Showing posts with label blogovi i mediji. Show all posts
Showing posts with label blogovi i mediji. Show all posts

Saturday 31 October 2020

"Nazdravimo svim ludacima. Svim neprilagođenima..." i onima koji znaju da taj tekst nije napisao Džek Keruak.


Počinjemo anegdotom sa Karaburme,
da bismo stigli 
do pogrešnog citata, Keruaka i Stiva Džobsa.

Ima tome petnaestak godina.

Draga prijateljica, u to vreme koleginica u oglasnoj (tj. "reklamnoj"/"advertising"/"marketinškoj") agenciji uspela je da zakaže intervju sa najbriljantnijim novinarom kojeg je Jugoslavija ikada imala. Intervju je organizovan za potrebe njenog fakulteta, ali je razgovor počeo njegovim pitanjem:

- "A čime se vi, inače bavite?"
- "Radim u advertajzing agenciji."
- "Crno dete, nisi neki pošteniji posao mogla da nađeš?!"


Da, ljude koji rade u oglasnoj industriji često tako gledaju.


*

Društvenim mrežama neumorno kruži jedna pesma - o neprilagođenima, pobunjenicima, nezgodnima, rušiteljima granica, slobodi, i tako dalje.

A onda je neko negde nekada toj pesmi dopisao još dva besmislena, suvišna reda (na samom kraju) a kao autora potpisao - Džeka Keruaka.

Ali, tu sjajnu i lepo oblikovanu odu o slobodi koja odzvanja glasnije i snažnije kada joj dodamo Keruakovo ime, napisao je "po zadatku" (brifu) jedan kreativac, zaposlen u marketinškoj agenciji. "Plaćenik", misle neki od vas, "čovek koji ubeđuje ljude da kupe ono što im ne treba" misle mnogi.

Tekst je napisan za potrebe brenda Apple, odnosno Stiva Džobsa, a taj spot – "Think different" - jedan je od najpoznatijih u istoriji oglašavanja (neki tvrde da je prva reakcija Džobsa na tekst bila - "Ovo je sranje.")

Njegovo ime je Rob Siltanen.

To sam želeo da znate. Da Keruak nije autor te pesme i da je jedan od najlepših tekstova o slobodi, rušenju granica i "drugačijem" koji tako rado i često delite po društvenim mrežama - napisao jedan "zli, marketinški um", "korporativni rob", i šta se već sve pripisuje oglasnoj industriji.

I želeo sam da vas podsetim da reklame mogu biti poezija.

Uostalom, i dodavanje imena Džeka Keruaka je tek samo "marketinški trik", kojim se na tekst skreće dodatna pažnja.

Ovo je Robov original:

“Here's to the crazy ones. The misfits. The rebels. The troublemakers. The round pegs in the square holes. The ones who see things differently. They're not fond of rules. And they have no respect for the status quo. You can quote them, disagree with them, glorify or vilify them. About the only thing you can't do is ignore them. Because they change things. They push the human race forward. And while some may see them as the crazy ones, we see genius. Because the people who are crazy enough to think they can change the world, are the ones who do."

Ovo je ta reklama:




Sunday 15 November 2015

Od Londona do Pariza 1999, u tri klika

Hajde da učinim koliko mogu da ova fotografija ne postane novo "Andrićev" citat ("Dođu tako nekad vremena...") ili "Radmilovićev" citat o gluposti i smrti - jer, dalekosežno, kriva srastanja uvek učine da neko na kraju stvarno misli da se akcija zvala "Milosrdni anđeo", da Blur nisu dozvolili korišćenje "Song 2" američkoj vojsci zbog bombardovanja, da je Nirvana na albumu napisala da "nije za pse i Srbe" ili, ako se zagledamo u malo dalju prošlost - da je stari Jug-Bogdan imao devet sinova i da je Branković izdao Lazara.

Par klikova i pažljiv izbor ključnih reči je ono što bi Vam dalo neke tačne odgovore.

Levo: London, 1999. Desno: Toni Ben, istog dana, drugi fotograf >>


Fotografija koja kruži mrežom kao dokaz da su u Parizu održavani protesti protiv NATO bombardovanja SRJ nastala je, dakle, u Londonu, aprila 1999. godine i autor te fotografije je tadašnji reporter agencije AP - Entoni Harvi (Anthony Harvey). Brza pretraga baze Getty Images otkriva još fotografija sa tog događaja - te da je u prvim redovima kolone bio i član Parlamenta, Toni Ben, koji je na skupu i govorio (link) >>

To što fotografija ne potiče iz Pariza, ne znači, naravno - da u protesta u Parizu nije bilo.
Bilo ih je i u San Francisku, sve do juna te godine, kao i drugim gradovima sveta, naročito u Kini, nakon što je pogođena njihova ambasada u Beogradu (link, Getty Images >>)

O protestima u Parizu tokom proleća 1999. može se, u dva klika, pronaći da je ih je bilo više, da se na protestima okupljalo oko 10.000 ljudi, i da su ih organizovali članovi Komunističke partije Francuske, mirovna udruženja, Trockisti, itd (link) >>.
Na tri klika ćete pronaći i informaciju o peticiji koju su potpisivali intelektualci i pisci Francuske, a sa ciljem da se bombardovanje SRJ prekine.

Sve ovo nije zabeleženo, linkovano i kliktano da bi obesmislilo želju onih koji se već drugi dan po mreži suočavaju sa raznim ališistima i uporednim brojačima žrtava - da imaju nekakav dokaz da je stvari nemoguće tako lako polarizovati i da ih je pogrešno - generalizovati.

