Friday 6 March 2015

Vlada Divljan

"Moj grad večeras tako tužan je i tih, moj grad večeras krije neki strah
kao da zna da poklanjaš mu poslednji svoj dah"
(Vlada Divljan, "Moj grad", 2000.)

Strašan i dirljiv je bio taj trenutak u kojem je vest o smrti Vlade Divljana stigla do nas. Jedan potmuli uzdah je preleteo prostorijom, oteo se i onima za koje sve do danas nisam znao koliko im je njegova muzika značila, kao i onima koji su mlađi od "Maljčika". Ubrzo su se iz malih zvučnika sa različitih strana čule razne pesme: trideset i pet godina muzike počelo je da se prepliće, u popodnevu u kojem je dobovala kiša. A stih "čekao sam proleće, da me odnese" dobio je drugačije značenje.
I gotovo niko nije verovao da je imao pedeset i sedam godina. Za sve nas je toliko godina Vlada bio i ostao beogradski - Dečak.

Odbrana i poslednji dani

Čitam ponovo njegovu izjavu od pre nešto više od mesec dana, kada se poslednji put oglasio i demantovao da je "životno ugrožen". Priznao je da je bolestan, ali je najavio novi singl koji je snimio, kao i album uživo koji je snimio sa zagrebačkim Ljetno Kino Big bendom. Iz šale je najavio da će o svom zdravstvenom stanju uskoro pisati više, i da će to biti "feljton, pošto vidim da je interesovanje veliko". Iako sam siguran da je verovao da će ponovo stati na binu, možda nastaviti i tradiciju koncerata koje je nekoliko godina svirao u Beogradu baš na 8. mart - večeras shvatam da tom izjavom nije želeo samo da nas umiri, već i to da je humorom želeo da nam odvrati pažnju od bolesti i učini da se ne opterećujemo tim zlom. Moguće je da grešim, ili preterujem. Možda su me njegovi maniri, vaspitanje i sve ono što je ostavio za sobom naveli na pogrešan trag. Bez obzira na to što me je vest o njegovoj bolesti krajem januara nekako pripremala za to da će čovek uz čiju sam muziku odrastao uskoro možda otići - i dalje ne prihvatam da nije uspeo da složi nekoliko akorda i stihova kojim će, onako iz kreveta, ubediti smrt da ga ne odnese tako brzo.
Ili je smrt zabrinjavajuće gluva.

Idol

Uglavnom svedene na nešto faktografije i formulacije poput "preminuo je velikan jugoslovenske muzike", današnje vesti o Vladinoj smrti retko beleže činjenicu da je njegova muzička zaostavština izuzetna i potpuno čudesna, što postaje jasno kada se prebroje sve muzičke avanture u koje se tokom karijere upustio.

Od "Retko te viđam sa devojkama", "Maljčika", "Zašto su danas devojke ljute" i "Malene", da pomenem samo neke od pesama iz tog perioda iako svaka zaslužuje više prostora - Idoli su za nešto više od dve godine dobacili do neponovljivog albuma "Odbrana i poslednji dani" koji se i danas najčešće rangira kao najbolji u istoriji jugoslovenske muzike, iako je u vreme objavljivanja bio komercijalno mnogo neuspešniji od njihovog prvenca. O "Čokoladi" koja je usledila Divljan u intervjuima nije pričao sa mnogo naklonosti, iako se na tom albumu nalaze neke od najlepših koje je ikada napisao ili uglazbio. Muzikom za "Šest dana juna" dokazao je raskoš svog talenta: od predivne dvadeset-petosekundne "Mala teme filma", preko zarazne "Ona to zna" do šaljivog narodnjaka  "Ja je zovem meni da se vrati", Divljan je pokazao da sa lakoćom vlada svakim žanrom. Na "Tajnom životu A.P.Šandorova" je eksperimentisao i sa tada novom tehnologijom, dokazavši da je moguće napisati hit i "u jednom akordu", ali i da mu sasvim pristaje i džezirani pop u kojem u nedogled ponavlja "Neću ništa da znam". Prva priča omnibus-filma "Kako je propao rokenrol" nikada ne bi bila ista da se u njoj ne pojavljuje njegov "Disko-Nindža". Krajem osamdesetih Vlada je bio - svuda. Objavio je i "Rokenrol za decu" sa Giletom, snimio "Lutku koja kaže ne" sa Pikom, Giletom i Švabom, te često nastupao i sa Le Cinema, da bi se nakon toga, početkom devedesetih preselio u Australiju, u kojoj je, pored ostalog radio i na zanimljivom projektu "Apartchicks" sa Kirilom Džajkovskim, nekadašnjim članom Leb i Sol.

I danas je teško opisati atmosferu beogradskog Doma omladine kada je u zimu 1996. ponovo stao pred beogradsku publiku, praćen "Old Stars bendom" i fantastičnim koncertom nas provezao kroz detinjstvo i mladost i ubedio da se vredi boriti za budućnost. Od tada je objavio i "Sve laži sveta", fantastičan instrumentalni album "Die Tonzentrale", radio muziku za filmove, snimao sa mladim bendovima i Ljetnim Kino bendom, svirao koncerte sa "NeVladinom organizacijom", učestvovao u političkim kampanjama i odavao utisak da je sve vreme "tu", emitujući dobre vibracije i održavajući beogradski duh i naša srca živim, a uši neprekidno načuljenim, iako je od 1999. živeo u Beču u kojem je i umro.

"Više nisam tu"

Citiranje i prepričavanje današnjih komentara sa društvenih mreža, u kojima nema ni skrivanja suza, sasvim sigurno nije način da se ova priča završi a ovaj dan nekako pregrmi. Zato ponovo iščitavam i ovde citiram jedan stari intervju sa Zdenkom Kolarom, Vladinim prijateljem, basistom i saborcem koji je sa njim najduže svirao, objavljen povodom neke od godišnjica razlaza Idola.

Zdenko priču o Idolima počinje ovako:
"Ja sam se doselio (u zgradu u kojoj su obojica živeli - n.a) negde '63. godine, iz Zemuna gde sam se i rodio i prvi dečko kog sam sreo dok su nam stvari još bile na kamionu bio je Vlada. To je bilo kao u priči, dva dečaka se sreću ispred zgrade: Zdravo. Zdravo, kako se zoveš? Vlada, a ti? Ja sam Zdenko. Moj ćale nam je dao pare i poslao nas da kupimo žvake da im ne smetamo. I mi odemo i kupimo one kockaste žvake, velike kao karamele, one što ti potpuno napune usta, prave pravcate socijalističke žvake iz onog perioda. Tako je sve počelo."

Priča koje je imala takav početak ne može imati tužan kraj. Vlada Divljan nikada nije pisao "tužne" pesme. Bilo je veselih, neozbiljnih, zafrkantskih, ironičnih, nežnih, iskrenih, bilo je - naravno - i setnih, ali je i u najtamnijim među njima uvek bilo mesta na kojima se možeš ogrejati, protrljati oči i blago osmehnuti pre no što ponovo zakoračiš na beogradski asfalt.

Ovaj grad večeras jeste "tako tužan i tih", kako kaže jedna njegova pesma, ali ono što je ostalo iza njega grejaće srca i držati osmeh na licu još "dugo, dugo."

Ako su te odveli da im odsviraš "Nebesku temu", ja ih razumem.
Iako teško prihvatam.


.

No comments:

Post a Comment