Wednesday 28 August 2013

"Popboks" u nokautu

"Nakon gotovo devet godina postojanja, 17.600 objavljenih vesti i 4.570 autorskih tekstova, Popboks prestaje sa radom." (www.popboks.com)

Nakon nestanka...
... "Džuboksa" i "Rocka" - koje sam koristio kao prve prave mape kosmosa pop-kulture u vreme kada je radio bio jedini izvor nove muzike a ti magazini jedini izvor novosti...
... "Ritma" - koji se pojavio pred generacijom starijih maloletnika gladnima drugačijeg pristupa pop-kulturi od onog koji su koristili "Huper", "Ćao" i umirući "Pop-rock" (a koji je i danas dominantan) i koja je odrastala uz B92 i emisije poput "Makroi, dileri i muzički saradnici"...
... "XZabave" - koja mi je, često, bila jedini dokaz da van granica naše države svet i dalje postoji i menja se i zbog koje sam 90% tadašnjih honorara trošio na berzi albuma ili u onoj tesnoj prodavnici kaseta ("Feliks"?) u Sremskoj...
te nakon gašenja "Ukusa nestašnih" i mnogih drugih sada zaboravljenih magazina koji nisu doživeli treće izdanje jer su precenili sopstvene mogućnosti ili očekivanja publike - nakon nestanka svih njih - gašenje Popboksa ne bi trebalo da me tangira.

Ipak, žulja.

Zašto je Popboks, zapravo, nestao?

"Razlozi su različiti: od sužavanja i deprofesionalizacije domaće popkulturne scene koja je bila predmet našeg interesovanja, preko neatraktivnosti ovakvih poduhvata za reklamno tržište, do seobe online čitalaca na socijalne mreže." (iz saopštenja redakcije)

O temi "sužavanja i deprofesionalizacije scene" možemo diskutovati. Kako je argumenata za diskusiju zapravo malo i dolaze iz subjektivno - kvalitativnog a ne kvantitativnog, iskoristiću kao paradigmu one koje imam: jasno je da smo trideset godina udaljeni od trenutka ili kulturnog miljea u kojem se album "Let's Dance" Dejvida Bouvija prodavao bolje kod nas nego u Italiji (*), ali znam i to da je krajem osamdesetih film "Hajde da se volimo" pogledalo pet miliona stanovnika Jugoslavije, dok je najkomercijalniji album Ekatarine Velike - "Par godina za nas" - u isto vreme prodat u cca. 25.000 primeraka.
Taj proces "sužavanja i deprofesionalizacije" traje, dakle, već dugo (zapravo - od kako znam za sebe) a odron jačeg inteziteta počeo je pre dvadesetak godina.
Taj problem, dakle, nije od juče.
.
Dodatno - Popboks je imao priliku da formira scenu, i zaista je činio napore u tom pravcu nekoliko godina, ali je taj pokušaj ostao, na žalost, poluuspešan.

"Seoba čitalaca" koja se pominje kao jedan od razloga odustajanje takođe traje već godinama. Dodatno - ovaj stav pokazuje prilično nerazumevanje suštine društvenih mreža. Dotične (mreže) upravo se "pune" sadržajima koji dolaze "sa strane", odnosno sa sajtova, portala i privatnih blogova i na društvenim mrežama se bore za popularnost.
Tako sadržaji sa meni dragog "malog portala" Slicing Up Eyeballs posvećenom uglavnom muzici koja je nastala ili stasavala '80ih ima cca. 60.000 pratilaca na Facebooku, a tekstovi "dobacuju" do stotinak lajkova po postu i desetine "shareova".
Prisustvo Popboksa na društvenim mrežama je, na žalost, jedva vidljivo.
I da se ne bih služio stranim primerima (drugi jezik, razvijena scena, ...) - tu je i primer domaćeg, "malog" magazina - sadržajnog i agilnog P.U.L.S.E-a >>, a čiji je motor entuzijazam malog broja posvećenih ljudi koji generišu svoje tekstove i kombinuju ih sa tuđim - i koji uspeva da tokom jednog meseca zasluži više od 400.000 otvorenih stranica od strane više od 60.000 posetilaca, što je za stranicu posvećenu ezoteričnijim sadržajima poput Frensisa Bejkona, Tarkovskog, Lori Anderson, Bouvija i Joy Division (nasumičan izbor tema) - i veliki uspeh sajta i dokaz da je uspeh - moguć, ako je jurnjava za brojem klikova u pitanju (jer vas čini poželjnim za oglašivače). Po rejtinzima na Alexa.com - P.U.L.S.E ima dvostruko veću posećenost od Popboksa i taj uspeh pripada upravo prisustvu na društvenim mrežama, glavnom izvoru posećenosti velikom broju portala, sajtova i blogova u Srbiji.
To Popboks nije na vreme prepoznao i iskoristio kao šansu.

