Thursday 25 September 2008

[...sada nas gledaju i Šarlo i Sonja... ]

"Ta sloboda mlade generacije iz osamdesetih bila je izmišljena vera da će svet jednog dana biti igra." (Sonja Savić)
U danima u kojima konačno posvećujemo nekakvu pažnju zvezdi prvog beogradskog grafita - "Margita je dečak!", odlazi i Dečka, na dan Vdove smrti, o kojem je sa toliko strasti pričala pre neko veče. Te večeri, njene rečenice bile su najteže ali i najpromišljenije.

Beograd je ostao bez još jednog od ključnih predstavnika ključne generacije, osobe koja je proživela i promislila o proživljenom, koja je delila sve što je mogla sa nama, na sve moguće načine – kroz performans, videoart, priču, glumu, ali – malo nas je slušalo, još manje je čulo.

Ostajemo bez važne i snažne spone sa raznim privatnim prošlostima, bez obzira na to koliko je ona izgledala krhko... Sada već poluzaboravljena, generaciji važna reč Weltschmerz u emisiji u kojoj je i ona pričala - "Kao da je bilo nekad" - napisana je kao dve. To je početak. Kap po kap, sve će se zaboraviti. Zato je važno zapisati svako sećanje i svaku reč. Zato sam ovo zapisao, zato je ovo jedan od mnogih tekstova na ovu temu.

Zato bi trebalo ponovo pročitati ovaj intervju.
Zato bi autor grafita sa početka ovog zapisa - jer pripada toj generaciji i sada ima priliku da učini nešto dobro, trebalo da uradi sve da Sonja Savić dobije barem sada mesto u Aleji Velikana. I to je malo u odnosu na ono što je zaslužila da dobije za života.

Hajde, imenjače, just do it.

Sunday 21 September 2008

"Vrati unatrag" [#2]


Nakon čitanja, ispituješ mnoga i lična i tuđa kristalna sećanja, tražiš dokaze, dokumente, značenja – jer Aleksandar Ilić, autor knjige "Vrati unatrag" stavlja mnogo toga pod sumnju, a ponešto iskrivljuje do neprepoznavanja – ponekad iz neznanja, ponekad iz želje da zapravo centralnu temu knjige – a to je zapravo odnos prema narkomaniji a ne Margita Stefanović – stavi u prvi plan.

Ipak, "Vrati unatrag" vredi pročitati. Ova knjiga je potresan dokaz odnosa javnosti, Srbije, Beograda, drugih umetnika, medija, novinara – te i nas samih - prema umetnosti i njihovim tvorcima, jer je Margitin odlazak jedna od najtamnijih mrlja na licu novije srpske umetničke istorije *. Vredna je čitanja i zato što će, nadam se, izazvati odgovore, odnosno pogled i na drugu stranu ulice.

Sve drugo je problematično.

Priča koju Ilić pokušava da postavi kao centralnu temu – a to je način na koji heroin čini da svest i meso iščezavaju - ispričana je nemuštim jezikom koji prosto onemogućava viši stepen katarze.
Sudbinski, Margita je dobila sagovornika koji ima nulti stepen tolerancije prema bilo kojoj vrsti opijata, ali i stav koji prilično otežava čitanje knjige.

Autor kaže: "EKV spada u grupe koje volim i koje su mi drage. Nisam nešto preterano lud za vašim, u stvari Milanovim, tekstovima jer po mom mišljenju tekst pesme treba da bude direktan i da se bavi svakodnevnim životom
"**.

Takav spoj, obogaćen neznanjem (ili pogrešnim citiranjem) na žalost prečesto odvlači pažnju od same Margite.


Neznanja pripisujem autoru, iako pretpostavljam da su svi intervjui transkribovani sa snimaka, jer je zaista teško verovati da je Margita smatrala da je "Rex Ilusivii" (u knjizi inače pogrešno transkribovan u Rex Ilusiv II) ime za bend a ne mnogogodišnji saradnik EKV – Mitar Subotić Suba.
Istovremeno, kako sam imao priliku da slušam probe iz vremena priprema albuma "Dum-dum", teško prihvatam ovde iznetu verziju priče o tom periodu karijere.


Istinitost nekih drugih redova je, u međuvremenu, takođe osporena.
Na ovom forumu pojavljuje se, između ostalih, čovek čije se ime više puta spominje u knjizi, a u periodu oko 2000. godine, čije su verzije nekih detalja drugačije.


Nakon svega, ključno pitanje za ovu priču postaje samo jedno, na koje verovatno nikada nećemo dobiti odgovor: 
Šta je, zapravo, Magi ispričala?

Ukoliko su Margitine reči izvorno prenete, onda je jasno koliko je heroin promenio, kako sećanje tako i percepciju.
Ali, ukoliko je autor i na njenim izjavama intervenisao onda sve nekako postaje hod po tankoj žici, parnjak nesnosnoj "Bog i Rokenrol " (posvećenu Dušanu Gerziću Geri) - odnosno knjiga koja ne sme biti jedina i poslednja na ovu temu.


