Tuesday 6 November 2012

Srbija, BREnd

I epizoda:

Ukoliko ste u danu vrhunca dejstva uragana Sendi pratili live streaming na YouTube kanalu, svakako ste primetili da je na kanalu bilo omogućeno i komentarisanje prenosa, odnosno situacije. Ta opcija je, ipak, nakon nekoliko sati ukinuta, a zbog neverovatnog broja neuljudnih komentara. Osoba koja je pisala tekst o razlozima zatvaranja opcije komentarisanja mogla je mirne duše da napiše i rečenicu: "Zato što su komentari iz Srbije prevršili svaku meru.".

Neuljudnost je, zaista, dopirala isključivo iz Srbije. Nisu se oglašavali svi tradicionalni neprijatelji Amerike, već isključivo naši: konačno dočekavši osvetu u vidu poplave i uragana, ubeđeni da je to "božija kazna za sva američka nedela", osveta za ovo-ono, pojaviše se tokom noći i Facebook grupe podrške Sendi - ili, da prevedem: omladina se grupisala i navijala za što štetnije dejstvo vazdušne mase iznad američkog kontinenta. Na trideset piksela dalje je na istoj stranici u kategoriji "srodne grupe", kako to FB uredno sortira po interesovanjima i broju istih članova - postavljen link za grupu "Рођен сам овде где се верује у Христа, где се крсти са три прста."
U grupi je njih 700-ak.

Na YouTubeu je streaming pratilo oko 9.000.000 ljudi.
.
O besu možemo da divanimo. 
No, radovati se tuđim pogibijama i smatrati dejstvo vazdušne mase odmazdom za političke nepravde je hrišćanski koliko i one mirišljave jelkice sa likovima svetaca koje vise po skupim a bahato parkiranim crkvenim vozilima po Srbiji. 

Komentari na YT kanalu, bili su uglavnom na engleskom, lošem ili boljem, tu već nismo koristili ćirilicu, tako da su svi zainteresovani imali prilike da se sretnu sa autentičnim srpskim besom, ispisanim pismom koji svi razumeju.

II epizoda:
Ministarstvo kulture Republike Srbije je povodom ne-susreta sa Marinom Abramović tokom njenog gostovanja u Beogradu hladnokrvno saopštilo: "Nismo znali da je u Beogradu". Bizarnim sticajem okolnosti, umesto Ministra - domaćin Marine Abramović bio je Ivan Ivanović. 

IIIa:
Ono u Đenovi.
Da li ima gorih od nas? Ima.
Prekjuče su za vreme intoniranja naše himne navijači u Sarajevu okretali gole guzice ka terenu.
Da li ima boljih? Ima.
Prema kome se merimo?
"Što se kačiš kad si slabiji?"

IIIb:
Ono u Kruševcu.
No - još gore od toga - ono što naši navijači rade jedni drugima, van terena.
Da li ima gorih od nas? Ima.
Da li ima boljih? Ima.
Prema kome se merimo?

IV:
I onda je jedva čujno, uz minimalan broj komentara na samu vest i bez preglasnog "deljenja" kroz društvene mreže - pre nekoliko dana objavljena vest (Blic >>) da je po najnovijem istraživanju kompanije Future Brands, a koje se bavi rangiranjem brendova-država na globalnom nivou - Srbija sa 94. sletela na 108. mesto - od 118. testiranih. 
Iza nas su, ovim redom: Nigerija, Bangladeš, Sirija, Ruanda, Zimbabve, Libija, Iran, Somalija, Pakistan i Avganistan. 
Ukoliko pogledamo preko ograde - vidićemo Rumuniju na 100. poziciji, Albaniju na 94, Bosnu i Hercegovinu na 82, Bugarsku na 79, Sloveniju na 63 i Hrvatsku na 41. poziciji.

Prvih pet na listi su: Švajcarska, Kanada, Japan, Švedska i Novi Zeland.

Klik za uvećanje. 
Istraživanje je dostupno na ovoj adresi (pdf) >> 


Kako nam se, sunca im belosvetskog, ovo dogodilo?

U ovoj kratkoj vesti nije pisalo da je u istraživanju učestvovalo 3.600 ljudi - i to biznismena, odnosno onih koji odlučuju gde će uložiti novce i - turista, odnosno putnika koji biraju gde će potrošiti svoje novce.

Ono što takođe nije precizno preneto u vesti jesu i parametri čiji je zbir odlučivao o rejtingu država. 
Lakom pretragom može se saznati da su ključne teme: percepcija "Sistema vrednosti" (Političke slobode, Tolerancija, Stabilnost, Pravno okruženje, sloboda govora i prijateljsko okruženje), "Kvalitet života" (pretpostavljate šta je sve na pod-listi); zatim "Poslovno okruženje" (pretpostavljate, takođe); "Nasleđe i kultura", te - "Turizam". 
Ponoviću: percepcije kategorija.
Ono što, dakle - misle o nama.