Napomena: PULSE je nedavno startovao novu FB stranicu. Nedavno ugašena imala je oko 16.000 članova.
I tako su sve note ovog oproštajnog akorda (zvuči kao E-mol: ima u sebi i tuge i gorčine i opomene) kompletirane . "Neatraktivnost ovakvih poduhvata za reklamno tržište" je ono što je tehnički nokautiralo Popboks, a taj tehnički nokaut je rezultat prethodnog -  nesnalaženju u "sužavanju" i odsustvu truda da se ono što se radi - adekvatno promoviše i populariše.

Ukoliko je, naravno, to što se radi - kvalitetno.

Rasprava o "kvalitetu" tekstova i recenzija na Popboksu će prerasti u raspravu o ukusima, o kojima valja i treba raspravljati. U komentarima na vest o gašenju Popboksa provejava da je ovaj medij bio "hermetičan", "namenjen malom broju ljudi" te je "forsirao samo njihov ukus".

Od ova tri - slažem se sa poslednjim, ali to i pozdravljam. Svaka redakcija, naravno - forsira svoj ukus i zato je to redakcija, a ne tiker servis za vesti iz pop-kulture koje mogu čitati i na ostalim informativnim sajtovima.

U redu, bilo je tekstova sa kojima se nisam slagao, ali sam poštovao argumentaciju i stavove autora. Kada nije bilo razloga za poštovanje stava - onda smo imali polemika u komentarima na tekst.
Istovremeno sam se divio posvećenosti koju su neki autori iskazivali, poput Jovana Ristića u serijalu o bendu The Stranglers (link ka prvom tekstu iz serijala >>) - koji predstavlja jedan od najboljih uradaka srpskog pop-kulturnog novinarstva u proteklih nekoliko godina

Popboks nije bio hermetičan u izboru tema: među poslednjim objavljenim (muzičkim) recenzijama imate i Black Sabbath i Pet Shop Boys, izvrsni "hermetični" Thundercat album i još mnogo toga šarolikog, više ili manje popičnog.
No, valjda ni taj izbor tema nije bio dovoljno "širok"? Ili je problem u načinu na koji je širina tema obrađivana?

Tu je, konačno, taj opšti stav da je Popboks uništio "kič, šund i neukus".

Da izvinete - to je potpuna besmislica i jedan od onih društveno-prihvatljivih prenemaganja koja nikako da prestane.
I šund i kič i neukus su oduvek postojali i biće tu do kraja sveta.

(Ukoliko se zadubite u tekstove o kulturnim gibanjima Jugoslavije (pre 1990) pronaćićete iznenađujuće dokaze o veoma živahnoj "narodnoj" sceni, ludačkim tiražima i uspesima zvezda čiji su mutirani potomci sadašnji vladari medijskog prostora u Srbiji, i koji su tu i toliko su glasni - zato što su traženi. Ni šund ni kič ni neukus ne izrastaju sami od sebe. A dokle god nas bude više zanimalo prisustvo ili odsustvo donjeg veša poznatih, dotle će nam i biti ovako, usrano.)

Ostaje, dakle, ta tema "hermetičnosti", odnosno načina na koji je šarolika pop-kultura tretirana od strane autora na Popboksu.