U raspravama se valja koristiti tačnim informacijama - čime će eventualna... pobeda (?) biti značajnija i možda dugotrajnijeg dejstva.


(Postoji tu jedna strašnija stvar od pogrešnog navođenja lokacije gde je fotografija nastala.
Jer, raspravlja se uglavnom na temu da li sažaljenja mogu i treba da se porede.)
.

Saturday 24 May 2014

U lice cenzuri (zajednički apel)

"U danima kada, usled nemara, nesposobnosti i neodgovornosti vlasti, hrabri i humani građani preuzimaju funkcije države i pomažu unesrećenima iz poplavljenih i ugroženih područja – vlast troši vreme i energiju na kršenje slobode izražavanja, napadajući i gaseći internet stranice koje pozivaju na odgovornost.

Za samo nekoliko dana, privremeno su onesposobljeni blog „Druga strana“ i portal „Teleprompter“, a obrisan je ceo blog Dragana Todorovića na portalu „Blica“ nakon što je Todorović preneo tekst u kome se navode razlozi za ostavku Aleksandra Vučića. Prinuđeni smo da pretpostavimo da će sličnih primera cenzure biti i ubuduće.

U nedostatku snažne parlamentarne opozicije, uz mali broj štampanih i elektronskih medija koji kritikuju vlast, vlada Aleksandra Vučića i njeni pomagači napadaju kritičku misao na internetu, gušeći slobodu izražavanja. Suočena s neugodnim pitanjima i činjenicama koje joj ne idu naruku, vlast pribegava sili, čime dokazuje da nema argumente kojima bi odbranila svoje postupke.

Zahtevamo da vlast odmah prestane da napada slobodu izražavanja, da prestane da ometa rad kritički opredeljenih internet stranica, te da počne da odgovara na pitanja koja joj javnost sa neospornim pravom postavlja.

Zahtevamo da vlast poštuje i sva ostala prava i slobode, kao i vladavinu prava.

Zahtevamo da se odmah objave imena stradalih u poplavama.

Zahtevamo transparentno raspolaganje doniranim novcem.

Zahtevamo da moralno, prekršajno i krivično odgovaraju svi predstavnici vlasti, bez obzira na to na kom se nivou nalaze, za svaki život koji je mogao biti spasen da oni nisu bili nemarni, nesposobni i neodgovorni, i za svu uništenu imovinu koja je mogla biti zaštićena da su oni reagovali adekvatno.

Zahtevamo kraj cenzure i početak odgovornosti."

Blogovi i stranice:

Akuzativ
Aleksandar Sekulić – 2389
Aleksandar Šurbatović
Alжirska pisma
Ana Milanović
Angelina Radulović – Piskaralo
Anita Mitić
Biljana – Samokazem
Belgrade Edt Culture
Bob Lebowski (Slobodan Vladuša)
Boban Stojanović
Boris Drenča - b92 blog
Bozóki Antal
Bozóki Antal (hon)lapja
Ch3d4 (Vojislav Bajakić)
Constrictoria Boa
CRZ Blog
cult – B92 blog
Danubius forum
Dario Hajrić – Sistem i lom
Dejan Pešić
DJ Ivica
Dokona popadija
Dopisi iz Diznilenda
Đorđe Bojović
Džunglica
Edis Đerlek
Euterpaspeaks
FCBK
Ivana Ćirković – Organ Vlasti
Ivy Jbte
Iz glave radio
Izvan kuhinje
Jelica Rogić
Just Bloggin’
Kriza identiteta
Leksikon YU mitologije
Liceulice
Logaritam
Loose Ends in Economics
Luka Božović
Mahlat
Marko Marjanović – Pošteno mu sudite pa da ga streljamo
Mesec, suncokret i ostale priče
Milica Čalija – blog
Milja Lukić
Miloš Đajić
Miloš Sečujski – B92 blog
Mojporrtal.org
Mr Black
Ne verujem u muk istine
Nebojša Knežević – yzmaya
Negoslava’s Blog
Nemam ime, imam komentar
Nenad Duda Petrović
Nešto sasvim neizvesno
Nikola Ćupas – blog
Nikola Kolja Krstić
Novi Sad 2020
Novinarizmi
Novosadsko ubrojčavanje
Od svega po malo
Osmi dan
Ostavite Teslu na miru
Pagankawebshtizza
Panonska revija ludosti
Parunova reč
Pavle Ćosić
Pavle Mihajlović – Tržišno rešenje
Pećko pivo
Peščanik
Politiks tejps
Popovsko Dokonisanje
Prešlicavanje
Pressburger Csaba
RainDog po treći put među blogerima
Random Code and Beauty of Organic Entities
Raša Karapandža
Sajber Vanderlast
Sandra Simonović
Sara Radojković
Savesna
Spookyludila
Staša Koprivica – 100 lisica
Strahinja Krstić
Troblog
Urošević Ladislav – koordinator Ubuntu zajednice Srbije i FLOSS aktivista
Vazda nešto
Veličković::Blog
Velimir Mladenović – B92 blog
Vladan Slavković – Kraljevo online
VladanBa’s Blog
Vladimir Greblaher – Zovitemeishmael
Vladimir Milutinović – Dvogled
Whatever… Nevermind
While Sleepwalking…
Žarka Radoja – Kontrapress
Žarko Ptiček
Žene sa Interneta

Organizacije i pokreti:

Beograđani protiv prohibicije
Centar za praktičnu politiku
Centrar za marginu
Fondacija Dokukino
Građanske inicijative
Kuća ljudskih prava i demokratije
Mreža za političku odgovornost
Share Fondacija / Share Defense
Udruženi građani za Srbiju (#Udruzeni)

Građanke i građani:

