Tuesday 6 March 2012

“Shine On” (The House of Love, 39 pesama, #28)



Makedonska ulica miriše na najlepši april.

Toplo je i pod nadstrešnicom PGP RTB prodavnice ploča, u kojoj vidim novi album The House of Love, prvi CD koji ću ikada kupiti a koji je licencno objavljen kod nas, i koji plaćam za kasom iako još nemam plejer u svojoj sobi. Nekoliko meseci ranije ćale je kupio Technics čudo koje je primalo pet diskova: „da bih mogao da slušam dve opere u nizu, a da ne ustajem.“

Prvi put u životu slušam muziku bez krckanja, pucketanja i šumova koji albumu i ne pripadaju a koji su oduvek bili rezultat lošeg otiska u lošem vinilu, u čemu je pominjani PGP tih godina bio neprevaziđen. Slušam, dakle, prvi put u životu jedan album onako kako je snimljen i kako su ga Gaj, Teri i ostali članovi benda slušali s master trake u tamo nekom studiju u Engleskoj, svega nekoliko nedelja pre mene.

Nakon pedeset dva minuta slušanja albuma koji se danas najčešće indeksira kao „The House of Love (Butterfly)“, zauvek sam lišen nostalgije prema krckavim vinilima i kasetama kao takvim.

Danas sve to izgleda potpuno anahrono, ali u tom trenutku zvuk je bio potpuno omamljujući.

Taj prvi CD sam, naravno, kupio zbog prvog singla koji se uveliko vrteo na tada dostupnom MTV-u i talasima Radija B92 - „Shine On“ predivan komad pop muzike, sročen po pravilu – predivan rif Terija Bajkersa - onda strofa/strofa/refren/solo/refren/odjava – i sve to preliveno sjajnim tekstom Gaja Čedvika, čiji stih: „But I won't fight/I won't hate/well not today“ često citiram i bez pevanja.

Ukoliko bih pokušao da sebi objasnim zašto baš ta pesma sa tog albuma (a zašto ne „Beatles and Stones“ ili „I don't know why I love you?“) - bio bi to pokušaj samoobmane. 
Jer, to iskreno – ne znam, odnosno ne umem da tačno definišem. 
Možda obožavanje ove pesme dolazi iz snage i lepote njenog rifa; možda iz širine koju poseduje, možda zbog tog „I'm so Young, just eighteen“, ili zbog količine dopamina i endorfina koji njene vibracije izazivaju u mojoj glavi i danas, toliko godina nakon prvog slušanja, možda zbog tog aprilskog popodneva u kojem sam kupio CD - imao sam svega 17 godina i bio sam oduševljen idejom digitalnog zapisa muzike. Možda je sve to zajedno, nemam pojma i nije mi važno – neke ljubavi žive i bez „zato“.

Ovaj CD je preživeo prvi plejer koji sam kupio, od honorara za nošenje džakova u jednom magacinu tokom tri nedelje. Nadživeo je i drugi i treći plejer, i bio je na gotovo svim emisijama koje sam radio, a bilo ih je na stotine. Nije svaki put bio stavljan na emitovanje, ali bio je tu. Preživeo je nekoliko čišćenja polica od suvišnih izdanja i selidbe. Bio je u torbi na nekim putovanjima i nekoliko žurki je preživeo a ipak ostao neobjašnjivo neoštećen, sa svega nekoliko sitnih ogrebotina.

Sada je jedan od pedesetak diskova koji su ostali na polici nakon svega, iako odavno van funkcije. Sve sam odavno prebacio u drugačiji format, koji mi omogućava da tu dozu endorfina ubrizgam sebi gde god se nalazio i kada god poželim da čujem jednu od veličanstvenih pesama pop muzike devedesetih, a koja će u istoriju popularne muzike uvesti i Gaja Čedvika, pomalo skrajnutog majstora koji je tokom karijere napisao još nekoliko podjednako sjajnih komada.

„The House of Love (Butterfly)“ objavljen je na dan u kojem pišem ovaj tekst, pre tačno dvadeset dve godine. Bend je nakon duge pauze najavio da će se ponovo okupiti i odsvirati nekoliko koncerata.

Voleo bih da budem tamo.

. 


.
[Ideja serijala “39 pesama”: do 39. rođendana nabrojati i objasniti samom sebi – koje pesme su obeležile prvih 39 godina života. Dosadašnji tekstovi dostupni su > ovde].
.

25 comments:

  1. „Shine On“ me radi nostalgično. Jedna od najlepših pop pesama ikada napravljenih.

    ReplyDelete
  2. Meni je bolja verzija koju su snimili 1987.

    ReplyDelete
  3. Sjajan tekst o antologijskoj pesmi i izvanredno podsecanje na daleko bolju proslost... Pohvale autoru.