Možda je delić rešenja za uspeh nekog novog, budućeg života ovog ili nekog srodnog portala posvećenog pop kulturi upravo u tome.
Jer, bez obzira na dugačku pauzu u postojanju relevantnog magazina posvećenog pop-kulturi od nestanka "XZabave" do danas, na ovdašnjoj sceni i dalje ima sjajnih kritičara čije razumevanje filma, muzike, književnosti i stripa sigurno može, uz adekvatnu podršku, da razbudi zainteresovanost publike za sadržaje koji "nisu šund, kič i neukus", i čiji su tekstovi čitani na raznorodnim sajtovima, portalima, blogovima ili - "društvenim mrežama".

Potražite tekstove o filmu čiji su autori Marko Kostić, Vladan Petković ili Pavle Simjanović ("Danas"). Prokrstarite Mrežom i iščitajte tekstove o muzici Vladimira Skočajića-Skoče (B92) Jovana Ristića, Jelene Maksimović, Marka Nikolića (svi su pisali i za Popboks, ne toliko često koliko sam ja želeo), i dalje aktivnog Dragana Ambrozića (uglavnom u "Vremenu"), Aleksandra S. Jankovića, Gorana Tarlaća, Ivana Lončarevića, Mladena Savkovića? Zamislite da postoji prostor na Mreži koji (ukoliko su za njega raspoloženi) koriste autori poput Deane St. Maksimović (izvini što si u grupi sa starijima od tebe :), Aleksandra Žikića, Mome Rajina i, naravno - Pece Popovića, čiji su tekstovi čak i na "Blicu" uvek glasno odjekivali? I da se ne podsećam sada sa kakvim uživanjem sam nekada a i sada bih čitao tekstove Janje Bobić, Boška Milina i Aleksandra D. Kostića. Ukoliko ovom spisku dodam i podmladak koji se kali kroz projekte poput http://www.criticizethis.org/ i činjenicu da u srpskom blog-prostoru postoji još nekoliko izuzetnih autora koji pop-kulturu sagledavaju iz svežeg ugla, nemam dilema da autora ima i da bi njihovi tekstovi, u dobrom kolažu sa vestima, listama, najavama i ostalom pratećom pirotehnikom svakako imali i posećenost i (ključna reč) uticaj u re-kreiranju i scene i standarda.

(Dodatno, taj i takav medij imaće i važnu funkciju filtera, koji je apsolutno neophodnan ukoliko ste konzument pop-kulture (ili bilo kog drugog sadržaja sa interneta) - i ko u to ne veruje neka ponovo konsultuje izvrsnu knjigu Tomasa Eriksena - "Tiranija trenutka")

Ako je, primera radi, "Radio Pingvin" usred onolikog sranja u zimu 1991. godine uspeo da postane najslušanija stanica u Beogradu a bez politike i narodnjaka na programu, zašto je nemoguće napraviti sličan proboj u trenutku koji, realno, nije ništa teži nego što je bila ta godina?

Pitanje je samo - ko bi prvi krenuo u ovakvu avanturu, u Srbiji, 2013. godine?
Šta je starije? Redakcija ili finansijer/oglašivač koji želi da podrži takav sajt?

No, da ne balavim dalje nad tim opcijama šta-bi-bilo-kad-bi-bilo, a do kojeg me dovelo raščlanjivanje razloga nokautiranja jedinog pravog, organizovanog internet sajta posvećenog pop kulturi nakon devet godina rada.

Nakon svega, ostaje samo jedna pitanje: da li društvo koje čini sedam miliona stanovnika (od kojih se 45-50.000 pojavi na koncertu The Rolling Stones) zaista nema potrebu za kvalitetnim magazinom posvećenom muzici, filmu, stripu, književnosti i fenomenima pop-kulture na svom jeziku ili je potrebno samo pronaći drugačiji način pakovanja takvog medija (a pakovanje je, u pop-kulturi važno koliko i sadržaj), čiji će nastanak i opstanak biti dokaz da rok-end-rol ipak nije nokautiran.

Sudija odbrojava:
šest,
sedam,
osam,
devet.

p.s.
Ne zaboravite - prvi biznis Ričarda Brensona bilo je lansiranje magazina "Student".
U prvom broju pisao je o Sartru i Robertu Grejvsu.
I nije imao nekih rezultata.
Zatim je čitaocima tog magazina omogućio naručivanje gramofonskih ploča, uz popuste.
Tako je nastao - Virgin Records.