Admir Smajović
Aleksandar Atanasijević
Aleksandar Jovičić
Aleksandar Kezić
Aleksandar Kokotović
Aleksandar Lučić
Aleksandar Stanojković
Aleksandar Živadinović Ćupas
Aleksandra Anokić
Aleksandra Đerić
Aleksandra Jensen
Aleksandra Sokolović
Aleksandra Tomić
Ana Bellotti
Ana Čiča
Ana Kerečki
Ana Manić
Ana Marković
Ana Petrović
Anđela Milivojević
Anica Spasić
Biljana Kovačević
Biljana Kukić
Biljana Marinković
Biljana Mladenović
Biljana Stepanov
Bojan Cvejić
Bojan Radović
Bojana Jevtović
Bojana Miković
Bojana Selaković
Boris Bašić
Boris Lučić
Boris Sijerković
Boško Hadžić
Branislava Nestorov
Branka Dobrić
Dalibor Stojičić
Dana Selaković
Danica Nikolić
Danijel Milošević
Danijela Pejatović
Danijela Rafailović
Danijela Ranković
Danijela Tasić
Darko Vlahović
Dejan Košanin
Dejana Stevkovski
Denis Lazetić
Dijana Hinić
Dimitrije Petković
Đorđe Mančev
Đorđe Trikoš
Dragan Popović
Dragana Kostadinović
Dragana Pećo
Dragana Zlatičanin
Dražen Zacero
Dubravka Nikolić
Dubravka Velat
Dunja Lazić
Đurđa Đukić
Dušica Petrović
Duško Jerkov
Dževid Sadović
Edita Miftari
Emina Kovačević
Filip Perić
Fismir Jahiu
Goran Zarić
Gordana Šajinović
Irina Zahar Hinrichs
Iva Jović
Ivan Lukić
Ivan Popović
Ivan Stanojević
Ivan Stevanović
Ivan Tot
Ivan Vlajić
Ivana Jakovljev
Ivana Mirčetić
Jasmina Lazić
Jasmina Milojević
Jasmina Radovanović
Jelena Jovanović
Jelena Kandić
Jelena Milojković
Jelena Paligorić
Jelena Petrović
Jelena Radanović
Jelena Simić
Jelena Stević
Jelena Tot
Jelisaveta Manojlović
Jelisaveta Mikulić
Jovana Gligorijević
Jovana Jakovljević
Jovana Kolarić
Jovana Pavlović
Jovana Polić
Jovana Prusina
Jovana Radovanović
Jovana Sikimić
Jovana Tripunović
Jovana Vujičić
Jovana Vukić
Katarina Tadić
Ksenija Stojanović
Lav Kozakijević
Lazar Marjanović
Lazar Milovanović
Leopold Rollinger
Ljiljana Bukvić
Ljubica Turudić
Ljubomir Medaković
Luka Rajić
Maja Mićić
Maja Stojanović
Maja Vasić-Nikolić
Maja Vrtarić
Marija Avramović
Marija Đelić
Marija Janković
Marija Maša Bojičić
Marija Milosavljević
Marija Penezić
Marija Radovanović
Marija Stanojčić
Marija Vukosavljević
Marijana Toma
Marina Andromarta Bogojević
Marina Ristanović
Marina Stamenković
Marina Ugrinić
Marko Bogunović
Marko Mitrović
Marko Vidojković
Mašan Minić
Mikaela Smičković
Milan Cvijić
Milan Đukić
Milana Ninković
Milanče Milosavljević
Milena Dragićević
Milica Jovanović
Milica Stojanović
Miljenko Dereta
Milomir Sekulić
Miloranka Ilić
Miloš Avramović
Miloš Dašić
Miloš Janković
Miloš MIhajlović
Miloš Nikolić
Miloš S. Nikolić
Mina Ilić
Mirjana Drašković-Ivica
Mirjana Miočinović
Mirko Rudić
Miroslava Marjanović
Mladen Manojlović
Momir Pejatović
Nada Likar
Natalija Marjanović
Nataša Agbaba
Nataša Mijatović
Nataša Nikolić
Nataša Robulović
Nebojša G. Mirković
Nenad Nikolić
Nenad Vukadinović
Nikola Adžić
Nikola Ristić
Nikola Tomić
Nina Savić
Ognjen Đerić
Olga Gligorović
Peđa Mitrović
Petar Tančić
Radina Vučetić
Radmilo Marković
Rajma Isljami
Ratko Femić
Robert Čoban
Sandra Popović
Sanja Jović
Sanja Zrnić
Sara Dereta
Saška Karamarković
Selma Lazović
Slavica Slatinac
Slavica Stojanović
Slobodan Joksimović
Slobodan Srdić
Snežana Čongradin
Snežana Marković
Sofija Mandić
Sofija Marjanović
Srđan Dinčić
Stefan Aleksić
Stefan Ćorić
Stefan Jovanović
Stefan Šparavalo
Stevan Đekić
Stevan Ristić
Tatjana Radunović
Teodora Tomić
Uroš Jovanović
Vanesa Nikolić
Veljko Radunović
Veselin Nasufović
Vesna Đukanović
Vesna Mićanović
Vesna Miletić
Vesna Pešić
Vesna Vasiljević
Višnja Filipović
Vladimir Marović
Vladimir Stojanović
Vukan Simonović
Vukašin Obradović
Žarko Canić
Žarko Ogrizović
Zdravko Janković
Željka Pantelić
Zoran B. Nikolić
Zorica Filipović
Zorica Šćepanović


(ovaj tekst je postavljen istovremeno na blogovima, ličnim profilima i stranicama potpisanih, 24. maja 2014 u 19h. Inicijalna lista potpisnika proširena je 24h nakon objave teksta novim imenima. 
Spisak i dalje raste i dostupan je na ovom linku >>
.


