Thursday 31 March 2011

"The Illusionist", Sylvian Chomet

Iako se plakati-sa-recenzijama i ja retko slažemo, sve što se može pročitati na plakatu za "The Illusionist" - potpisujem (ko ne vidi dobro šta sve piše - 2x klik na sliku :)

Nikada realizovani scenario velikog Jacquesa Tatia, u rukama Sylviana Chometa (pamtite ga po sjanom animiranom "Les Trippletes des Belville") donosi uživanje slično onom kada slušate Šopena u Pogorelićevoj izvedbi - koja teče kao da je Šopen pisao baš za njega. Tako teče i ova priča - kao da je Tati pisao baš za ovog reditelja, sedam godina pre no što se reditelj uopšte rodio.

"Mađioničari ne postoje" - je poslednja rečenica u filmu.
Ko pogleda film, znaće da to, prosto, nije tačno.


Sunday 27 March 2011

"Beogradizacija Beograda"/Alahu akbar!

Rano sunčano subotnje popodne, Trg Republike.

Stotinak nosilaca ćiriličnih ispisa koji latiničnom svetu imaju za cilj da predstave podršku Srbije Pukovniku Gadafiju pažljivo sluša govornike, koji im se obraćaju na arapskom, spremni da na svako pominjanje Srbije kao takve glasno uskliknu s ljubavlju (poneki usklikne i na „Alahu Akbar“, ali se tešim da su to ipak reakcije Libijaca koji su takođe među publikom).

Foto: Beta
Par stotina metara dalje, Knez Mihajlovom ulicom prolazi špalir predvođen konjičkom patrolom policije, za njima pleh orkestar, pa deca, bila je i jedna maketa kuće od kartona na kojoj je bilo islikano „ja volim Novi Beograd“, ali je ležala oborena na kamionu, oko nje par balona, rekoše mi da je bilo i ljudi na štulama, a sve to u okviru akcije „Beogradizacija Beograda“, započete prošlog leta u cilju „očuvanja identiteta i kulturnog nasleđa glavnog grada Srbije”. Povorka je prošla pored zatvorene knjižare SANU; zatim pored niza pozatvaranih lokala "u pripremi", jedva žive knjižare "Geca Kon", te se na kraju zaustavila pored zatvorene Robne kuće "Beograd", kraj čijeg imena cvetaju grafiti. Tako je "Beograd simbolično dočekao proleće", da citiram jednu vest. 
 
Foto: Blic
Muziku koja dopire iz slušalica prekidaju malo uzvici protestanata, malo muziciranje orkestra.

Zažalim što u plejeru nemam onu staru pesmu, da si upotpunim doživljaj:
„Tamo svako radi ono šta hoće/tamo raste svako voće.“ 

No, pesme nema,
u meni raste nelagoda,
zbog oba.
Muka mi od raznih simbolika. 

"Ovaj grad je nekada bacao svetlo daleko,
ovaj grad bi mogao bolje."

Thursday 24 March 2011

Duran Duran: “All you need is Now!”

Tog leta, tetka Olga mi daje na slušanje tri albuma.
Pored „Paket aranžmana” i „Stop Making Sense” bio je tu i “RioDuran Duran, zapravo jedinog benda koji sam tada stvarno znao od navedenih - po retko emitovanim ali neverovatnim spotovima na TV-u i čestom emitovanju u okviru „Dragstora”, petkom na talasima Radija 202.

Očekivano za broj godina koje sam imao, fenomenalni omot Patrika Najdžela je u početku bio najčešće prazan - odnosno ta ploča je najčešće bila na masivnom, drvenom Lenco gramofonu. Druga dva su svoje mesto u glavi i srcu zadobila nešto kasnije.