Tuesday 13 August 2013

Cars hiss by my window

autor: Aleksandra
Gospođa koja svakog dana dolazi u isto vreme i hrani golubove, koji su na trg sleteli minut pre nje.

I njen pas koji je prema golubovima potpuno ravnodušan.

Nabildovani tip u crnom koji za sobom vuče belu pudlicu.

Crnkinja koja nesigurnim korakom izlazi iz obližnje uličice, zastaje na trgu i gleda oko sebe, zatim u ulicu iza ugla, te konačno izvlači mobilni iz torbe i razgovara dok se okreće oko sebe.

Crveni "pezejac", u savršenom stanju, uglancan do visokog sjaja.
Odmah iza njega novi crni mini sa belim krovom, uglancan do visokog sjaja.

Dvoje u svađi.
Tri momka noseći gitare ka zgradi u kojoj je studio za snimanje.
Četvoro turista, ranaca uprtih na leđa ka hostelu pored naše zgrade.

Sunce, ka Kalemegdanu.

Ovo predveče i 
ova pesma.

Bolovi.

Ovaj dan.

Sve prolazi.



.

Thursday 8 August 2013

Leonard Cohen: "Omiljena igra" (preporuka!)

Koen je 
"Omiljenu igru" objavio pre tačno pedeset godina.

* * * 

"Auto-put je bio prazan. Samo su njih dvojica bili u bekstvu, a ta je spoznaja njihovo drugarstvo učinila još dubljim nego što je bilo pre. Brivman je bio oduševljen.
Rekao je.
„Kranc, sve što će o nama znati biće trag ulja na podu garaže u kojem čak neće biti ni duginih boja."
Kranc je u poslednje vreme bio dosta ćutljiv, ali je Brivman bio siguran da i on misli na isti način. Svi koje su poznavali i koji su ih voleli sada su spavali miljama daleko za njihovim auspuhom. Ako bi sa radija svirao rokenrol, jasna im je bila čežnjivost ove muzike, ako bi svirao Hendl, jasna im je bila njegova veličanstvenost.

U nekom trenutku tokom vožnje Brivman je postavio stvari na sledeći način: Brivmane, ti si sposoban za mnogobrojna iskustva u ovom najboljem od svih mogućih svetova. Ima mnogo divnih pesama koje ćeš napisati i zbog kojih će te veličati, mnogo jalovih dana kada nećeš biti sposoban da napišeš ni retka. Biće mnogo bajnih pičaka da se u njih ugnezdiš, raznobojne puti da je ljubiš, brojnih orgazama da ih doživiš i mnogo noći kada ćeš bazati naokolo sa požudom, ogorčen i sam. Biće mnogo emocija i zanosa, jarkih sutona, ushićujućih spoznaja, stvaralačkog bola i mnogo ubistvenih momenata ravnodušnosti kada nećeš biti gospodar čak ni sopstvenog očajanja. Biće mnogo prilika u kojima ćeš moći da se pokažeš nemilosrdnim ili blagonaklonim, mnogo neizmernog neba da pod njim legneš i sebi čestitaš na skromnosti, mnogo časova kada ćeš se gusiti kao galeot u bukagijama. To je ono što te čeka.
A sad, Brivmane, evo predloga: Hajde da pretpostavimo da bi ostatak života mogao da provedeš u svemu baš kao sto ti je ovoga trena, u istom ovom automobilu koji hita prema zemlji šipražja, tačno na ovoj tački puta pored niza belih tabli znakova, večno prolazeći kraj ovih znakova pri brzini od osamdeset milja na sat, sa radija trešti ista ova pesma o neuzvraćenoj ljubavi, pod istim ovim nebom sa oblacima i zvezdama, tvoj um čini ovaj trenutak ukrštenih sećanja - šta bi izabrao?
Još pedeset godina ove vožnje autom ili još pedeset godina uspeha i poraza?

Brivman se ni na trenutak nije dvoumio oko ovog izbora.