.

Wednesday 14 May 2014

Kad umreš, ti ne znaš da si umro... i ne znaš čiji je to citat

Prepoznajete li na ovoj fotografiji Zorana Radmilovića, čuvenog glumca, majstora?

Ni ja.

No, sudeći po jednom citatu koji je preplavio društvene mreže prethodnih dana, na ovoj fotografiji je Zoran Radmilović, belgijski strip-crtač, humorista i glumac, autor veoma popularnog stripa "Le Chat" (ili "Mačor", na ekranu) u kojem je, 2004. objavljena i ova rečenica u formi strip-kaiša:

"La mort, c’est un peu comme la connerie. Le mort, lui, il ne saitpas qu’il est mort... ce sont les autres qui sont tristes. Le conc’est pareil... " 

("Smrt je slična gluposti. Taj koji je mrtav ne zna da je mrtav, drugima je teško. Isto je kada si glup...")*

Genijalno je, zaista.


Ovaj kaiš objavljen je  u albumu "Ma Langue Au Chat", a serijal albuma (ima ih četrnaest) "Le Chat" prodat u više stotina hiljada primeraka, uglavnom na francuskom jeziku. Kada je 2003. godine strip slavio 20 godina postojanja, belgijski magazin Le Soir je njegovom autoru tog dana ustupio prostor da oslika čitavo izdanje tog dnevnika.

Autor stripa je belgijanac Filip Gelik (Philippe Geluck - posetite geluck.com/en/), crtač, humorista, ponekad i glumac, 2009. odlikovan od strane belgijskog kralja Filipa II ordenom Krunskog reda, što je za ovu priču najmanje važno. 

Ono što je važno je da autor te sjajne rečenice nije, dakle, Zoran Radmilović. 
Zoran je autor mnogih drugih sjajnih, šaljivih i gorkih pasaža koje možete pronaći u knjizi "Zalažem se za laž" koju je nedavno objavio VBZ, ili u knjizi "Kad je svet imao brkove" koju je napisala njegova ćerka, Ana.

Elem, o tom dopisivanju mudrih rečenica opusu poznatih ljudi sam već pisao >> u vreme kada je onu čuvenu rečenicu o pameti, budalama i fukari valjalo rastaviti od Andrića koji je nikada nije zapisao. U međuvremenu se nije promenilo mnogo toga: nakon objave Markesove smrti na površinu je ponovo isplivalo njegovo oproštajno pismo koje on zapravo nikada nije napisao; Gavrilu Principu i dalje pripisuju stihove koje nije on napisao; onaj nastavak "... iako smo Srbi" sve češće nestaje iz citata pokojnog Pavla. I neće me iznenaditi ukoliko se uskoro negde pojavi da je "eto mene, eto vas - rat Turcima" izjavio Banović Strahinja pred vojskom u Banjskoj, 1389.

No, ne bih ponovo pisao o tome - već koristim priliku da podelim sa vama još nekoliko fazona iz Gelikovog "Mačka" - možda to pomogne da ovaj strip jednom bude preveden i objavljen i kod nas

p.s. Riki Džervejs (Ricky Gervais), jedan od mojih omiljenih komičara/glumaca/scenarista nedavno je ovu istu rečenicu postavio na svoj FB profil, bez znakova navoda i navođenja imena autora. 
Na mnogim stranicama na Mreži na kojima je ova rečenica postavljena kao citat zaista je potpisana sa "nepoznati autor".
Ipak - i bez obzira na stotine "lajkova" i "šerova" - ne mali broj ljudi je opomenuo Džervejsa da bi bio red da navede ime autora rečenice. 

Njima hvala na putokazu ka Filipu Geliku.

* - i Hvala Ani Brakus na pomoći u prevodu sa francuskog :)

.

Sunday 10 November 2013

Domovina se ne brani laptopom, postom i lajkovanjem... [o #lifestyleserbia projektu]

Nedavna pojava "projekta" nazvanog "Lifestyle Serbia" (link >>) je najnoviji dokaz da je "brendiranje Srbije" jedan od najomiljenih sportova i hobija naših sugrađana.
Reč "amaterski" u prvoj rečenici pre reči "sportova" nije navedena zato što ovo nije priča o amaterima već osobama koje zarađuju baveći se ovim hobijem. 
To su, dakle, profesionalci.

Da se odmah razumemo: ukoliko je svrha ovog projekta bila da svetu predstavi toponim u kojem, kao i u drugim delovima planete postoje sumrak, reke, oblaci, cveće, spomenici ljudima koji su strancima apsolutno nepoznati (te i nevažni, sve dok im se na valjan način ne ukaže na važnost određene istorijske osobe) ali i neverovatan broj ljudi obučenih/dizajniranih u potpunom neskladu sa državom u kojoj žive i koji po ceo dan piju kafu - ovaj projekat je u potpunosti ispunio svoj cilj! Ukoliko je cilj projekta bio i to da svetu predstavi toponim čiji stanovnici engleskim jezikom ne vladaju baš najbolje (što strancima može biti simpatično, ne sporim) - i taj cilj projekta je ispunjen, zbirom zanimljivih gramatičkih bravura. 

Na sajtu je i opis/ideja projekta:"Kampanja Lifestyle Serbia želi da pokaže mladu, urbanu Srbiju! Modernu i brzu, ali koja ne propušta da popije kafu sa prijateljima! Srbiju 21. veka, ali koja poštuje svoju tradiciju! Štaviše, šeruje je na Instagramu! Srbiju koja voli sunce i svoje reke, koja voli svoje planine, i koja zna da uživa u svakom trenutku! Srbiju koja zna da je život samo jedan!"

