Thursday 10 July 2008

re:animacija



Kupujem jogurt u hipermarketu.
Zagledan u plavi čep na boci, što moram jer je napolju pakleno a član naše male zajednice Rade (Končar) dobrano stariji od mene, ne primam informaciju o dugotrajnosti vitamina, minerala i do kada boca ima hranljivu neotrovnu vrednost, već shvatam da je datum isteka upotrebljivosti prvi dan mog odmora.

Bezlična, odštampana mehanička slova više me asociraju na Sandrarova "Ostrva" nego na činjenicu da bi Radeta trebalo zaista pod hitno zameniti i to prihvatam kao konačni dokaz da sam zaista pukao.

Sabrati sve preostale snage radi utrčavanja u cilj pre no što me stignu, makar i prsima, ako treba čupajući tastere sa laptopa i bacajući ih preko linije cilja, sve učiniti samo doći do cilja u komadu, žrtve više nisu važne, ali ih ne sme biti previše sa naše strane!

Sećam se stare kratke priče, iz neke od Ozonovih/Dačinih knjiga, imala je taj lepi početak "Razbiti kasicu prasicu..."

Pažljivo izabrati soundtrack za letovanje.
Još bolje, slušati koliko god je moguće, isključivo talase.
Ne, u talasima uživati, ne slušati nikoga.

Čitati isključivo futuriste, eskapiste, hedoniste.
Još bolje, čitati sopstvene misli, neodgonetnute u proteklih 12 meseci, ako nisam zaboravio šifre za čitanje.

Pocepati kalendar prvog dana odmora, baciti ga sa najviše stene niz vetar, iako nije ekološki.
Zdravo je za glavu.
Iako glava dobro zna da će se kalendar već nekako sam ponovo sastaviti, što stena može da potvrdi, dovoljno dugo je tu.

Piti jogurt sa početka priče, zdravo je.

No comments:

Post a Comment