Da traje ovako kao što je sad. Da se brzina nikada ne smanji. Da sneg nikada ne okopni. Da se nikad ne okonča ovo prijateljstvo s mojim ortakom. Da nikada ne nađemo ništa drugo sto bismo radili. Da nikada ne procenjujemo jedan drugog. Da mesec zauvek ostane s ove strane druma. Da devojke budu zlatna izmaglica u mojoj svesti, kao sjaj mesečine, ili neonski odsjaj iznad grada. 
Da električna gitara ne prestane da gruva uz vokal koji kaže:

Kad izgubih moju malu
Ja skoro izgubih razum.

Da valovita brda ostanu u prozračnom mraku praskozorja. Da drveće nikada ne obraste lišćem. Da crni gradovi spavaju u noći dugim snom poput Lezbijinog ljubavnika. Da monasi ostanu u nedovršenim manastirskim zdanjima u četiri sata izjutra čitajući molitve na latinskom. Da Pet Bun bude na prvom mestu top liste i da svim fabričkim radnicima u nocnoj smeni obznani:

Bio sam kod Ciganke
Koja mi sudbinu reče.

Da sneg zauvek krasi groblja starih automobila na putu do Ejerove litice. Da prodavci jabuka na svojim tezgama nikad ne iznesu izglancane voćke i flašice cidera. Ali da zapamtim sve voćnjake koje pamtim. Da ne izgubim moju zericu fantazije i uspomena, sa svim slojevima koji se čitaju kao na uzorku geologa. Da kadilak ili folksvagen zapiči kao lud, sevne kao munja, bude kao bomba. Da reklamna poruka ne prekida pesmu koja svira do u beskonačnost:

E pa ljudi da vam kažem
Vesti baš i nisu dobre.

Vesti su fenomenalne. Vesti su tužne, ali to je samo u pesmi pa nije tako strašno. Pet piše sve moje pesme umesto mene. Ima pravi stih za mali milion ljudi. To je sve sto sam hteo da kažem. Destilisao je tugu, u gluvoj sobi je glorifikovao. Ne treba mi moja pisaća mašina. To nije prtljag koji sam se odjednom setio da sam zaboravio. Bez olovaka, nalivpera, blokova. Ne želim da pišem čak ni po vodenoj pari koja
se uhvatila na šofersajbni. Mogu da smislim čitave sage u svojoj glavi sve do tamo do ostrva Bafin, ali ne želim da ih zapišem na hartiji. Pet, maznuo si mi posao, ali si skroz dobar tip, pravi lik iz stare priče o američkom uspehu, prostodušni velepobednik, to je u redu. Ljudi iz pi-ara su me ubedili da si skroman momak. Ne mogu da te mrzim. Jedino što ti zameram je sledeće: budi više očajan, probaj da zvučis više paćenicki, inače ćemo morati da nađemo nekog crnca da te zameni:

Rekla je tvoja draga te šutnula,
Ovaj put je otišla zauvek.

Ne daj da gitare uspore kao točkovi lokomotive. Ne daj da mi tip sa lokalnog radija govori šta sam upravo slušao. Slatki zvuci, ne odbacujte me. Da se reči pesme ne prekinu i da se protezu kao predeli iz kojih nikada nećemo izaći.

Otišla zauvek.

Oh, neka ova reč ne utihne. To je treptaj oka za koji sam trampio sve predsedničke fotelje. Stubovi sa telefonskim žicama igraju se kolariću-paniću. Sneg je nadošao poput Crvenog mora koje nam sa obe strane seže preko blatobrana. Niko nas ne očekuje i nikome ne nedostajemo. Sipali smo benzin za sve pare, natankovani smo kao kamile u Sahari. Automobil u jurnjavi, drveće, mesec i njegov sjaj što se preliva po snegom prekrivenim poljima, rezignirano glasni akordi pesme - sve se savršeno udesilo da bude smrznuto, spremno za večnost u astralnom muzeju.

vek

Zbogom, gospodine, gospodo, rabine, doktore. Ćao. Ne zaboravite svoju torbu trgovačkog putnika
i svoje uzorke avantura. Moj drugar i ja, mi ćemo ostati ovde, sa stisnutom papučicom za gas, ne obazirući se na ograničenje brzine.
Je l' tako, Kranc, je l' tako, Kranc, je l' tako, Kranc?