Da li je 3600 ljudi premali uzorak? 
Verovatno jeste.
Ali, ovo je jedno od onih istraživanja čiji se rezultati koriste kao relevantni, takva su pravila igre. 
I kako je ovo istraživanje percepirano kao reprezentativno, tj. valjano - tako su vest o rezultatima pročitale verovatno stotine hiljada ljudi širom matice Zemlje. Ili će ih pročitati kada budu razmatrali gde trošiti i gde putovati. I oni koji žele da ulažu sopstveni novac u poslovanje i oni koji žele da troše novac tokom putovanja. Nakon ovog istraživanja, dakle, još više sveta misli i veruje - jer sve je stvar percepcije - da smo po njihovom sistemu vrednosti - mi 108. od 118. država sveta koje se preporučuju što za ulaganje, što za odmaranje.

Još je zanimljivija činjenica da na ovu vest - naše reakcije nema! Ne, ne mislim na obraćanje Predsednika Srbije svetu na lošem engleskom. Nema interne reakcije - a Vlada Srbije je uložila dosta novaca u "stvaranje brenda Srbije". 
Niko da kaže - "pogrešili smo, popravićemo". 
Nema reakcije silnih stručnjaka "za brendiranje" (postoji priča o tome da Beograd ima više registrovanih agencija "za brending i marketing" nego London, no informacija nije dokaziva); čak je i ekipa na društvenim mrežama olako prešla preko svega, možda verujući da se virtualni svet ne računa u vrednost "brenda Srbija"? Detalj sa početka ove priče o komentarima na YouTube kanalu to demantuje. Sve je komunikacija, svaka komunikacija utiče na percepciju.

Podsećanja radi: uložili smo više od pola miliona dolara u emitovanje spota bez živog čoveka ali sa rumunskom crkvom u kadru (Rumuni su plasirani na 100. mestu, dakle krali smo od boljih od sebe, u redu), zatim dosta novca u kampanju "Sada i mi imamo Ustav" (oglasi u viđenijim ekonomskim magazinima Zapadnog sveta, glavna zvezda oglasa - Ustavotvorni i Državotvorni Ex-premijer); tu su Sajmovi; promocije; brošure; knjige; zlatotisak i kadifa; zatim novac uložen u "Soulfood Serbia" spot, koji je, zapravo, jedina dobra stvar koju smo napravili u proteklih deset godina, ali, pokazalo se - nije dovoljna. Nije dovoljno što Novak uspešno prebacuje loptu preko mreže, nije dovoljno što je Ana lepa a naš kandidat za Oskara film epohe ("Montevideo..."); nije dovoljan ni kajmak svež, pogača vruća i paprika ljuta; ni trube Guče, te ni maline nisu ekskluzivno naš proizvod.

Ma, da nisu sve to bili uzaludno potrošeni novci?
Da li je nepristojno da, kao poreski obveznik tražim da onaj/oni koji su tolike novce uzaludno potrošili odgovaraju za učinjeno?

Gde, očigledno, grešimo? 



V:
Očekivati da će Država reagovati - i to ne saopštenjem već konkretnim delanjem - je kao kada biste spremanje kuće počeli od čišćenja hard-diska desktop mašine. 
Studenti prve godine marketinga i komunikacija znaju da bi komunikaciji valjalo da prethodi sređivanje proizvoda, odnosno da lepa reklama može doći do TV ekrana nakon što su urađenje neke pripremne radnje - od postavljanja WC kabina duž auto-puta, preko sređivanja signalizacije, do nekih kompleksnijih, poput opšteg dogovora o nenapadanju turista, na primer.

Ne očekujte, dakle, odgovor - još manje se nadajte rešenjima.
Rešenja će se pojaviti kada odgovorna osoba konačno uzme za ozbiljno ono predavanje Sajmona Anholta o odnosu genocida, jagoda i trube održanom u Beogradu pre pet-šest godina (tekst >>), shvati gde je greška, zatim shvati kako je Hrvatska na visokom 41. mestu i šta je njihova ekipa radila unazad nekoliko godina (videti projekat "Brendiranje Istre", gostovao je Denis Ivošević u Beogradu još 2007. i najavljivao čudo koje se i dogodilo - ali mu je samo jedna devojka tražila kopiju prezentacije nakon kurtoaznog aplauza, ostale je valjda bilo sramota da pitaju za pomoć?)

Dok ta lekcija ne bude naučena, prolaze godine.
Rešenja, dakle, moraju doći od nas samih, građana Srbije.
Šta, tačno, može da učini svako od nas?

Ne mnogo, ali nije ni malo. 

