Wednesday 10 February 2016

Čajanka kraj šljivika (o knjizi “Čaj od šljiva” Lazara Džamića)

“Intelekt je kao voda: nestišljiv i sposoban da nađe pukotine u okamenjenim sistemima, da iscuri. 
Priroda migrativnog intelekta je, takođe, da tumači i fabulira (...) 
Priroda migrativnog intelekta je, takođe, da poredi: stare i nove fikcije, stare i nove kulturne modele, neprestana komparativna fenomenologija svakodnevnice, dekonstrukcija uporednih života. 
Emigracija je jednostavno sjajna književna građa.”
(Lazar Džamić, “Čaj od šljiva”, str. 13 i 14.)

Kada bi na ovim prostorima bili brojniji oni koji imaju dobar osećaj za meru – Srbija, ili -  hajde – region bi sasvim sigurno bio prijatnije mesto za život. Na žalost, takvih je najviše odlazilo sa ovih prostora od 1990, takvi najčešće i sada odlaze - izmoreni crno-belim poimanjem sveta kakvo se ovde i dalje forsira.

Lazar Džamić je jedan od takvih tipova.

Na sreću nas koji smo voleli da čitamo njegove tekstove još devedesetih (poput kolumne “Advertising pAge” u “Našoj borbi”, izuzetna!) – Lazar nije prestao da promišlja (dobro, analizira) i piše o svetu oko sebe ni nakon selidbe u London. Štaviše – stegao je petlju i upustio se u uporednu analizu nas i njih – običaja, artikulacije, jezika, majstora, kalambura, jela, ponašanja, druženja, načinu na koji hodamo ulicom... - uspevajući da u tim poređenjima ostane nepristrasan, odnosno pravičan bez obzira na to da li se bavi dobrim ili lošim stranama sveta iz kojeg je potekao i onoga u kojem se obreo.

Džamić je ovaj čaj pristavio serijom tekstova koji su do publike već stizali ili u digitalnom (portal Bašta Balkana >>) ili štampanom obliku (Novi magazin) već neko vreme. Konačno - uz nekoliko dodatnih, ranije neobjavljenih tekstova – “Čaj od šljiva” je poslužen u formi knjige čije je čitanje potpuno uživanje.

Ali od Džamića manje nisam ni očekivao – naročito nakon “Cvjećarnice u kući cveća” >> u kojoj je praveći inventar običaja i stavova ovih prostora pokazao da se ne plaši da pipne tamo gde možda i boli, kao što se ne ustručava da pohvali i ono što ponekad smatramo slabostima mentaliteta.

Uživanje nije rezultat samo toga što Lazar-londonac i Lazar-smederevac očigledno uspevaju da žive u slozi i dobro se zabavljaju u nekoj tranzitnoj zoni nekog aerodroma, deleći međusobno potpuno koncizne zaključke o oba sveta koje Džamić-pisac beleži bez nepotrebnih kitnjastih detalja ili patetike, dakle - ne igrajući na sigurno.

(I ko igra na sigurno ne zove Aleksandra Zografa da radi ilustracije :)

“Čaj od šljiva” je dragocen i zato ova mešavina reči i misli o novom životu i osećanja nedostajanja domovine nema gorak ukus i ne izaziva žgaravicu - što je najčešće rezultat čitanja sličnih knjiga o ovde i tamo. 

To što nije gorko ne znači da je neutralno – nasuprot. 
Kao što analitički ne znači bezosećajno – jer, svaki put kada u priču došvercuje kanticu sećanja na domovinu Džamić dokazuje jednu od tvrdnji sa početka knjige: 

Oni koji me poznaju znaju za moju anglofiliju; moja čežnja za susretom je negde na sredini, negde gde Savamala dodiruje Šordič, gde Gugl divani sa Kalemegdanom. 
Gde se engleski čaj služi uz slatko od šljiva".

Ova knjiga će, verujem, biti okrepljujuće iskustvo za prave emigrante, kao što je okrepljenje i za nas koji se osećamo kao emigranti, u sopstvenoj domovini.
.

No comments:

Post a Comment