    ReplyDelete
  4. Reći ću ti samo jedno, 20. april 1991., a ti ćeš znati o čemu se radi:).
    Inače, moj najomiljeniji bend. Naravno kada bih ja pisao ovaj tekst (a sve mi se čini da ću to i učiniti) ne bih se toliko zadržavao na samom formatu, jer količina emocija koja kod mene izaziva ovaj bend je nepresušna. Ono što je nužno pomenuti je da magiji ove pesme izuzetno doprinose Terijevo izuzetno inventivno sviranje gitare (guitar god), slojevitost, dubina i neka pritajena, kanalisana ali nezamislivo moćna energija koja krasi sve što su radili. Uzgred, pesma nije striktno pop pesma devedesetih, jer je to njihov prvi singl iz 87. (ima na german album kompilaciji).Žena Alana Mc Gee iz Creationa smarala sve u firmi demo snimkom pesme dok nisu pristali da ga izdaju kao singl,. Ovome treba dodati i činjenicu na neverovatan uticaj koji je (posle 1990 nepravedno sticajem okolnosti gurnut na marginu scene) bend krajem osamdesetih imao na nezavisnu scenu (najbolji novi bend čini mi se 1988) - može se reći da bez njega sigurno ne bi postojala indie to jest alternativna britanska gitarska scena scena onakva kakvu je danas poznajemo.Nekakva razdelnica između New wavea i post punka i indija i pop noisea, shoegazea i tako toga, u svakom slučaju, pokrenuli su stvari.

    ReplyDelete
  5. @Djordje: mene radi i nostalgicno i svakodnevno. Ovo što Akvamarin piše na temu njene energije i soničnosti je zaista vanvremenska pojava ;)

    @dragan s: hvala! I dobrodosao na preslicavanje!

    @anonymous: sticajem okolnosti, ja sam je prvi put zaista cuo 1990... Naknadno sam otkrio i tu demo-verziju, ali sam ostao privrzeniji ovoj novijoj - iako ta prva u sebi ima divnu notu i krhkosti i zvuka na koji su se posle nakacili i My Bloody Valentine i mnogi drugi, te deluje mnogo intimnije, ja sam podlegao energiji "re-make"-a.

    @akvamarin: (mislim da) znam o cemu se radi, ali nisam bio svedokom :(, duga prica...
    Iskreno bih voleo da to ucinis - ovaj kratki a sustinski sveobuhvatni komentar dokazuje kako ti prica tece kao atmosfera "Beatles and the Stones"! Teri je cudesan gitarista, jedini slican kojeg znam je Vil iz Echo and the Bunnymen, no ne u svim fazama benda - zvezdani trenuci su albumi do "Heaven up Here", posle je nekako zalicio na zvezdu padalicu... A tandem Gaj-Teri je za sobom ostavio neverovatnih pesama, cije odjeke cujem i danas na nekim potpuno novim albumima novih bendova. Nepravedno su gurnuti i ostali tamo - njihov poslednji album "Days Run Away" je takodje sasvim pristojna ploca sa koje, paradoks, ne mogu na netu da pronadjem nijedan jedini tekst, a trazim vec dugo barem "Gotta be That way"...

    ReplyDelete
    Replies
    1. ako je to ta, ne čitaš komentare, ne kopaš dovoljno duboko krivokuća http://www.youtube.com/watch?v=cZ_Y7hFLYvk

      I know when you're not around, I never have a word to say /And though when I'm not alone, I never quite see the way/ The sun is shining but it's raining down/ It's gotta be that way, It's gotta be that way/

      Hey hey maybe now maybe never never again/ mmm when you hear a tune you better make the best of a shower/

      The sun is shining.../ My head is spinning going round and round/ It's gotta be that way.../

      I know love is all around but it never seems to come my way/ Head down knees to the ground, maybe I might just pray

      ;)

      meni je shine on gotivna pesma, uz she drives me crazy omiljena britanska koja se vrtela na super channelu krajem 80ih (najomiljeniji je bio naravno rokset :D), al' mi promiče taj značaj na indi scenu - uvek sam kapirao stone roses, jesus & mary chain i već prozivane my bloody valentine kao jača i zaslužnija imena. setimo se šta se tad slušalo još na ostrvu - madchester, happy mondays priča onda jesus jones, emf i ti tako dens-pop-rok aktovi, depeche mode kao kategorija za sebe sa najboljim albumom u karijeri, cure koji isto tada kida na tronu, new order/electronic čije su pesme imale neke nedokučive veze sa fudbalom, išla špica za sportski pregled ono kad ga dejo zabija kelnu a lopta ne dodirne mrežu nego pljas direkt u crvenu šipku koja je drži ... ne smem da zaboravim klf kao krunu čitavog tog perioda, veće ludilo se danas ne pamti. a beograd... beograd je pokušavao da liči na cult (kasnije sam zavoleo njihove hitove mada je theatre of hate mnogo jači bend)tako što je povijao nogavice i slušao mission i sisters of mercy :)