Za početak, valjalo bi razmisliti. Da li nam je stalo do toga šta drugi misle o nama?
Ukoliko nije, verujem da ste ljuti na srpske vlade a u proteklih par godina, koje su spucale silne novce u "građenje brenda". 
Silne škole, domovi za napuštenu decu ili mamografi mogli su od tih novaca da se zgotove.

Ukoliko Vam je stalo do tuđeg mišljenja - možemo dalje:

Možete već od danas: 
... da, u skladu sa zakonom, propuštate ljude na pešačkim prelazima;
... ne bacate đubre kroz prozor stana ili automobila;
... ne lepite žvake po sedištima vozila javnog prevoza; 
... naučite da stojite na autobuskoj stanici, tako da prolaznicima ne stojite na putu; 
... insistirate da Država i zadužene službe rade svoj posao, dok ne shvate da je lakše da nešto urade nego da primaju pritužbe svaki dan (zanimljiv primer - Filip Vukša);
... ponekad podelite poneki osmeh sa okolinom (Danijel Goleman u "Socijalnoj inteligenciji" tvrdi da pomaže, razvija se empatija, ona je važna); 
... umesto kupovine dnevnih novina u kojima je verovatno jedina tačna informacija njihova cena - za desetak dana uštedite za odličnu knjigu; 
... ponekad zaista okrenete i drugi obraz;
... a kada neko krene na slabijeg, slabijeg i zaštitite; 
... i stvari će početi da se menjaju: neće samo Zagreb i Ljubljana biti besprekorno čisti gradovi u regionu (a jesu, i to nije rezultat toga što u njihovoj gradskoj službi rade Herkulesi-higijeničari, već ljudi jednostavno ne bacaju smeće nigde do u kante); neće samo Prag biti milionski grad čiji se saobraćaj ne čuje, a kada to znate - onda razmtrate opciju kratkog odmora u tom istom Pragu; neće biti na ekranu smeća ukoliko nije gledano (piplmetri su to!), već će se vremenom sadržaj prilagoditi potrebama publike, pa će i do onog nesrećnog RTS-ovog satelitskog programa (koji vidi ceo svet) stići nešto što izgleda bolje od programa TV Palme iz polovine devedesetih, u dnevnim novinama se možda nađe još neki - novinar, zbog kojeg ću sa zadovoljstvom kupovati baš te novine, baš tog dana; i tako dalje.

Da li je nešto sa gore navedenog spiska - teško za izvesti? 
Ne verujete da je promena moguća, nema šanse za bolje rezultate?

Testirajte sopstvenu percepciju: da li Japance prepoznajemo kao vredan svet? Da li je država Japan vredna ili su vredni ljudi?
Da li Švajcarce smatramo čistim narodom?
Da li Nemce smatramo pedantnim i preciznim?
Da li su komšije iz ulaza pored sredile zgradu i njihova je urednija od vaše?
Da li se osećate produhovljenim nakon čitanja dnevne novine ili, da ostanem u domenu nacionalnog, nakon čitanja "Despota Stefana" od Slavomira Nastasijevića? (na primer)

Eto: sve kreće iz ličnog.

Dodatno, te male promene vremenom će rezultovati i promenom percepcije: te nećemo više biti poznati kao stadionski huligani (na primer), već "država dobrih ljudi koja ima problem sa huliganima". 
Razlika između ova dva je vidljiva. 

U međuvremenu, Država možda i sagleda šta možemo trubom, malinom, festivalom ili nečim četvrtim. Dok se taj dogovor ne napravi - za početak bi mogli da pokušamo da nas prihvate kao zemlju pristojnih ljudi.
Na primer.

Pitanje je samo da li nam je stalo šta drugi misle o nama, ili nije.

Još važnije - koliko nam je stalo o tome - šta mislimo - o sebi ?


Ukoliko ništa nije važno , da se više ne zamlaćujemo sa imidžom, sportskim ambasadorima, kajmakom, malinama, Egzitom i Gučom, već da se opustimo i razgaćimo, bre, kao kod svoje kuće. 
Šta ko ima da viri preko ograde?

(Što bi neko rekao: "Učini da sve liči na kanalizaciju da ti kao govno ne bi štrčao", 
a mi smo u Paviljonima na Novom Beogradu već imali genijalan grafit: "Malo nas je, al' smo govna")


VI:
U nedavnom istraživanju objavljenom pod nekim naslovom tipa "Skandalozno!" pisalo je da, jao! tragedije! - svega 40% omladine odlazi u pozorište, a da 22%, možete li zamisliti, uopšte ne čita. U istoj vesti je, ukoliko se dobro sećam, pisalo da je svega 10% zaista zainteresovano za čitanje, učenje i sve to.