I danas bih mogao da „rekonstruišem” čitave aranžmane svih pesama sa albuma, ton po ton, šum po šum, i to bez preslušavanja. Čak i mesta na kojima je igla gramofona preskakala pamtim. I bez obzira što su u narednim godinama DD imali i veće hitove – „Rio” je ostao ubedljivo najbolji album svih Tejlora u bendu, Le Bona i Roudsa. Zapravo, više nikada nisu ni pokušavali da stvore nešto slično.
Sve do sada.  





Mark Ronson, producent novog albuma DD – „All You need is now” imao je 7 godina kada je „Rio” objavljen
.

Trideset godina kasnije Ronson je konačno uspeo u onome što mnogima pre njega nije: da nakon toliko vremena bend vrati na teritoriju na kojoj su, dokazano, bili najbolji: čistoj pop muzici, rasterećenoj eksperimentisanja kojem se bend posvećivao u očajničkoj želji da zvuči “sveže” i “moderno”, što ih je nedavno dovelo čak do Timbalanda sa kojim su 2007. napravili jedan od najgorih albuma čitave karijere.

(Možemo da zamišljamo: Ronson sedi na sredini sobe i tera čitav bend da ponovo preslušava snimke s početka sopstvene karijere, jednostavne i pevljive pop-strukture koje su ih i učinile velikim. Le Bon povremeno gunđa jer nije siguran da li je prihvatljivo da čovek njegovih godina ponovo peva takav pop, Džonu Tejloru je zabavno jer će ga to preporučiti novoj generaciji šiparica. Bubnjar Tejlor razmišlja o farmi koju je napustio nakon 20 godina odsustva iz muzičkog sveta, Rouds prebira po glavi gde je ostavio analogne klavijature... Ronson pominje i saradnju sa Kelis, na šta se Džonu smeši brk.)

Nakon trideset dana slušanja, trideset godina nakon albuma čije ime više neću pominjati - čistog srca i čistih ušiju – mogu da potpišem: “All You Need is Now” je odličan album.

Od prvog udarca bubnja u naslovnoj pesmi, preko klasične novo-romantičarske Being Followed”, do pesme-blizanca esencijalne “The Chauffer” – a to je “The Man Who Stole The Leopard” u kojoj se pojavljuje već spominjana Kelis, sve do najboljih četiri minuta albuma – sjajne “Girl Panic” – a zatim do “Runaway Runaway” i “Before The Rain” koje nastavljaju tamo gde su nekada “Last Chance on Stairway” i “Save A Prayer” stale, sve to, ispresecano kratkim gudačkim pasažima (!!!) čini  ovaj album vrednim preslušavanja više puta – ukoliko ste DD ikada voleli. Ostali ih neće zavoleti ni sada.

Za one koji su odrasli okruženi drugaricama koje su se u potpisivale po sveskama i spomenarima kao „Jaca Le Bon“ i „Caca Taylor“ ovaj album biće često vožen vremeplov. Za one mlađe biće karta za put ka otkrivanju starijih albuma. Za mene će biti razlog više da, ukoliko Beograd ponovo bude ucrtan u plan turneje kao 2005., odem na koncert Duran Duran

Na prošlom koncertu Sajmon nije falširao čak ni na mestima na kojima je mašio na albumima. Konačno je naučio kada da uzme vazduh, kako da peva "iz stomaka", mada sada to zapravo više nije ni važno.

Duran Duran su ovim albumom opisali pun krug i dokazali da su konačno veliki bend, koji je konačno naučio lekciju iz silnih malih grešaka koje su do sada napravili. 

Konačno - na početku teksta pominjani „Dragstor“ se od pre nekoliko nedelja ponovo emituje na talasima Radija 202, petkom od 20h. Dragana Kaucki ponovo najavljuje Duran Duran.


A Dejvid Linč dolazi na kraju, kao reditelj njihovog noćašnjeg koncerta održanom u Los Anđelesu. Ovako je to izgledalo:




Sunday 20 March 2011

Veliki crveni krug na belom. U njemu, ljudi.