Ostavljam prostor za obe mogućnosti, poredim dva citata na temu teksta "Samo par godina za nas", ispričane u rasponu od 12-13 godina:

1. Kaže knjiga: "Moj prijatelj i ja sedimo na klupi, gledamo zvezde i slušamo vesti što su upravo stigle, kažu da imamo još samo par godina za nas, to je saznanje da je HIV virus u organizmu i da nije ostalo još puno vremena, svega par godina (...) Deo refrena da li znaš kako želim da te nađem, da li znam šta treba da znam simbolizuje snažnu i neutoljivu želju za drogom, a voli me kako nikad nisi volela opisuje opsesiju svakog od nas da dejstvo traje što duže, a to je moguće ako je droga čista. Na kraju slede asocijacije da heroin grize sve pred našim očima." (iz knjige "Vrati unatrag") ***

2. Kaže Margita, mnogo godina ranije: "Jedan fragment koji nije ušao u pesmu "Tonemo" glasi: "Voli me onako kako nikad nisi voleo". To je taj smisao da su sve pesme u suštini ljubavne, i zavisi od emotivnosti čoveka u kojoj meri će do njega dopreti svest o njegovoj ljubavi, o tuđoj ljubavi, o postojanju ljubavi." (intervju, 1987)

Večeras u 19.30h na RTS 2 počinje "Kao da je bilo nekad".
Danas je "Svetski dan srca".

* - "Lice i naličje" takođe obrađuje ovu temu
** - "Vrati unatrag", str. 28.
*** - str. 141.
**** - "U naručju ljubavi", Rock, Nov. 1987, aut: Valentina Rapajić. linkovi: 1 deo, 2 deo.


UPDATE 2011: Knjiga Lidije Nikolić "Osećanja. O. Sećanja" Lidije Nikolić koja daje mnoge odgovore i donosi potpuno drugačiji uvid u Margitin život promovisana je 18. oktobra u Beogradu. Više o knjizi saznajte ovde >>.

Tuesday 16 September 2008

[gore, u nama je bujica...]



Pokušavam da se probijem kroz sirovo ispričanu surovu priču – "Vrati unatrag"(*), uključujem peć, hladno u srcu. Ne pomaže.

Slušam "Jesen", Katarina II, koji je davno stigao do mene sa naznakom "1982, demo." Margita u ovom intervjuu kaže da ne zna kako se snimak pojavio u opticaju.
Zapravo, nije ni važno. Važnije je sačuvan.
Dragocenost.
Download.

Danas su za 21. najavili koncert povodom Milanovog rođendana.
50.

* - [razgovori sa Margitom Stefanović o EKV, Aleksandar Ilić, 2008.]
** - [skenirani intervju sa Margitom, "Rock", 1984. pronađen zahvaljujući ovom forumu.]


Saturday 13 September 2008

Joy Division (Documentary)


Nakon razočaranja filmom "Control"arty čitanjem knjige "Touching from the Distance" koja se prvenstveno bavi prirodom odnosa Iana i Debore Kertis a iz njenog ugla - dokumentarni film "Joy Division"(Grant Gee, 2007) zaista predstavlja "pravi odgovor na temu", kako ga je definisao i Piter Huk, nekadašnji basista benda, jedan od "ključnih svedoka".
.
Jednostavno struktuiran, briljantno izveden narativno, zvučno i vizuelno, zasnovan isključivo na intervjuima sa preživelima, ovaj dokumentarac daje i konačne odgovore na neke od delova mitologije koja prati ovaj bend odavno, da ne kažem od pre-mrežnih dana. Obogaćen do sada neobjavljivanim snimcima koncerata i fotografijama, audio snimkom hipno-sesije Bernarda i Iana, novim dokazima da je Martin Henet umnogome zaslužan za uspeh benda i mnogim drugim detaljima - film ipak ne tone pod teretom memorabilije, očekivanja i učitavanja. Ovaj dokumentarac jeste učitavanje, zbir raznorodnih, privatnih viđenja događaja i lica očima Tonija Vilsona, članova benda, Pola Morlija, Pitera Savila (koji je priznao da je omot za "Unknown Pleasures" uradio bez slušanja snimaka za album!) i mnogih - sve do Anik Onore, "druge žene" kojoj je, zapravo posvećena barem polovina "Love will tear us Apart". Očekivano, Deborino prisustvo svedeno je na nekoliko fotografija i citata iz knjige.
.
Nalik Pol Morliju, koji je u New Musical Express-u po objavljivanju "Atmosphere" napisao "Ovo je poslednja ljubavna pesma!", tako je Piter Savil ovaj film jednostavno zatvorio rečenicom, konačno ga distancirajući od "Control": "Dve stvari su ono što definiše Joy Division: "Unknown Pleasures" i "Closer". Sve ostalo je trgovina. Trgovina sećanjima."
.
"Joy Division" uz "24 Hour Party People" konačno zatvara krug, nakon toliko godina čekanja.
.
"Kada bi bili besmrtni,
to ne bi podnosili" (*)

.
Preporuka za gledanje.
.
(*) – Ian Kertis, "Something must break", prevod iz knjige "Svetla u podrumu duše", SKC Niš, 1988.
.