Ali, nije nama za promenu potrebno 100.000 Milankovića, 50.000 Tesli i 10.000 Andrića.
Ukoliko bi par desetina njih iz tih generacija osetili da vredi potruditi se i da se znanje isplati - to bi za početak bilo sasvim dovoljno! Tih 10% koji su zainteresovni za učenje - to je svakako više od broja sedišta u našoj Skupštini. Samo da ne izgubimo i tih 10%, onako, sasvim usput.

* * * 


www.street.rs
P.S. "Serbian BRE®nd" nije zezanje. Postoji grupacija koja smatra da je super napraviti organizaciju pod tim imenom te tako, na lošem engleskom koji izaziva ili podsmeh ili nevericu - promovisati srpske vrednosti. Ista postoji već godinama. Rezultati dejstvovanja - videti tabelu, ponovo.

P.P.S. Znam da ću za sve ovo popiti i negativne komentare - prvenstveno na račun sopstvenog naivluka i čestog insistiranja na nekim detaljima.

"Ali, onda se setim šta mi je deda rekao.
Nije neophodno da dostigneš cilj, ali moraš da se trudiš.
Ako ne danas - sutra.
Ako ne sutra - prekosutra.
I evo ga, šljaka kao leptir"
(Dule Savić, "Munje")
.
* * * 
Edit,  48 sati kasnije: ovaj tekst je u protekla dva dana pročitalo par stotina ljudi. Samo jedan mi je dojavio za grešku koju sam načinio - a to je da sam umesto "Kraljevo" napisao "Kragujevac", uz komentar: "Nisam bio siguran da li si pogrešio, ili je nešto bilo i u Kragujevcu, a mi već oguglali na gluposti pa se više i ne udubljujemo."
.

27 comments:

  1. Onog trenutka kad shvatimo da nam nema napretka bez tih 3600 ljudi, kad počnu da se primenjuju zakoni, kad se "uljudimo"... onda ćemo i skočiti na listi.
    Budimo realno: neće to da bude skoro... :(

    ReplyDelete
  2. Bilo bi lepo kad bi više ljudi o ovakvom nečemu čitali.Na tvoj blog sasvim sigurno dolaze ljdi koji žive neke malo kultivisanije živote. Ona obična raja čita kurira i nije zainteresovana ni za kakvo poboljšanje sem ako se ne tiče poboljšanja sopstvene guzice. Samo svoje dupe svako gleda, za neki globalni boljitak zabole ih baš. A lepljenje žvaka, razbijanje autobuskih stanca i redova vožnje je ta neka potpuna dosada. Ne znam kako bih to drugačije objasnila.

    ReplyDelete
  3. jedini odgovor na sve ove probleme, da se po milioniti put ponovim, je: postojanje države, a ne kad kome to odgovara. pošto tako nešto nije moguće u dogledno vreme, zbog niza unutrašnjih i spoljašnjih okolnosti, kvalitetnog rešenja zapravo nema.

    kritika je većim delom umesna, ali mi se čini da je inače previše kritike, i da se ta suficitna kritika u jednom kriptoautorasističkom maniru koristi za ličnu promociju u smislu pranja ruku (priznajem, tako nešto bih verovatno mislio i o tebi na osnovu nekih tvojih stavova, da te ne poznajem lično). tu se negde stvara vrzino kolo fatalnih privlačnosti gde je gomila (mahom samozvanih) doktora koja dobro živi/parazitira na neizlečivoj bolesti pacijenta - i tako oni kritikuju, i kupuju sebi oproštajnice, i mole boga (ili koga već) da ne bude bolje, jer bi onda njima bilo loše. jer da nije toliko loše, ni njih samih ne bi bilo nigde. formula koja je aksiom za svaku javnu kritički usmerenu ličnost - baš ovo i ovakvo vreme vas je porodilo, prijatelji. imam utisak da mnogi, ako ne svi, to zaboravljaju.

    na ovu patologiju, dodatni problem je pumpanje uverenja da se trud, žrtva i neki viši ljudski čin jednostavno ne isplate. neko drugi će se ugraditi, neko druga zna bolje da spakuje ništavilo. nama ne ide od ruke da vaćarimo, da se brendiramo, nismo taj tip, ne znamo da igramo na rezultat, gotovi smo ako ne uživamo u igri. to nije mana, po meni. pošto je izbor sužen, i sve je tako kako jeste, a narod nije glup, i u izboru između stoke i magarca jasno je šta će gotovo svako da izabere.

    završio bih ovo nemušto pisanije citatom predsednika kenedija o državi i svakoj individui, s tom razlikom što mi ovde države nemamo, pa se samo po sebi nazire šta je conditio sine qua non za sve ovo o čemu pišeš.