      Delete
    2. The Stone Roses su konačno uobličili svoj zvuk (a uobličavali su ga od 1983 do 1989) i izdali svoj poznati debi koji uopšte nije debi između ostalog i pod uticajem The House of Love, kao što se može videti iz par intervjua iz tog vremena, kao i prilikom slušanja pesama tipa Sugar spun sister ili Where Angels Play. Preporučujem slušanje bataljenog i od strane benda prezrenog "Garage Flower" albuma iz 1985 (producent Martin Hannet) da bi se uočila razlika u zvuku. Što se tiče odličnog i teško uticajnog MBV, (koji je ključni Isnt Anything izbacio kada i HoL debi), može se reći da je njihov rad pionirski i straživački, ali je on više na nivou art koncepta, eksperimentisanja i istraživanja (što se pretvorilo u svoju suprotnost prilikom rada na Loveless albumu svodeći Shieldsa na umišljenog samozaljubljenog idiota)- recimo Ecstasy and Wine je kolekcija savršenih popfolk pesama, Isnt Anything je revolucionarni Pop Noise, Loveless je ambijentalna pop noise psihodelija, dok House of love sve te elemente i još mnogo toga daju odjednom,integrisano i balansirano ( i naravno vrlo, vrlo diskretno i supltilno, kroz dominantnu ličnu vizuru). Šta ovi prvi istražuju, time ovi drugi barataju radi ostvarenja umetničke vizije koja se ne svodi samo na otkrivanje "novog i drugačijeg". Otprilike se sa House of love iskristalisalo kako jedan gitarski alternativni bend zvuči a da nije ni komercijalizovana konfekcija ni teško slušljiva avangarda, ni trapavi pokušaj pomirenja ta dva (stil je sazreo iz arhajske u klasičnu fazu;) koji je to format koji je dovoljno širok da u sebe primi sve moguće uticaje i težnje i pruži maksimalnu slobodu izražavanja, od Stone roses preko Ride i Catherine Wheel do Oasis. Naravno sve je to otvorilo put komercijalizaciji pravca i njegovoj gromoglasnoj baroknoj, dekadentnoj fazi zvanoj Britpop, ali to je već druga priča). Takođe, sve ovo napisano može izgledati preterano, precenjeno, subjektivno i bombastično nekome ko je ovlaš upoznat s HoL, ili ima malo više edgy senzibilitet, ali reč je o bendu koji te ne spuca na prvu loptu, po njemu treba kopati i treba ga otkrivati, deluje odloženo i kumulativno, što Prešlicavanje verovatno može da posvedoči, a britanska scena u ono vreme je umela da prepozna.

      Delete
    3. još ovakvih tekstova! :)

      Delete
  6. moj prvi cd je cowboy junkies the trinity sessions. eno ga, ziv i dalje.. svi pre njega su bili pozajmljeni ili iznajmljeni..

    ReplyDelete
  7. A ja ću opet reči samo jedno:

    Picerija u Štipu, gore na brdu, zima 90/91. Osvetljenje i enterijer kao u svim provinciskim picerijama tog vremena. Kao fensi, al ono tuga...
    Dubravko, Vahdet, Cvele i ja, svi u maslinasto zelenom, se penjemo na stolove i razbijamo čaše.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Tako je Vrabac, lucidna zapažanja iz baze, kao što se i očekuje od tebe kada se ne baviš Berđajevim, Bodrijarom, Unabomberom, Bejkonom i Ciolkovskim: Čedvik je naš čovek, Egipćanin u dušu, a ne moraš da mu lepiš banknote na čelo, uvek pogađa direktno u srce, bez sofisticiranog urbanog splean prenemaganja ili ruralnih tradicionalističkih šablona,jednom rečju, Vahdet Andergraund:

      "Isuse, kuda li je vreme odletelo?
      Blagi bože, gde li je novac otišao?
      Oče, šta ja uopšte tražim ovde?
      Majko... Majko.. a gde je ljubav?
      (Man to child, 1988)

      Delete
  8. ši, ši, ši šajn oooon...ima li neki smajli koji se ježi na ovu pjesmu? nema? eh, pa zamisli ga sad i ovdje :)

    late 80s su me obiljezile za cio zivot. super channel, em-ti-vi, U2 koji su tada licili na sebe, The Cure, a preko bare Pearl Jam. danas mi se cine... just like heaven :) 1990 je obecavala previse, a mozda je bila zadnja dobra godina.