- „Hoćeš da stanemo na hamburger?" upitao je Kranc kao da se bavio promišljanjem neke apstraktne teorije.
„Sad ili narednih dana?"

* * * 




* * * 

Roman "Omiljena igra" je Koenov prvenac. Objavio ga je sa svega dvadeset i devet godina. 
Nedavno je, konačno, preveden i kod nas (odličan prevod Vuka Šećerovića), i objavljen u okviru edicije "Notni spisi" Geopoetike.
A o upotrebi baš ove pesme Peta Buna u ovom poglavlju - ljudi pišu čitave eseje :)
.

Monday 5 August 2013

Pilion [Grčka]

Nakon Lefkade i Kefalonije postaje teško pronaći novo mesto koje "oduzima dah", kako to vole da zabeleže putopisci i autori tekstova u turističkim vodičima. A Pilio je ionako mesto od druge vrste: na ovom poluostrvu može se "disati punim plućima" i slan i sladak vazduh.
Šumovita planina koja se uzdiže iznad mora, plaže na zapadnoj i još lepše na istočnoj obali postoje da se diše duboko, gleda preko pučine ili ka okolnim ostrvima, osluškuju tišina i zrikavci, usporava srce, oporavlja glava i uči jezik zrikavaca i talasa.

Može i da se vozi: miljama, do mile volje, iako Pilio nije preveliki.


Od luke Volos kroz koju se ulazi na poluostrvo do najjužnije naseljene tačke i plaže izuvijano je sedamdesetak kilometara puta. Od zapadne do istočne obale - uglavnom nema više od četrdeset kilometara uspona i krivina. Putevi su od one sorte koja ne dozvoljava vožnju bržu od 40-50 na sat, puni krivina, skrivenih makadama, koje GPS ponekad preterano favorizuje - ali nema razloga slepo slušati Nevenu. (Nas je, jednog nedeljnog prepodneva bez drhtaja u glasu doterala do zadnjeg ulaza dvorišta Crkve, sela koje nismo ni tražili, sve do ulaza za koji verovatno znaju samo lokalni pop i njegov 4x4 Cruiser parkiran u hladovini). Na putevima možete sresti i potpuno opuštene životinje koje drumove prihvataju i kao svoje putanje (zato ćete, kada naiđete na kornjaču usred šume zakočiti, uključiti četiri migavca, iskočiti iz automobila i istu vratiti u rastinje, koliko god se one džilitale).

Vredi zakočiti i kada drum preseče vodopad, poput ovog.

Plaže na istoku su lepše i uglavnom manje posećene od onih na zapadu (izuzev Milopotamosa, on je gužovit), ali zapadne imaju prednost kupanja u zlatnom sumraku i mirnom moru.
More je sa obe strane poluostrva prijatno, možda i pretoplo, talasa ima taman toliko da pesma zrikavaca ne bude jedini zvuk koji ispunjava uši, osim u danima kada se pučine ka istočnoj obali krenu lepi, veliki, glasni talasi u koje je uživanje bacati se.

No, iako Pilio nije preveliki - nema kratkih vožnji, ukoliko ste željni otkrivanja svih kutova poluostrva. Mreža puteva je takva da se odluka o današnjoj plaži donosi pre stiskanja papučice za gas, jer svaka naknadna promena plana znači ne mnogo kilometara - ali mnogo krivina. Putevi jesu povezani - ali uglavnom ne idu uz vodu, a brdo je brdo i greh je provesti dan u kabini automobila.

* * *


Ukoliko je, dakle, cilj "otkriti sve" nijedno mesto, dakle, nije idealna baza. Svaka od lepih tačaka podjednako je udaljena od drugih važnih tačaka. Ukoliko se spava na zapadnoj obali - bliži su luka Volos, retki hipermarketi (svakako prijemčivijih cena nego u "supermarketi") i zalasci sunca na plaži. Ukoliko se spava na istočnoj obali: deo oko Tzangar(a)de je sjajan (i raskošniji), ali ste usmereni na plaže u blizini (Milopotamos, Ag. Ioanis, Papa Nero). Središnji deo pojasa (plaže istočne strane: Potistika, Melani, Palsti, Mouritas, zapadna strana: Afisos, Leftokastro, Kalamos) - sa obe strane poluostrva su nevelika seoca iz kojih se može voziti u svim pravcima, dok na južnom delu nije loše biti u Plataniasu, prijatnom mestu sa dobrom klopom, malom plažom i - polazištem jedinog brodića koji vozi do Skiatosa, svaki dan.