    ReplyDelete
  4. U poslednje vreme mi se vratio onaj stari osećaj da opet živim u jednoj nepodnošljivoj zemlji. Tako je bilo devedesetih dok je vladao onaj zlotvor, dvehiljaditih za vreme Koštunice, i danas kada su se vratili umiveni zlotvori u jagnjećoj koži. Dok su vladali žuti lopovi imao sam nelagodu druge vrste jer su mi makar ideološki bili bliski. Sve u svemu jedna depresivna slika. Komentari Sendi oluje pokazuje stepen zatrovanosti. Mislim da ovde nema budućnosti. Ni sa državom ni bez države. Naš softver je zastareo i sami sebe uništavamo.

    ReplyDelete
    Replies
    1. "Mislim da ovde nema budućnosti. Ni sa državom ni bez države. Naš softver je zastareo i sami sebe uništavamo."

      ih sad, budućnost sama po sebi nije nikakva garancija boljitka. mi nikad i nismo bili, niti ćemo biti u toj poziciji. no, čini mi se da koliko god da su ti osećaji lični, taj osećaj bezizlaznosti se provlači i pumpa veštački.

      šta znam, ne osećam se toliko loše kao za vreme agresije, totalitarne bebokratije ili recimo, onda kad smo pre četiri godine nedvosmisleno izabrali svetlu evropsku budućnost, to je recimo bio klasičan pokušaj onog našeg providnog vaćarenja, koje se završilo tako kako se završilo.

      Delete
    2. "no, čini mi se da koliko god da su ti osećaji lični, taj osećaj bezizlaznosti se provlači i pumpa veštački."

      ja se slažem s ovim.

      Delete
    3. Šta ti je autosugestija...
      Imam utisak da bih istom, ako bih se dovoljno potrudio, uspeo sebi da izbušim rupu kroz butnu kost.
      Mada, efikasnost joj je daleko veća kad se mrači, u kontra stranu ide malo teže.

      Delete
    4. > no, čini mi se da koliko god da su ti osećaji lični, taj osećaj bezizlaznosti se provlači i pumpa veštački.

      To što neko pumpa (nije sporno), ne znači da nije tačno. Taj koji pumpa uopšte ne razmišlja o stvarnosti, ali to opet ne znači da stvarnost nije baš takva.
      I šta je uopšte bezizlaznost? Ako tu podrazumevamo sistem koji Nebojša priželjkuje, te promene se neće dogoditi u ovoj zemlji u narednih 50 godina. Ako se neće dogoditi za naših života, onda imamo pravo da kažemo da nema izlaza.

      > totalitarne bebokratije ili recimo, onda kad smo pre četiri godine nedvosmisleno izabrali svetlu evropsku budućnost, to je recimo bio klasičan pokušaj onog našeg providnog vaćarenja, koje se završilo tako kako se završilo.

      Ovo je naravno lično osećanje. Verujem da bi tvoje reči ponovio i predsednik i premijer, i bili bi iskreni.
      Ja to već ne bih mogao reći sa aspekta u kojem društvo utiče na moj život. Ostaje meni i onima koji misle kao ja da na privatnom planu kompenzuju gorčinu koju nam država i društvo poklanjaju. Onda život možda i napravimo lepšim, ali D&D tu nemaju nikakve zasluge.

      Delete
    5. Džoni

      svako svoju muku muči

      Delete
  5. Call me naive...ali ja verujem u leptirov efekat lične odgovornosti.

    ReplyDelete
  6. Ko ne shvati uzrok, osuđen je da slavi nejasne posledice.

    Ivan V. Lalić

    ReplyDelete
  7. Fenomenalan tekst i za smejanje i za plakanje.
    Jednom jako davno jedan stranac mi je rekao da smo mi toliko mala zemlja da nas možeš očistiti i srediti za tili čas, ali...

    Kad god izađem da počistim đubre ispred zgrade neko me obavezno odozgo gađa smotanim rolnama novina. Komšija kaže da prolazim odlično, valjda što sam žensko. Kad on čisti lete i balističke kese sa flašama. I onda sutradan pogledam optimistički kroz prozor i vidim da su se bacači u toku noći potrudili da se sve vrati u prethodno stanje. Uopšte mi nije jasno. Već godinama vrlo staloženo razmišljam o ovom fenomenu i nemam objašnjenje. Da li se Srbi užasavaju kada je sve čisto i sređeno pod konac? Možda lep pogled na sređen parkić ispred zgrade izaziva jezu? Stvarno ne razumem.

    ReplyDelete
  8. @constrictoria: ne brinem ja toliko za taj plasman na listi, koliko mi je važno da mi ovde sami raščistimo hoćemo li ili nećemo, da li nam je važno ili ne. Na nekom kraju te priče dolazim do jednostavnog zaključka – da mi više nije ni važno da li jesmo ili nismo EU, već da li smo sami sposobni da organizujemo sebi život dostojan ljudi...