Beograd, Trg Republike, 19. mart 2011 [foto: Tanjug]
Zanimljivo: slučaj keruše Mile, katastrofa u Kraljevu i zemljtroes i cunami u Japanu su po intezitetu i broju reakcija događaji gotovo identične važnosti za Srbiju u proteklih 12 meseci. Štaviše - ovaj poslednji je izazvao možda i najsnažniju reakciju, iako je od nas, geografski – najudaljeniji.

Priručno znanje psihologije onemogućava me da imenujem taj fenomen. Ipak, iskustvo neminovno upućuje na činjenicu da kao društvo generalno najglasnije reagujemo na drame koje su iznenadne; koje nas zateknu usred svakodnevice koja je takođe dramatična, mada to više i ne primećujemo. I možda je to jedan od razloga: već dvadeset i više godina svakodnevica nam je tako gadna da nam je potrebna dupla doza drame da bi se prenuli i doživeli - katarzu. Više od dve decenije razvlačenja po mukama, gnjavljenih poput kora za pitu (u kojoj smo mi valjda mleveno meso?) očigledno nas je učinilo imunim na drame koje se iz dana u dan razvijaju kroz nove epizode, sve nam je postalo normalno.

I ako smo dosegli stepen otupelosti u kojem katarzu možemo doživeti još samo ukoliko je udarac nenajavljen a doza čemera veća od propisane, ostaje pitanje: otkud – Japan kao katalizator?

Živimo u društvo u kojem je vraćeni novčanik vest dana.
Vest nedelje je nedavno bila priča o vozaču i jednoj ženi koji su jedini, u punom autobusu, skočili da spreče otmicu devojčice od 13 godina.

(Postavljanje ovog pitanja nije pokušaj ni merenja snage ni ispravnosti reakcije: svaki čin pomaganja drugom biću na ovom blogu dobija aplauz.)

Valja se podsetiti a istovremeno i naučiti važnu lekciju: ne tako davno Japan je ipak percepiran kao saradnik nacista, nacija koja se u II svetskom ratu našla na suprotnoj strani; zatim kao kolevka ljudi kojima je čast sve i u kojoj Ministar saobraćaja daje ostavku ako je zbirno godišnje kašnjenje svih vozova Japana veće od nekoliko minuta; te, u proteklih nekoliko decenija – nacija čija (prvenstveno) tehnološka dostignuća pomeraju čovečanstvo ka blagostanju koja se ponekad graniče i sa mitovima, tj. preterivanjem.

Očigledno je da je Japan uspeo da se rebrendira, odnosno u praksi sprovede naizgled pretežak zadatak da od države (na fizičkoj ravni) čija su dva grada sravnjena do temelja zablista ponovo punim sjajem, odnosno da od nacije (na perceptivnom nivou) kamikaza koji su se borili protiv saveznika postanu poštovani kao nacija vrednih ljudi.
Tu pokaznu vežbu promene Srbija još uvek nije sprovela u delo, ali je možda reakcija Srbije na zemljotres u Japanu prvi, mali korak ka toj suštinskoj promeni.

Građani Srbije su definitivno proživeli katarzu – posmatrajući iz daljine prirodnu katastrofu koja je pogodila Japan (i pokrenula lančanu reakciju ostalih katastrofa). Prepoznavši Japanski narod kao prijatelje kroz vidljive simbole pomoći (vidi pod: autobusi u Beogradu) ili kroz informacije kolika je ta pomoć bila – Srbi su se, kroz do sada nezamisliv broj ideja, akcija i kanala, posvetili – pomaganju drugima, kategoriji u kojoj nismo briljirali, naročito kada su drugi blizu nas, na korak ili dodir, odnosno kada smo u pitanju mi, sami.