Nemam ništa protiv, ali čemu ovo tačno "služi, a uz to i ne radi", "da citiram "Mikijevu radionicu".


"Visit the Middle Age fortresses on Danube – true ladies always belong to castles."
Fotografija i prevod preuzeti sa ove stranice LifestyleSerbia projekta.
Jer, čak i da je sve gore navedeno zaista bilo cilj projekta, ostaje otvoreno pitanje: Zašto je ovo (od)rađeno/plaćeno? 
Ko je procenio da će ovakav koncept privući nove turiste ili promeniti sliku o Srbiji? Neko je procenio da će domaći turisti misliti bolje o državi u kojoj se bude svakog jutra? Neko je pomislio da će stranci, zavedeni ovim lajfstajl konceptom, iskrcavši se na tlo Srbije iz automobila, voza ili aviona i reći: "Hej, vidi, stvarno je kao na onim slikama!".

Jer nije.


* * * 


Najžući predstavnik žute štampe ovaj sajt razvlači po blatu već nekoliko dana, igrajući na skandalozno senzacionalno šokantno otkriće da je prava cena svega postavljenog na ovaj sajt više desetina puta manja od isplaćene, skrenuvši tako raspravu na potpuno pogrešan kolosek.

U odbranu autorki i cene projekta već je stalo nekoliko digitalnih gurua blogovima ili objavama na društvenim mrežama - ali to nije ključni problem ovog projekta.

Nije ovde problem finansijska vrednost projekta.

Da je jedan evro koštao - previše je.
Jer je besmislen.
Dokle god se ne urade neke druge, važnije predradnje.

* * * 


Uprkos brojnim kampanjama kojima je Srbija pokušavala da se "rebrendira", privuče turiste i izbriše iz njihovog sećanja ono što znaju o nama na osnovu naše novije istorije (link >>) raspoloživi podaci dokazuju da je od 2004. godine do kraja 2012. broj stranih turista koji Srbiju posećuje gotovo - identičan.


(Mogli bismo, naravno, sad da raspravljamo da li su sve te kampanje imale za cilj da privuku turiste Srbiju ili da "promene imidž Srbije u svetu", ali bismo u oba slučaja imali kao odgovor neuspehe koji su nas već koštali previše.

I para i vremena.)

Od sada već mitske kampanje pokrenute na CNN-u krunisane snimkom rumunske crkve i muzikom koja je Srbiju delocirala na bliski istok, do nedavne (odlične, ali prekratke) Soulfood Serbia kampanje - silni novci su uloženi u produkciju i emitovanje a izlazni rezultat je - kako bi Rambo Amadeus rekao - jedno te isto, jedno te isto.


Razloga za taj isti rezultat je, naravno, nekoliko, ali je ključni - prvi - najvažniji: šta smo i ko smo i kako se predstavljamo drugima?




Da objasnim problem plastično?

Ovog leta smo se automobilom vraćali iz Grčke. 

Odbijeni gužvom na prvoj benzinskoj pumpi posle granice sa Makedonijom, a na koju se upravo iskrcao sadržaj tri autobusa punim turista željnih korišćenja svih dva toaleta na istoj, produžili smo dalje.

A, da izvinete, priteralo me.

Zato što sam lepo vaspitan, nisam zakočio kraj druma i urinirao po domovini te bacao đubre kroz prozor.
Nisam tako vaspitan.

Jedan sat smo vozili od granice do Vranja, onim delom auto-puta koji je u izgradnji već četvrtu ili petu godinu, poštujući ograničenje brzine. 

Zatim smo ušli u Grdeličku klisuru, jedan od najprometnijih regionalnih drumova u Srbiji, u koji se slivaju tokovi iz Bugarske, Makedonije, Srbije (i, zapravo, svih onih koji putuju auto-putem ka jugu ili sa juga Evrope), poštovali propise, brojali kilometre i čekali, uzaludno, da na nekom od desetina zađubrenih stajališta ugledamo dva civilizacijska simbola: toalet i kantu za đubre.

Toalet se, konačno, ukazao na stotom kilometru od granice. 

Stanje istog je bilo ekvivalentno stanju toaleta na saboru u Guči, poslednjeg dana. 
Nakon pljuska. 
I epidemije tifusa.

To je Lifestyle Srbija za putnika kroz Grdeličku klisuru.

I to je slika koja ne-korespondira sa kampanjama poput ove. Štaviše, turista ima puno pravo da popizdi (da izvinete) što smo ga privukli fotkama prirodnih lepota a onda ga teramo da kenja (da izvinite, još jednom) po tim istim prirodnim lepotama, jer nema gde drugde.

I tu impresiju će svakako podeliti i sa prijateljima kada se bude dovukao do kuće.


* * *
Ovaj plastični, ali realan problem Srbije kao turističke destinacije ili države koja vapi za re-brendiranjem je ono što #lifestyle Srbija ne može da popravi, nikada.

Jer, turisti već dolaze i prolaze kroz Srbiju.

Iz nje odlaze ili izlaze nakrcani impresijama o musavoj zemlji u kojoj se putevi raspadaju (osetite tu egzotičnu razliku u asfaltu na graničnom prelazu između Hrvatske i Srbije) u kojoj nema bežičnog interneta na drumovima (u Makedoniji ih ima, na svakoj naplatnoj rampi), u kojoj nema klonja, valjane signalizacije, oznake ulica su ispisane pismom koje ne razumeju, hoteli su preskupi u odnosu na to što nude (što će biti i veći problem nakon povećanja PDV-a na hotelske usluge od 150%); čiji građani ne znaju najbolje strane jezike ali im se omakne da ponekog stranca umlate ili mu ukradu bicikl, o vozilima da ne pričamo. 