    @elektrokuhinja: Iznenadila bi se kakav svet sve dolazi ovde, najviše Google pretragama :) A nekako sam siguran da bi i čitaocima Qrira život bio bolji uz malo mentalne gimnastike. Premisa je, valjda, da svako želi da mu bude bolje. A imenovana žuta novina inače prednjači u narativima i naslovima koji zaista čine (ja probao par puta) da se posle 10 listova te novine stvarno osetiš kao odbačen, prevaren, prljav i kao da svako želi da ti napakosti. Napuniš se gnevom i jadom očas posla, i još platiš tih 20-30 dinara da ti to rade...

    @nasdvoje> Slažemo se da je jedini način postojanje države. Istovremeno, ne znam zašto to “nije moguće”. Ne znam šta nas sprečava... Ako je potrebno da bude prosvećeni apsolutizam ili diktatura intelektualaca, nemam ništa protiv :)
    “Kriptoautorasistički”? Pomozi mojoj od posla namučenoj glavi da shvati termin! Dobro je da se poznajemo, jer znaš da su moje namere iskrene i časne :) Bez šale, da parazita ima i da je broj ljudi koji jedva čekaju da ne bude bolje zapanjujući, ja sam po običaju u manjini, tj. nekako skrajnut iz tog koloseka, tj. sam sam se uklonio iz istog... Dodatno, u svaku ličnu žrtvu verujem više no u žrtvu kolektiva, jer žrtva kolektiva nikada nije 100% dosledna, uvek će se naći ne mali procenat onih koji u kolektivu to čine nesvesno ili su se greškom našli na licu mesta.
    Dužen si mi, dakle, objašnjenje ovog termina...

    @djordje, @etotako, @vrabac: budućnost itekako postoji, lepo ti i Maare kaže :) Sad, gore sam pominjao i taj Qrir, to jeste matrica koja je već izjela dosta mesa i tkiva sa nas, ostale samo kosti, i taj skelet još nekako stoji na nogama, dok ne dune prvi jači vetar. Imali su narodi na ovoj teritoriji sličnih muka i ranije. Nešto je preživelo, sad da li je ovo zapravo Jurrasic Park ili nešto drugo, to još uvek ne znam.
    Nema predaje.
    Dovoljno puta smo se videli da znate da sve i dalje primam s osmehom.

    @bocvena: to cenim! :)

    @treca smena: odakle je ova rečenica? potpuno mi se uklapa za kolekciju korisnih citata - rečenica koje konciznije od mojih objašnjavaju neke stvari koje osećam/naslućujem? :)

    @yzse: nije smešno... ali - "humor je poslednje utočište očajnih" :) To sa đubretom je meni samo dokaz da više ne može da se gura ispod tepiha i da curi na sve strane.
    A moguće je da bi nas savršeni red u okolišu suočio sa neredom u glavi... I da je lakše puzati kroz nered, manje se baviš onim što je suština, a to smo mi.
    Ali, i za to ima lek.

    ReplyDelete
  9. kriptoautorasistički - osećanje mržnje prema sopstvenom narodu koje je skriveno u tom smislu da se izdaje kao (heh, dobronamerna) kritika iako je, gulp, klasičan primer govora mržnje. tokom višegodišnjeg proučavanja ove žalosne pojave, primetio sam da je kriptoautorasista najviše među onima koji o srbima govore u trećem licu ("srbi") a ili su srbi ili žive u srbiji. tako nešto je moguće u tzv. civilizacijskom diskursu u kome su srbi šaka raščupanih bradatih varvara za čije je, heh, civilizovanje dozvoljena upotreba svih živih sredstava.

    da pođemo od osnova tautologije - država koja nije država na nekom delu svoje teritorije - nije država. država koja se selektivno pridržava preambule svog ustava - nije država. država koja se ne pridržava ni ostatka većeg dela svog ustava (npr. onog člana o zvaničnom pismu) - nije država. država koja nema ili ne upotrebljava moć prinude da sankcioniše sve one koji na njenoj teritoriji krše njen ustav - nije država. jer, svuda u ostatku sveta ustav je ono što državu čini državom, a moć prinude sredstvo da se ustav poštuje.

    tu (srbija nije država) se teška srca slažem sa jugonostalgičarima, mada je njihova muka još veća jer se oni zalažu za državu čija je vrhovna svrha postojanja bila - odumiranje države, pa je nejasno zašto kukaju za nečim što je ispunilo svoju misiju.

    pošto smo u međuvremenu otkrili sve čari života bez države, preostaje mi jedino nada da će se iz prošlosti izvući pouke. nažalost, društvene snage kojima ovakav sled stvari odgovara, imaju moć da odlučuju da li će te države biti ili neće. zbog toga sam pesimista da u tom smislu išta može da se promeni. srbija će stručno govoreći ostati kondominijum (http://en.wikipedia.org/wiki/Condominium_%28international_law%29), a faktički u položaju meke okupacije još dugi niz godina dok se ne dovrši njeno drobljenje i rastakanje.