U komentarima na vesti čak se mogu naći i konkretne ponude – Srbi nude građanima Japana svoja imanja, zapuštena ili čak i ona na kojima žive, da se presele ovamo i počnu novi život, tolika nam je zemlja, toliko neiskorišćenog prostora a nigde ruke da zemlju obrađuje i nešto stvara, ostavljaju ljudi poruke na engleskom, brojeve telefona; pojavljuju se i oni koji žele da usvoje decu koja su ostala bez roditelja u katastrofi, koja, zapravo, još uvek nije gotova. 

U danima nakon nesreće je objavljeno da će Japan i u 2011. nastaviti da pruža pomoć Srbiji (i to iznosom koji nadmašuje pomoć koju je naša Vlada poslala Japanu u danima nakon nesreće). Naravno - ni Srbija kao država ni njeni građani ne mogu poslati ne znam kakvu novčanu pomoć, ali su gestovi, odnosno niz akcija poput one juče izvedene na Trgu Republike možda i značajniji od novca: ne mali broj ljudi je svojim delanjem pokazao da nam je stalo do drugih, čime smo napravili mali, ali važan korak u promeni pogleda na Srbiju sa strane. Jer, barem spolja gledano – ovo sada liči na domaćinstvo koja više brine i o dalekim rođacima više nego o prvim komšijama ili samima sebi - a to, ma koliko iracionalno bilo, šalje signal ne samo narodu Japana već i nama samima; da nisu sve ljudske vrednosti istrebljene u Srbiji za proteklih dvadeset godina, iako tako često samooplakujemo sopstveni pad; te dokazuje da Vlada jedne države ili sistem može biti ovakav ili onakav, ali da su ljudi ipak u Srbiji uspeli da prežive, ponovo počinju da se samoorganizuju, želeći da budu ljudi, ujedinjeni idejom pomoći, što nikako nije malo – jer se pokazalo da nekakva energija ipak postoji.

Ta i takva energija valja biti iskorišćenom: jer, kao što smo u proteklim danima čitali vesti koje se dramatično razlikuju od našeg životnog iskustva (putevi koji se grade za 4 dana; kako Japanci i nakon katastrofe čekaju u redu za vodu i hranu; kako nije zabeležen porast kriminala; ...) – tako bi sada od Japana nakon lekcije o rebrendiranju nacije, sada valjalo naučiti i ove druge.
Nama će biti bolje.
Nećemo više samo bolje misliti o samima sebi, već ćemo bolje i živeti.

I valja požuriti sa učenjem.
Uskoro ćemo se ponovo izdeliti i posvađati oko nove teme, da li je Pukovnik poslednji branilac slobodnog sveta ili ne, do sledeće nedelje ćemo pronaći još barem tri priče nad kojima možemo filozofirati i nadglasavati se – i prilika ostaje propuštena.

Saturday 12 March 2011

[. . 8 . . ]



"On the count of ten you will be in Europa..."

A možda ova osmica iz naslova samo padne na bok,
i postane znak za
beskonačno.

Friday 11 March 2011

[Zagreb]

Dok gledam ka vrhu Sljemena kroz šoferku razmišljam da li pokušati sa uvođenjem sistematizacije, poput sledeće:

„Možeš da kažeš da si bio u gradu tom-i-tom ukoliko si:

• proveo u njemu više sati no što si do njega putovao;
• minimum jednom si obedovao,
• sa nekoliko ljudi si i prozborio.

Sve manje od toga se ne priznaje kao poseta.“


Po pravilima jednoglasno usvojene sistematizacije, danas sam bio u Zagrebu zapravo prvi put, posle 23 godine. 
(Prethodni put smo bili prekratko da bi se brojalo, predaleko od centra.)

Gotovo sve što sam onda o Zagrebu znao, dolazi iz Džonijevih pesama, Tribusonovih knjiga, Pavličića, „Smogovaca“, serije „Lažeš, Melita“, demo snimaka Psihomodo Popa, Rundeka, „Nedeljnog prepodneva“ i tekstova o staroj akciji „BG-ZG: Dobrodošli - bolje Vas našli“.
Sada, na žalost, ne znam mnogo više. Poneki film i serija, vesti o prosvjedima.