Zbog plaže Potistika će se priča na ovom mestu usporiti. 

Od petnaestak plaža na kojima smo bili, ova je, bez dilema, najlepše mesto poluostrva.
Ukoliko cilj nije otkriti sve, ovde vredi spavati i istraživati okolne uvale i plaže (odmah iza prvog grebena je i izgleda jedina nudistička plaža, a Mijović nam je otkrio da je u blizini i pećina po čijim zidovima su razne hipi-komune ostavljale crtane tragove, do nje ipak nismo stigli). Sa grebena se vidi kako je i na tom delu ostrva, kao i na obližnjoj plaži Melani sasvim prirodno kampovati uz vodu i paliti vatre.


Severni deo (Zagora u brdima, plaže Horefto i Agii Saranto, jezero severno od Volosa) ostavljamo za neku drugu priliku (edit: otišli smo četiri godine kasnije, audio razglednica je ovde >>) . Na fotografijama izgledaju spektakularno - i u letnjem periodu i u vreme snegova, ali je već pređenih 800 kilometara po polostrvu odveć previše, čak i za nas.
Na odmoru smo, ipak.

* * *

Pilio, trenutno, ne postoji zbog turista.
Barem ne - zbog stranaca.
Ovde letuju (i zimuju) uglavnom Grci.
U naseljima nema džidžabidžarnica punih brendiranih majica, tanjira, kapa i vaza, engleski je retko u upotrebi, izgovor je pomalo nemušt i tvrd; nema prodavnica slatkiša, meda i vina koja se mogu kupiti za poklon (možete ih kupiti od bakica koje ih prodaju uz drum), u noćnim satima nema glasne muzike i na plažama gotovo da nema izbegle dece Afrike koja prodaju naočare za sunce ili šarene pantljike. Većina gostiju su Grci, koji su najčešće i vlasnici raskošnih kuća u priobalju i brdima, sve napravljene od specifičnih kamenih ploča i drveta, zanimljiv spoj zimskih brvnara i kuća koje u letnjim danima čuvaju hladovinu. Nema grčkih belih zidova, plavih vrata i krovova. U selu u našoj blizini nije bilo ni fast food objekta, jedina opcija je da se sedne na obalu i uživa u krajoliku, mirisima i jelu.
Ništa na brzinu.

Sve to ne znači da domaćini nisu ljubazni - štaviše: retki stranci koji se nađu u selu dobijaju iskrene, široke osmehe i pozdrave, naročito u zabačenijim ribarskim mestašcima, čiča na pumpi u dalekom brdu nas dočekuje zvonkim: "Dobar dan! Zdravo!" pre no što pređe na šturi engleski, a naši domaćini se trude oko svake sitnice, potpuno nenametljivo, i to prija.

* * *



Sve ono turističko dostupno je na susednom Skiatosu, do kojeg se stiže pomenutim brodićem (25 EUR po osobi). Uz zaustavljanja za kupanje pre i posle obilaska grada, izlet traje gotovo ceo dan. Ulice Skiatosa (grada) su ono u čemu prepoznajemo Grčku: usporena vrelina, sunce na belom kamenu, miris smole koji podseća na Dalmaciju, lenje mačke opružene na pločnicima, desetine prodavnica raznih umetnina, krpica i smicalica i uglavnom lepe, ali prenapučene plaže. 
Voda je i ovde nestvarno blaga, ježevi u lukama su valjda dokaz da je more čisto.


* * * 
Skopelos drema u daljini. Sledeći put.