    ReplyDelete
  9. Mare, majstore, trazio sam ovaj tekst na raznim mestima, Google me je ignorisao, nije mi palo na pamet da ga trazim u komentarima na YouTube-u, navikao sam da se u komentarima na tom mestu pojavljuje drugacija vrsta sadrzaja... :)

    Akvamarin je dokazao da apsolutno vlada materijalom, i zaista je šteta što se ne oglašava sa ovakvim pričama. Ujedno mi je otkrio nekoliko putokaza ka stvarima koje bi trebalo ponovo preslušati, a uši će biti načuljene da otkriju nešto o čemu do sada nisam uopšte razmišljao, i slažem sa nasJa: daj više ovakvih tekstova! :)

    Vrabac: stojim na straži usred snega, i kako mi je vokmen ostao bez baterija, "sam u sebi" miksujem ovu pesmu i njen rif sa "Made of Stone" od Stone Roses. U glavi imam potpunu postavku - gde je i šta radi bas, bubanj, činela, gitara, sve... A okolo potpuna tišina...

    @fantastična: tog leta sam otkrio i Lemonheads i Happy Mondays, prvi put sam slušao Husker Du (iako sa zakasnjenjem), Grant Hart na Akademiji moli preko radija B92 da neko donese bubnjarske palice jer je njihov kamion sa opremom ostao na granici; Ride su imali sjajan album, sve je obećavalo fanstastičnu deceniju...

    ReplyDelete
  10. Grant Hartu je gitaru dao Radojka gitarista Badvajzera, a mislim da su i palice bile Cerine (bubnjar Badv.). Secam se te frke, samo je to bilo ranije '89 cini mi se.
    Medjutim, Hartov akusticni koncert U KSTu (odnosno dva koncerta dan za danom)iz novembra '95 su tek prica za sebe.

    ReplyDelete
  11. Ja imam u glavi da je to neka jesen/zima 89-90, nisam siguran, secam se apela koji je isao na radiju B92 ceo dan: dajte sta imate od opreme... (onda sat kasnije) ... nedostaje nam jos pojacalo... (sat kasnije)... "jos palice"... :)

    Na ovu stvar sam otkidao: http://www.youtube.com/watch?v=F-pwt5H62mw

    ReplyDelete
  12. Tako nesto, prvo polugodiste moje cetvrte godine srednje skole. Isao sam sa Radojkom (Aleksandar Radojcic) u odelenje, cak smo neko vreme sedeli u klupi. A i sa Cerom u istu skolu prve dve godine.
    Da znas kako je samo bio ponosan sto je Hart svirao na njegovoj gitari :))

    A sa ovim je Hart poceo koncert '95

    http://www.youtube.com/watch?v=04qCZgSEzHI

    Ja sam se inace u tim godinama, dakle krajem osamdesetih, vise lozio na americku nego britansku scenu.

    ReplyDelete
  13. Ako hoćete da razmenimo blog linkove, ostavite komentar o tome na mom blogu. (Neće se videti bez odobrenja, ali ja hoću.)Pozdrav!

    blog: http://uaortimogsrca.blogspot.com/

    ReplyDelete
  14. Malo sam te reklamirala kod mene na blogu, nadam se da nije problem...molim procenat kad se enormno poveća čitanost:)
    http://blog.b92.net/text/19872/Lavanda-i-lorber/

    ReplyDelete
  15. Hvala na linkovanju, povećao je čitanost, kada jednom ovaj blog bude postao komercijalno čudo, bićeš jedan od "shareholdera" :)

    (Nemam više korisnički nalog na B92, te ne mogu da ti se zahvalim i tamo...)

    ReplyDelete
  16. ahahah Ovde Radojka.
    Mogu samo da potvrdim pricu o Grant Hartu :)
    Puno pozdrava svima vama

    ReplyDelete
  17. Hvala na potvrdi!
    I naklon za urađeno :)

    ReplyDelete
  18. :) Hvala Hvala. Zhivi bili. Nego citam sta je vrabac napisao :)..E shou, a sasvim slucajno sam nabasao na ovaj blog trazeci nesto sasvim deseto :) tako je to.:)

    Ovde ovako preko mog imena ako kliknes na njega dodjes na moj sajt gde imate milion nacina da se povezemo.

    ReplyDelete
  19. Ama Radojčiću, bem mu miša živ li si?
    Pada li kiša u tome Amsteradamu ? :)
    Poslednje vesti o tebi sam dobio pre par godina, kada slučajno nabash na Ceru u lokalnoj kafani...

    (Nebojša ne zameri na trolovanju, ne videh čoveka jedno dvajes godina...)

    ReplyDelete