Ladislav mi je pričao da je za vreme njegovog nedavnog boravka ugledao „Marš na Drinu“ u izlogu kioska na Trgu Bana Jelačića.

Prolazim istom ulicom u kojoj sam pre 23 godine kupovao zvanična izdanja u Jugotonovoj radnji a bootleg izdanja The Sisters of Mercy na samoj cesti.


U istoj toj ulici sada po knjižarama tražim „Pjesme uz koje ne plešem“ – izvorno beogradskog pisca a sada kanađanina Dragana Todorovića, knjigu koju je izgleda objavila meni nepoznata naklada iz Rijeke, do Beograda nije stigao nijedan primerak.
No, nema.
 .

Alek otkriva zahvaljujući pristupu wirelessu dobro mesto za ručak, konobarici ne smeta naš srpskohrvatski u kojem se sudaraju kafa, juha, mleko, mlijeko, hleb i kruh.
No, to je valjda normalno. 
Mi i dalje govorimo „kuća“ i „domar“, a oni „dom“ i „kućepazitelj“. 

I onda dođe vreme da krenemo - kući.
Bre.



Monday 7 March 2011

Lefkada #3 [Rozoli i čamdžija]

Otvaram bocu, odlivam do polovine čaše i shvatam da nam je ostalo manje od polovine predivnog Rozoli likera, kupljenog na Lefkadi pre dva leta.

Sir, You have to try it... It's called Rosoli and has taste like Christmas” izgovorila je vlasnica male radnje u centru Lefkasa, simpatična žena kratke sede kose i osmeha osunčanog koliko je to pristojno za jednu britanku i tom rečenicom uz takav osmeh preselila jednu od boca sa polica pravu u našu torbu.

Da je nastavila, u torbi bi verovatno završile i dve boce.
Da smo bili pažljiviji dok smo ga probali u samoj radnji – bilo bi ih i više.

Prvi gutljaj te slatke mešavine cimeta, pomorandže, limuna i „drugih začina” vraća pred oči tu plažu, tihu uvalu sačuvanu od gužve činjenicom da se do nje može doći na dva načina, od kojih jedan košta a drugi nije lak.

Lakši put podrazumeva korišćenje čamca koji polazi na svakih pola sata iz Ag. Nikitosa, obližnjeg seoceta koji krase mnoge sjajne taverne. Drugi, teži put, podrazumeva dvadesetak minuta hoda uskom stazom kroz rastinje a sa malo hlada, preko brda sve do spusta niz kozju stazu koja vodi do jedne od najlepših plaža Mediterana – Milos, tih i pitom, bez ijednog dokaza da je civilizacija iza brega i očigledno nezainteresovan za protok vremena, dovoljno prostran da gužve nema, koliko god čamdžija bio vredan.

Drugi gutljaj likera vraća u misli baš tog čamdžiju i matematiku nastalu tokom poslednjeg popodneva na Milosu, provedenog u stanju potpune fjake, pogled na zalazak sunca, zvuk talasa, srebrne bube što zriču „ostani”, udaljeni zvuk motora čamca koji vredno zuji tamo-amo.

Matematika, dakle:

(Broj prolazaka x prosečan broj ljudi u čamcu x 2EUR u jednom pravcu po osobi x tri meseca sezone) – (gorivo + amortizacija + i neka državi daje i 50% od zarade što je svakako nemoguće) = ...
Jednako?
Uh.
Mnogo.
Para.
I slobodnih dana.

Jednako: 
šta li ti radiš Nebojša u životu i gde li si samo pogrešio?

Treći gutljaj.
Kao na snimku - ništa se ne dešava.
Samo na tren prođe muzika iz „Mediterranea” kroz kadar.

Četvrti gutljaj.
Peti.
Šesti,
i tamo ste.
.