    @džoni

    iskustvo mi govori da iako može biti tačno, nije aksiom kao što bi to pumpači voleli svojim delovanjem da predstave. tako da se ne slažemo da oni nemaju predstavu stvarnosti - imaju je čim je kroje jer žele da nametnu svoj model ugla gledanja na stvari.

    što se tiče drugog citata, na samom početku napisanog pasusa jasno je da se radi o ličnom stavu/osećaju.

    ReplyDelete
    Replies
    1. more Mare, ne ori drumove...

      ionako bilo šta da napišeš ide u vetar.
      ja evo već ne četvrti put pokušavam nešto da napišem pa odustajem skrhan osećajem besmisla.
      oni ili neće ili ne mogu da shvate da upravo ton kakav preovlađuje u samom tekstu a i u pojedinim komentarima upravo doprinosi tome da stanje bude takvo kakvo jeste. i tu nema leka, mogučnost promene će se pojaviti tek za nekih tridesetak godina kada i poslednja generacija zaražena tim virusom zanemoća i počne polako da odumire (a to je npr. moja kao i Nebojsina generacija.
      i tu jedina nada, mada tanušna, leži u klincima, i to ne onim koji su im po volji i bivaju od strane njih isticani kao svetao primer odstupanja od sveprisutnog srpskog primitivizma, naprotiv.

      if there was hope it must lie in the proles

      Delete
    2. nije to zakovano. znam o čemu pričaš, i mene uhvati beznađe pa ućutim, a onda se opet, samo zbog vere da je moguće menjati prvo sebe, pa onda i sve ostalo, osokolim pa napišem šta mislim.

      i sama ova prepiska mi govori da nije baš sve otišlo dođavola. kao i činjenica da kad sedimo zajedno meni bar, za druge ne mogu da tvrdim, nije neprijatno.

      a stvar je u finesama... krivokuća misli da možemo ostati decentni da bismo se "uljudili", ja na žalost ne delim njegov optimizam, ali bih svakako više voleo da na kraju on ispadne u pravu. primitivizam nema naciju, klinci će očekivano biti primitivni u najopštijem i jedinom smislu te reči, i to samo ako finiji omanu, i to onako kako je omanula građanska klasa pre šezdesetak godina, i otvorila put gospodi drugovima kojima nije trebalo mnogo da je zatru.

      Delete
  10. Postoji još nekoliko grešaka (što stilske što gramatičke prirode), kad smo već kod 'edita'. :) Ostatak teksta ne bih komentarisao, sem da je to, uglavnom, to.

    Pozdrav

    ReplyDelete
  11. Heh, molim da se primeti da u ovom tekstu nisam (inače to radim, kada se bavim onima kojima je pripadnost naciji profesija) koristio to "Srbi" u trećem licu, štaviše koristim "mi, građani Srbije", jer je ovo tema koja me žulja kao građanina ove države, ili barem njenog formalnog samo-predstavljanja u tom obliku.

    A to što ne podržavate moj (smatrao sam uspeli) uspeh da nakon mnogo leta pronađem zrno optimizma (utehe, rekli bi autori Bonda), tj. nakon čitanja nekih knjiga sagledam hladne glave da postoje tačke u našoj istoriji i sadašnjosti koje bi mogle uticati na bolju budućnost, to ćemo morati nad kafom, tj. u kafani da raspravimo...

    Ne bih da stanje bude kako jeste, već želim da se ili što pre sve uruši, pa da vidimo može li se izliti nova ploča za temelj, ili da vidimo šta je od zidova zdravo, pa da počnemo sa popravkama. Ovo stanje je neodrživo, jer je i neprijatno i nefunkcionalno i neproduktivno, meni muka od tog limbo statusa svega čega se dohvatim.

    A najviše volim kad me zovete po prezimenu :)

    @Unity 3D: siguran sam da ih ima, volim kad mi se ukaže na iste, trudim se koliko znam. Hvala!

    ReplyDelete
  12. Čekaj, ovo je stručni tekst, analiziraš situaciju i efekte iz uskostručne vizure nekoga ko se bavi brendiranjem ili kako se već zove ta profesija, ili bi ovaj tekst trebalo da ima neki opštiji smisao?

    ReplyDelete
  13. Nije ovo "stručni tekst", trudio sam se da ne zalazim u definicije i stručnu terminologiju.
    Dodatno, čitav proces "brendiranja" je, bez mistifikovanja - "postavljanje jednog pojma ili informacije u perceptivnu mrežu", ništa uzvišeno i ništa što se ne zasniva na logici i domišljatosti, kao i svaka druga profesija. Postoje alati, kao i u svakom zanatu.