* * * 


Pilio ima "ničeg previše" (Meden agan)
Toplote julskog sunca koliko je potrebno da koža uživa, brzo se suši i prekrije slojem soli, noći su prijatno sveže, vetra taman toliko da se šum mora ujednači sa pesmom zrikavaca, more je "bistro i hladno poput vina" (Darel), stanovnici su prijatni i nenametljivi domaćini.


* * * 

Nevreme nas podseća zašto su pisci mitologija tvrdili da su se na obroncima nalazili letnjikovci bogova. 
Oblaci sakriju vrhove od pogleda, a zvuk koji stiže do nas, ispresecan čestim munjama, trese prozore kao da se pomeraju čitavi blokovi stena. 

To boginje naređuju novi razmeštaj po terasi letnjikovca, Zevs gunđa, munje mu izbijaju iz očiju i gura levi vrh planine bliže drvetu fikusa. 


Pred zoru se ta akcija završi.


* * * 


Desetine kuća skrivenih šibljem, maslinama i morskom zelenikom na morskim rtovima
redefinišu životne ciljeve. 

* * * 

Usamljene uvale teraju na razmišljanje o posedovanju nekakvog plovila, barem sa kabinom i nekakvim motorom.

* * * 


Fotoaparati miruju u torbi pod glavom. 
Sve do čega se moglo stići i što je delovalo zanimljivo je zabeleženo, gledam u pučinu i slušam talase.
Bez mirisa mora i pesme zrikavaca, neke scene nema smisla beležiti.

"Uostalom, u mirne dane leta, sve što se na sredozemnim morima događa od izlaska do zalaska sunca po banalnosti daleko nadmaša  banalne fotografije - plavetnilo mora, belina kamena, stidljivo zelenilo nisko priobalnog žbunja, uobraženo zelenilo borova, pod svetlim plavim nebom koje ima boju haljina u koje su odevene svetice u seoskim baroknim crkvama." (*)


* * * 
Dve generacije mačaka dremaju na kamenim pločama naše terase, tople od sunca.

Sunce se spušta iza obronaka planine, more je zlatno.

Ribarska brodica ide ka otvorenom moru.
Početak avgusta je, plaže se polako pune, kolone automobila slivaju se svim drumovima ka obalama Grčke.

Skrivene bube iz šume i ovde danima zriču: 
"ne odlazi".

Ali toliko obala čeka da budu otkrivene.
Ukoliko pokazivač kilometraže ne laže, sva naša dosadašnja putovanja Cliom dugačka su tek koliko polovina obima Planete.

Ne znam koliko puteva čovek mora da pređe, 
ali znam da moramo da požurimo.

* * *
Praktični, korisni detalji:
  • Od Beograda do Volosa čeka vas cca. 840 kilometara vožnje + kilometri do mesta u kojem odsedate. Planirajte dolazak za dnevnog svetla ukoliko nemate potpunu, 100% preciznu, proverenu i pouzdano tačnu adresu na kojoj vas čeka krevet (primera radi "23 km road from Volos" nije potpuna adresa a u mraku se čovek lako izgubi na nepoznatom drumu...)
  • Benzin je i dalje jeftiniji u Makedoniji nego u Grčkoj (1.45-1.5 vs. 1.7-1.8)
  • Na naplatnim rampama u Makedoniji više ne primaju metalne eure, kusur vraćaju denarima (ali konačno sve rampe izdaju i fiskalne račune)
  • Parking u Volosu nalazi se odmah kraj tačke ukrcavanja na trajekte za Skiatos i Skopelos. Nije preskup.
  • Lidl i Veropoulos na izlazu iz Volosa su svakako jeftiniji od radnjica po ostalim mestima.
  • Najlepša plaža: Potistika i okoliš (da ponovim :)
  • Karte za brod (turistički) ka Skiatosu valja rezervisati ranije (najavite se barem dan ranije - koristan link >>, telefon na dnu strane), trajekti idu svaki dan iz Volosa.
  • U nekim delovima poluostrva signala mobilne telefonije gotovo i da nema. Ali, šta će vam? :)
(*) - Jovan Hristić, iz knjige "Terasa na dva mora", priča "Tajanstveno ostrvo", strana 28.


UPDATE: Audio razglednica iz Horefta, Pilio, 2017 >>