(Neki će otići iz Srbije sluđeni i ponudom splavova, koji nas re-pozicioniraju na mesto Kube Evrope: jeftino piće, egzotične a pristupačne žene, dobra klopa i etno-muzika. 


Ta dobro, ali - ukoliko ne želimo da nas vide kao Kubu Evrope, onda hajde da se ne pravimo da nismo, dokle god ne prestanemo to da budemo.)


Zato verujem da je svaki evro uložen u oglašavanje Srbije kakva je danas razumna koliko i loženje kamina novčanicama od 500 evra.



I zato sam siguran da bi i tih 45K evra (koliko "Kurir" tvrdi da je ovaj projekat "koštao") valjalo uložiti u sve drugo, samo ne u oglašavanje Srbije kao destinacije, sve dok ne popravimo i ne ispunimo elementarne uslove da budemo destinacija za bilo koga, a ne samo Visoke Predstavnike Svega i Svačega, koje ovde šalju po zadatku ili kazni.

A kako je za ovaj projekat isplaćeno mnogo više, i da ne bih bio isključivo negativan, evo malog spiska važnosti u koje je ovaj novac mogao biti uložen, a koje bi, ne biste verovali koliko brzo, zaista promenilo sliku o Srbiju iz perspektive stranaca, koje tako željno čekamo da ugostimo.



  • Toaleti na stajalištima uz drumove Srbije, dakle.
  • Kontejneri za đubre uz drumove Srbije, takođe.
  • Telefoni za pomoć na drumu? U Hrvatskoj i Grčkoj ih imate svako malo, vidljive.
  • Naučiti barem engleski, ako ne i još neki jezik (ko dolazi i prolazi kroz Srbiju najčešće? Znamo li?) one koji će se odazivati na pozive sa tih telefona?
  • Besplatni (od strane države Srbije plaćeni) časovi engleskog (i drugog) jezika za one koji su u kontaktu sa strancima. Čisto da se ne blamiramo prevodima (i na lifestyle projektu)
  • A onda ulaganje u dodatnu edukaciju koja će nas učiniti boljim, te samim tim i turistički privlačnijim:
    • da naučimo vozače u Srbiji da zakoče na pešačkim prelazima 
    • da naučimo vozače u Srbiji da signaliziraju da skreću
    • da naučimo taksiste u Srbiji da će izgubiti posao ukoliko lapaju od stranaca
    • da naučimo budale da će biti poduže u zatvoru ukoliko mlate strance
    • da očistimo đubre sa dokova reka, jendeka kraj drumova i ulica gradova
    • da napravimo drumove. Kako stranci da stignu do tih lepota koje oglašavamo?
    • da sa fasada oribamo svastike i poruke mržnje. I okrečimo te zgrade.
    • možda i popravimo zgrade uništene bombardovanjem pre 14 godina koje se nalaze u centru Beograda. Ili da od toga napravimo brend?
    • da na ulice vratimo čuvare reda da brinu o očišćenom, ukoliko je potrebno.
A ovo je samo delić onoga što nas čeka, ukoliko želimo da o nama lepo misle i da nas češće posećuju.

Tek kada uradimo taj deo posla - ima smisla lansirati projekte poput ovog najnovijeg, koji će onda svetu prikazati ono što zaista jeste Srbija, zemlja iskorišćenih prirodnih lepota, prijatnih ljudi koji mogu da pomognu ako je neka nevolja, u kojoj se dobro jede a toaleti su čisti.

Ukoliko želimo da to budemo.

Zato za kraj parafraziram čika Ršuma:

Domovina se ne brani laptopom,
postom, 
i fejvom 
i lajkovanjem.

Domovina se brani krvavim radom,

i lepim vaspitanjem.
.

Sunday 2 December 2012

"Budimo ljudi..." (stilska vežba)

Kao što Andriću pripisuju onu rečenicu o vremenima, fukari i pametnima iako je on nije zapisao - tako se godinama iz Pavlove rečenice, čiji tonski zapis nije lako dostupan, sve češće izostavlja njen drugi deo - "... iako smo Srbi."

Taj zaborav nije slučajan. Drugi deo rečenice može biti i tumačen kao mala neprijatnost, koju bi valjalo što pre dovesti na nivo štosa, na Mreži trenutno dostupnog kao skeč iz "Crnog Gruje".

Integralna verzija pak ostavlja prostor i za kratku stilsku vežbu koju želim da izvedem - a radi podsećanja da je u originalu rečenica zaista glasila: 
"Budimo ljudi, iako smo Srbi".

Ako drugi mogu da skraćuju, mogu i ja da variram, ne menjajući dramatično njeno značenje.
Stilska vežba, dakle:

"Budimo ljudi, iako smo u Srbiji."

"Budimo ljudi, i kad nas sve srdi."

"Budimo ljudi, iako sve smrdi."


"Budimo ljudi, iako nas svrbi."

"Budimo ljudi, i kad smo u srdžbi."
.


Thursday 8 December 2011

Nils Fram u Beogradu!

Za koncert sam saznao od Bojane, koja je postavila event na Facebook >>.
.
Ukoliko ukucate u Google reči poput ovog naslova – dobićete spisak od cca. „svih dva“ medija koji su objavili informaciju o dolasku jednog od najzanimljivijih neo-klasičara u Beograd.
.
Nils se već pojavljivao na ovom blogu, u okviru rubrike „Blago je svuda“.
Kompozicija „Unter“ ujedno predstavlja i jedan od najprijatnijih komada viđenih ove godine.
.