    Zato sam išao ka opštijem smislu - odnosno tome da nikakva komunikacija, ni "najbolja" ne može "prodati" loš proizvod, iz vizure nekoga ko zna ponešto o struci.

    ReplyDelete
    Replies
    1. "postavljanje jednog pojma ili informacije u perceptivnu mrežu"

      bem mu miša, zvuči ko lansiranje spejs šatla :)

      Delete
  14. Već sam rizikovao da se posvađam sa jednim prijateljem (inače vrlo aktivnim u nastojanjima da se učini BAR NEŠTO po pitanju brendiranja Srbije). Rekao sam mu nešto slično, a zatim i napisao:
    http://detozin.deto.rs/ima-lepe-oci-plave-kao-a-klempava-je-ko-serpa/
    Najgore (i najbolje) u toj stvari je što možemo samo na sebe da se oslonimo, i što tu ništa ne možemo da "kupimo" od drugih.

    Snači, samo nam treba malo vremena - i sve će biti u redu...

    ReplyDelete
  15. Jedna stvar koju uocim kad sam u Srbiji - i silom prilika, jer nasi domacini imaju ukljucen TV - je koliko govor voditelja emisija zvuci izvestaceno. U prekidima su reklame, i tu ista stvar. Dzingoizmi ili vesti iz zemlje i sveta, kulture... sad se setila toga nakon tvog teksta i citanja komentara.
    Pretpostavljam da nije pitanje mog otudjenja u odnosu na jezik, jer kad govorim sa ljudima, on (jezik) mi zvuci i milo i pravo, i sve je kako treba.

    Mozda je to jedan od simptoma. Brendiranje se odvija sve vreme, i spolja i unutar kulture, ali vecina ucesnika bi da bude negde drugo. Ili prosto ne znaju. Meni uvek izaziva nelagodnost.

    Ne verujem da bih mogla da kazem sta i kako treba, jer treba puno i zagubila bih se usput, i vikend je prekratak... ali setila sam se jos necega: pre nekoliko godina imala trenutak i sagledala jasno - pozitivna poruka i primeri postizu neuporedivo vise. Kritike su uspesne kad su odmerene i vrlo pametno smestene; kad im broj poraste gube efekat i postanu kontraproduktivne. Ako ces dete vaspitavati konstantnim kritikama, od njega nece postati dobra, zdrava osoba. Kao sto ni neumerene i nerealne pohvale ne dovode do neceg dobrog. U kulturi Srbije i jednog i drugog je previse (u mnogim zemljama nema balansa, rekla bih)
    I tako... steta je za sve to, ali moze da bude bolje i nadam se da hoce.

    Nebojsa, imas par gresaka: Nemci i Svajcarci - velika slova. Citace ovo mnogi ljudi, medju njima neki koje treba impresionirati, pa primer treba uglancati :)

    Pozdrav,

    ReplyDelete
  16. "Ako ces dete vaspitavati konstantnim kritikama, od njega nece postati dobra, zdrava osoba. Kao sto ni neumerene i nerealne pohvale ne dovode do neceg dobrog. U kulturi Srbije i jednog i drugog je previse"

    Suština.

    ReplyDelete
  17. @Miodrag: secam se teksta, sad sam ponovo procitao i video da se nismo ni za makac, zeru, dlaku pomerili.
    Ako je u pitanju samo vreme, ok, vežbam strpljenje.

    @Prozaneuroza: Slažem se, trudim se da ne budem (pre)često negativan, iako ima materijala da se svakog dana ispale tri plotuna čemera na sve strane. Ovaj pasus koji je i vrabac istakao je prava stvar, zaista. Verujem ti i kao roditelju :)

    p.s. Ispravljam greške, hvala ti :)

    ReplyDelete
  18. A da probamo da u prvi plan istaknemo nešto pozitivno - šta volimo kod svog prijatelja, komšije, rođaka? I reči itekako imaju energiju. Ako sebe i bližnje ne cenimo, kako ćemo nekog drugog? I nije tačno da je sve tako crno - biramo da vidimo samo ono što ne valja. Kada bi mislili o lepim stvarima koje imamo, umesto što se neprekidno koncentrišemo na ono što nemamo i što ne valja, bili pod jedan mi sami vedriji, a samim tim, isto oko sebe i emitovali. Pa malo po malo, osmeh, lepa reč, sjaj u oku. Nismo se odjednom survali nećemo se iz ambisa (što realnog, što preuveličanog) odjednom ni izvući

    ReplyDelete
  19. Verujem da će mi današnje vesti promeniti stav po pitanju svega ovoga na duže staze.
    Slažem se da se nismo odjednom našli u ambisu, kao ni da se odjednom nećemo naći van istog...

    ReplyDelete