad Lefkas je gotovo pust. Neke prodavnice su već zatvorene a do sledećeg leta, za stolovima lokalnih kafana su starosedeoci, leđa pribijenih uz hladan kamen tuku mastiku i odmeravaju preostale turiste.
U praznoj prodavnici slastica gospođa vlasnica, sedamdeset godina, gleda tursku seriju na YouTubeu, laptop i wireless.
.
Sve što se našlo u prethodne dve priče o Lefkadi (2009 >> i 2011 >>) je i dalje tamo. 
Jedva primetne promene ukazuju da bi u narednih nekoliko godina ovaj ostrvčić mogao, ukoliko želi, da postane opšte mesto odlaska na Jonsko more: putokaza je sve više i sve je teže izgubiti se, novoizgrađeni apartmani izrastaju na neočekivanim mestima, a na već slavnim plažama je, čak i u prvoj nedelji septembra gužva poput one u julu pre tri godine. Naših tablica ima sve više na parkiralištima i po makadamskim prilazima plaža; no - i dalje postoje plaže na koje ne dolazi gotovo niko, te je uvek moguće otkriti neku novu, čak i tamo gde je ne očekujemo; noći su i dalje tihe; talasi manji no što su drugari koji su bili koju nedelju pre nas pričali; i klinci (u šatorima) i penzioneri (u prikolicama raznih formata) mirno kampuju na plažama Kalamitzi, Avali, Gialos i Pefkoulia; Statisov sin pravi podjednako dobre girose kao i njegov otac; a domaćini su i dalje ljubazni te čak daju i nenajavljene popuste na dan rastanka.

Dani prolaze u slušanju talasa i zrikavaca, fotografisanju sumraka, završavanju druge ruke knjige i ponovnom čitanju Darela, Hristića ali i Klarka, one priče o poslednjem dečaku na Zemlji koji mora da prekine igru u pesku i napusti plažu, pre no što svemu dođe kraj.

No, koliko zapravo Lefkada vredi i koliko smo se odvikli shvatam tek u povratku. Dok idemo ka Beogradu, nepažljivo rešim da prespavamo u hotelu na delu grčke obale koju naši turisti najviše vole. Vašarske igračke sa čakljama, beskonačan broj shubi butika, natpisi na jezicima istočne Evrope, dovikivanje na ćirilici u tri ujutro na glavnom šetalištu i plakati da "u ovom kafiću imate pristup za ICQ" (!!!) me ipak manje poremete od jutarnjeg plivanja u moru koje jedva da miriše: dok pokušavam da otplivam što dalje od obale, u dva zamaha se nađem kraj dvojice u ozbiljnim godinama, stoje u vodi do ramena i raspravljaju koja strana je pobila više ljudi u poslednjem ratu na Balkanu, dok im sunce prži čela.

Zaronim, 
više ne čujem ništa.

U patikama imam peska sa barem deset plaža, nešto fotografija koje će me podsećati na pokušaje hvatanja trenutka, u glavi dovoljno pesama zrikavaca za nedelje koje dolaze i koje ću premotavati u glavi kada buka postane teško podnošljiva.

Od jednog kratkog odmora ne valja tražiti više od toga.