.
Zanimljivosti:
Nils Frahm je učenik Nahuma Brodskog, koji je, po nekim izvorima – poslednji učenik Čajkovskog.
.
Dodatno – njegov specifični zvuk modifikovanog klavira nastao je iz nužde: kako klavir često svira tokom noći, morao je da se utiša da ne bi ometao svoj komšiluk.
.
Na Facebook-u je dolazak na koncert do sada potvrdilo dvadesetak ljudi.
Premalo i u potpunom neskladu sa lepotom onoga što Frahm uspeva da uradi koristeći modifikovani klavir i – tišinu.

Rex, 13. decembra uveče u 20 časova. Cena karte je 200 dinara.
.
Album „Felt" iz 2011. godine dostupan Vam je za preslušavanje.

(update) p.s. Impresije sa koncerta

Drugačija atmosfera, izmenjena njegovom lampom ("volim da je nosim sa sobom, tako imam iluziju da sviram kod kuće, ne pred publikom) i gotovo 200 ljudi u publici (od kojih je nekih tridesetak moralo da stoji na bokovima sale), njegova leva noga kao pomahnitali sekvencer koji je održavao ritam čak i u trenucima u kojima smo pomišljali da smo prepušteni improvizaciji, sedamdesetak minuta muzicaranja koji su pročistili glavu i ispunili uši muzikom kakva se retko čuje uživo, u Beogradu. Kratki, a gromoglasni aplauz dao je za pravo delu publike da pomisli da je vreme za pauzu, te su počeli da izlaze, što je od muziciranja preznojenom Nilsu dalo za pravo da pomisli da nam je dovoljno. Nijedna od strana nije bila u pravu, ali je taj mali incident izglađen u holu. Bez obzira na to - ovo je nastup koji ću pamtiti. Evo i snimka dela koncerta:
.


Tuesday 8 November 2011

[o “ustupanju prostora" i ustupanju ideja]

(Uvodna napomena: ova priča inspirisana je akcijom „Ustupamo (medijski) prostor“ koju su pokrenuli jedni a podržali mnogi blogeri – i koja je sprovedena ustupanjem prostora oglasnim porukama humanitarnih organizacija na blogovima, a sve iz želje da se objasni kako je Komercijalna Banka ustupajući zakupljeni (svoj) medijski prostor tim organizacijama - pokušala da ih iskoristi u komercijalne svrhe.

Ukoliko je ova i ovakva rečenica bila naporna za razumevanje, onda verovatno ne znate o čemu se radi, i to je u redu. Zato ovakav uvod, namenjen onima koji nisu u temi - i koji je neophodan - jer je ovaj blog čitaniji od strane ne-blogerskog sveta i popularnost nije zadobijao prateći „hot issues“ koje je zajednica proglašavala bitnim, već drugačijim pristupom.

Dakle, dragi ne-blogeri, ukoliko ovaj tekst bude naporan za praćenje ili postane dosadan - praštajte ovog puta. Naredni tekst biće drugačije sorte. Ovo što sledi je pokušaj raščlanjenja jedne zanimljive priče - te pokušaj ukazivanja na to kako bi se snaga koju blogeri poseduju mogla iskoristiti, ukoliko se zaista bavimo problemom i ukoliko nam je zaista stalo
Kraj uvodne napomene.)

Početni udarac:

Komercijalna Banka, korišćenjem kratke TV forme najavljuje i odjavljuje da svoj/plaćeni medijski prostor ustupa oglasnim porukama humanitarnih organizacija ili projekata, umesto da emituje sopstvene oglasne spotove.
Tagline: „Ulažemo u budućnost.“

Saopštenje kojim banka predstavlja razloge i ciljeve dostupno je na ovom linku:

(Ukratko:„Komercijalna banka odlučila je da u mesecu štednje ustupi i pokloni svoj medijski prostor, prvobitno namenjen kampanji za štednju, u dobrotvorne svrhe i tako utiče na podizanje svesti ukupne javnosti o bitnim problemima zajednice. (...) Komercijalna banka ustupanjem svog medijskog prostora daje šansu ljudima kojima je potrebna pomoć ili podrška, a koji nemaju priliku da o tome javno govore.“)

Prva reakcija i razapinjanje Banke zbog tog i tako izvedenog poteza pojavila se na ovom blogu >>
Akcija je, zatim, započeta ovde>>.

Do sada je podržalo više od 50 blogera - i to iz kategorije najuticajnijih, koji su ustupili svoj prostor tim istim organizacijama.

Sad, iskreno bih voleo da saznam nekoliko detalja u vezi sa bankarskom akcijom, ukoliko je moguće:
.
Da li neko (izuzev AGB Nielsena koji se bavi monitoringom medijskog (TV) prostora) ima tačnu procenu koliko ova akcija KomBanke finansijski vredi, odnosno koliki deo tog medijskog prostora je zaista iskorišćen za potrebe humantiranih organizacija? 
Iako ključna tema blogerske akcije nije (valjda) novac, bilo bi zanimljivo sagledati taj iznos, te ne suditi o kampanji na osnovu toga ko je koliko spotova video (Ja sam, na primer, video ovih dana barem 3 za mene potpuno nova, te su na kanalima koji su do sada bili nedostupni  nekim organizacijama viđeni neki novi spotovi (koleginica mi potvrđuje za „Bitku za bebe“ na TV Pink, koja tamo do sada nije emitovana jer je pokrenuo B92). 

Da li se neka od ovih organizacija priključila projektu na silu? Ukoliko nije - da li to znači i da su direktori priključenih organizacija načinili pogrešnu procenu i pogrešno uložili svoj kredibilitet u funkciju velike korporacije? 

Verujem da bi odgovori na dva pitanja pomogla da se sagleda čitav projekat, čak i pre no što se završi, tj. pre no što organizacije objave da li je bilo koristi od ovakve saradnje sa Bankom.

No, trenutno mi je zabavnije posvetiti se stvarnom izazovu za blogere - a koji izlazi iz zone „da li je CSR prigodan za ATL oglašavanje“ što je gotovo najčešće postavljano pitanje u vezi sa ovom akcijom na većini blogova.

Blogerska akcija ima, dakle, plemeniti cilj širenja oglasnih poruka humanitarnih organizacija ka široj javnosti, a valjda zarad obaveštavanja što je moguće većeg broja ljudi o problemima/temama kojima su organizacije posvećene.

Realizacija akcije: prelinkovani ("embedovani") spotovi organizacija na stranicama 50 i više blogera.
Ok!

Kako ne volim da odokativno procenjujem stvari, zagledao sam se u statistike gledanih spotova. To sam učinio zato što me ne zanima posećenost stranica blogera koji su se priključili akciji, već koliko je ljudi primilo informaciju  o potrebama i mukama humanitarnih organizacija. Prvi spot u nizu (koliko vidim, svi su ih rasporedili identično) je zabeležio veću gledanost u poslednjih nekoliko dana (200+ pregleda). Poslednji spot u nizu je zabeležio 120+ (stotinudvadeset) pregleda više. Koliko ljudi je videlo neki od tih spotova na nekom od TV kanala, jednim emitovanjem? Znam da gledaoci beže od ekrana kada krene reklamni blok – ali sigurno su ih videle stotine hiljada ljudi. Tu su, svakako i bilbordi koji su takođe deo kampanje.

Mogu li se blogeri nadmetati sa televizijom? Ne, naravno.

Ima li smisla nadmetati se alatima koje koristi televizija kao medij? Nikako.

Može li uticaj tolikog broja blogera da premaši 200 gledanja spota postavljenog na YouTube? Siguran sam da može.

Kako bi blogerska akcija mogla biti uspešnijom?

Evo predloga, nadam se konstruktivnog:

Umesto da se u humanitarne svrhe na blogove linkuju (nažalost prečesto hladni i nemušti) TV spotovi - da li bi svaki od blogera mogao da uzme na sebe da se pozabavi po jednom od navedenih organizacija?
Prvi bloger se posveti kampanji protiv droge, drugi se posveti „malimVELIKIM ljudima“, treći – sledećoj temi – i tako svako od blogera, zaista koristi prostor koji mu pripada u okviru bloga i zaista uradi nešto dobro, a zarad pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Siguran sam, jer su u pitanju uticajni blogeri, da bi  deset redova teksta o svakom pojedinačnom problemu imalo veći efekat, nego linkovanje samih spotova. Tako bi se, dodatno, stvorila razlika između onoga šta radi Banka, a šta je moguće uraditi drugim sredstvima.

Takav potez, koliko sam do sada primetio, nije načinio niko.

I na toj, zapravo najvažnijoj tački, jer sve se ovo valjda radi zbog njih - tj. ljudi kojima je potrebna pažnja, pomoć, saradnja a ne zbog Komercijalne Banke – ova dosadašnja akcija pada, odnosno ima, verujem, mnogo slabiji efekat no što bi mogla imati (te dodatno otvara pitanje da li je sve ovo bacanje prašine u oči.)

Primer:
Ja se priključujem akciji tako što skrećem pažnju na mali kolektiv posvećen likovnom vaspitanju i radu sa decom koja boluju od Daunovog sindroma i koja se zove "Pohvala ruci". 
Oni nisu deo kampanje, ničije.

Njihove radionice nalaze se na Senjaku, u tesnoj ali prijatnoj kući u Petra Čajkovskog 2. Radovi dece se, s vremena na vreme, mogu naći na aukcijama. Prodajom tih malih (a velikih dela), deca osvajaju prostor i slobodu. Ovo su fotografije radova koje sam ne tako davno zatekao u toj radionici.

Koliko vidim i koliko Google ume da mi kaže: nemaju ni sajt.
Ja ne umem da ga napravim, mogu da pomognem oko pisanja i sređivanja tekstova, ali se nadam da neko od blogera ume – i tako zaista pružimo podršku i ljudima koji „ulažu u budućnost“ (njihovi vaspitači) i onima koji se bore za „bolju budućnost“ (deca). Možda se organizuju i on-line aukcije? Možda i prodaja radova onima koji su u inostranstvu, a zainteresovani su da ih kupe?





Toliko je, dakle mogućnosti, toliko prostora, koji se može sjajno iskoristiti, kao što je nedavno učinjeno pametno osmišljenom i sprovedenom kampanjom „moje dojke su ok“. I toliko toga je moguće uraditi blogom, a što je nemoguće reklamom.
  
p.s.
Ovo je pisano u dobrim namerama, što bi rekli. Ukoliko sam negde pogrešio ili nešto ne znam - javite, ukoliko Vam je stalo. Ukoliko je važno, pominjem i ovo: posao kojem sam svakodnevno posećen ne podrazumeva bilo koji oblik saradnje sa toliko puta pominjanom Bankom. Nemam tamo ni otvoren račun. 
Štaviše, radim na kreiranju kampanja za njihovu konkurenciju. Pozabavio sam se temom zato što mi je stalo i zato što verujem da može bolje.

Hvala na pažnji, kao i na poseti ovom prostoru.